REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-1481/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGRANJE, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4500/2024-10 od 23. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Uvažava se žalba tuženika i preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4500/2024-10 od 23. srpnja 2025. i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33 isplatiti tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGRANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3 iznos od 6.017,68 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.“
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 106,63 EUR u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.017,68 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2024. do isplate sve u roku od 15 dana.
2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi u bitnom, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev primjenjujući odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju umjesto odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer se tuženikov pravni položaj kao osiguratelja temelji na sklopljenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti te se u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona. Ukazuje da je kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u prometu koji je u konkretnom slučaju lex specialis, regulirano pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između invalidske (obiteljske) mirovine utvrđene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike koju tužitelj nije dokazao slijedom čega je tