Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-321/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćniku Denisu Laucu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P -3957/2024-28 od 28. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3957/2024-28 od 28. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužben i zahtjev kojim tužitelj zahtijeva isplatu s osnova naknade štete u visini iznosa od 5.343,05 €[1] /40.257,23 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. studenog 2019. do isplate kao i zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.099,88 € sa zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovni odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s naslova naknade štete nastale isplatom obiteljske mirovine udovcu pok. RŽ, ŽŽ te djeci TŽ i ČŽ isplaćene im na temelju pravomoćnog rješenja tužitelja Klasa: 140/03/10-01, Urbroj: 341-25-05/3-10-037779 od dana 03. svibnja 2010. kojim im je priznato pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 1.480,86 kn /196,54 €, time da će isplaćivati obiteljska mirovina određena za dva člana obitelji u iznosu od 1.316,32 kn/174,71 € mjesečno, uz koji će se isplaćivati i dodatak na mirovinu, za razdoblje od 01. studenog 2017. pa do 30. rujna 2019.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a niti žalitelj ističe da bi takve povrede bile učinjene.

6. Tužitelj žalbenim navodima neosnovano osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno:

- da je osiguranica tužitelja RŽ smrtno stradala u prometnoj nezgodi te nije sporna pasivna legitimacija tuženika;

- da je za prometnu nezgodu u kojoj je smrtno stradala RŽ odgovoran osiguranik tuženika LŽ iz [adresa], koji je upravljao motociklom dana 21. veljače 2010. godine te dolaskom do raskrižja s [adresa] ušao u raskrižje iako svjestan da je za njegov smjer kretanja na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo krećući se brzinom od najmanje 89 km/h uslijed čega je prednjim dijelom motocikla naletio na pješakinju RŽ koja je prelazila kolnik [adresa] preko obilježenog pješačkog prijelaza držeći za ruku dijete HŽ dok je na semaforu za pješake bilo upaljeno zeleno svjetlo, te je od siline naleta pješakinja odbačena u smjeru zapada na kolnik [adresa] kojom prilikom je zadobila opsežne ozljede te je uslijed zadob ivenih ozljeda preminula na licu mjesta, pa je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija u trajanju od pet (5) godina, a kako to proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KS-256/10 od 27. svibnja 2011.;

- da je tužitelj rješenjem oznake K lasa: 140/03/10-01, Urbroj: 341-25-05/3-10- 037779 od dana 03. svibnja 2010. priznao DŽ, udovcu RŽ i djeci RŽ TŽ i RŽ ČŽ počevši od 21. veljače 2010. pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 1.480,86 kn, time da će isplaćivati obiteljska mirovina određena za dva člana obitelji u iznosu od 1.316,32 kn mjesečno, uz koji će se isplaćivati i dodatak na mirovinu .

8. Temeljem tako provedenog postupka prvostupanjski sud nije prihvatio navode tužitelja da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji definira stvarnu štetu kao štete koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu te je primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. ZOOP, a ne čl. 161. st. 2. ZOMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da u ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva isplatu naknade štete od tuženika u visini iznosa od 5.343,05 € za vremensko razdoblje od 01. studenog 2017. pa do 30. rujna 2019. koju štetu je u utuženom razdoblju isplatio korisniku tj. svojom osiguraniku koji je u prometnoj nezgodi stradao, a koju je skrivio osiguranik tuženika te utvrđuje da između tužitelja i tuženika ne postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu jer osiguravajuća društva nisu štetnici, već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (vozača) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Naime odredbom čl. 8. st. 1. ZOOP-a propisana je obveza društva za osiguranje za sklapanje Ugovora o osiguranju, sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja, a odredbama tog zakona uređen je i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje odnosno obračunava premija osiguranja, dok je obveza tuženika za naknadu štete tužitelju u konkretnom slučaju regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - dalje: ZOOP).

9. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP- a) nije predlažio provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja sporne činjenice visine pretrpljene stvarne štete za razdoblje od 01.11.2017. do 30.09.2019. te da li postoji novčana razlika između obiteljske mirovine koju je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio svojim osiguranicima tj. da li je manji od iznosa mirovina koju bi u utuženom razdoblju tužitelj isplatio svom osiguraniku pok. RŽ da nije bilo štetnog događaja već je tužitelj mišljenja da se primjenjuje odredba čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju a ne odredba čl. 27. ZOOP-a, pa u tom smislu navodi da sud može utvrditi osnov i visinu tužbenog zahtjeva na temelju dostavljene dokumentacije koja prileži u spisu. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predložio provođenje dokazanog postupka na okolnost utvrđivanja visine stvarne štete, a koju činjenicu je tužitelj na kojem je teret dokaza trebao dokazati imajući u vidu da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje čl.27. 27. ZOOP- a pa kako nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva to je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

10. Takva utvrđenja i stavove prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

11. U žalbenom postupku sporno je da li treba primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - dalje: ZOMO) ili čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) jer tužitelj osporava primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te smatra da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 115/18, 102/19, 84/21, 119/22 - dalje: ZOMO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete - isplate invalidske mirovine te ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. U odnosu na istaknute žalbene navode valja reći da imajući u vidu predmet spora, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je na snazi u vrijeme nastanka štete, dakle u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine čiju naknadu tužitelj potražuje u ovom postupku, pa su slijedom toga u ovom predmetu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu sa izmjenama i dopunama toga Zakona, objavljeno u "Narodnim novinama" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 - dalje: ZOOP i to čl. 27. koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja" (takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev- 3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022).

13. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP, a u konkretnom je slučaju upravo riječ o obveznom osiguranju u prometu.

14. Prema odredbi čl. 27. stavka 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

15. U konkretnom slučaju tužitelj naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, a prava i obveze tuženika koji proizlaze iz ove vrste ugovora o osiguranju regulirani su odredbama ZOOP-a, stoga je materijalno pravo koje treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari je ZOOP. Naime, čl. 8. st. 1. ZOOP reguliran je "Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak", a ta odredba glasi da je društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.

16. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu.

17.Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

18. Stoga, suprotno žalbenim navodima obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko postoji novčana razlika između obiteljske mirovine koju je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio svojim osiguranicima tj. da li je taj iznos manji od iznosa mirovina koju bi u utuženom razdoblju tužitelj isplatio svom osiguraniku pok. RŽ da nije bilo štetnog događaja. No, budući da se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila, to se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i odluku donijeti primjenom materijalno pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo zbog čega se i primjenjuju odredbe čl. 27. ZOOP-a.

19. Dakle, između tužitelja i štetnika postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu pa su stoga obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a.

20. Suprotno žalbenim navodima, u postupcima u kojima spor pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine relevantne su odredbe ZOOP-a koje su na snazi u trenutku izvršenih isplata obiteljskih mirovina (jer svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu), a ne, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, odredbe ZOMO -a koji predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Drugim riječima, ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali, odnosno ZOMO je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela (v. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).

21. Navedeno pravno stajalište o primjeni ZOOP-a, a ne ZOMO-a izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020. i dr.). Ujedno o ovom pitanju postoji i ustaljena praksa ovog višeg suda koja je dosljedna (v. npr. Gž-1970/2022-2 od 19. srpnja 2022., Gž-4572/2022- 3 od 13. rujna 2023., Gž-3709/2025 od 12. svibnja 2026.).

22. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u ovom predmetu tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, a to stoga jer nije dokazao da li postoji novčana razlika između obiteljske mirovine koju je u utuženom razdoblju tužitelj isplatio svojim osiguranicima tj. da li je manji od iznosa mirovina koju bi u utuženom razdoblju tužitelj isplatio svom osiguraniku pok. RŽ da nije bilo štetnog događaja te da je na tužitelju bio teret dokaza u smislu utvrđivanja naprijed navedenih odlučnih činjenica. Naime, tužitelj nije predložio dokaze na okolnost visine štete, odnosno nije dokazao visinu štete odnosno nije dokazao je li mu nastala stvarna šteta u smislu Zakona o osnovnim osiguranjima u prometu te je prvostupanjski sud sukladno navedenom na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kad je donio pobijanu prvostupanjsku presudu i odlučio kao u točki I. izreke pobijane odluke.

23. Stoga suprotni žalbeni navodi tužitelja o primjeni ZOMO, a ne ZOOP nisu osnovani.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka je također pravilna i zakonita, donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP koju tužitelj niti ne pobija određenim žalbenim razlozima.

25. Slijedom svega navedenoga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić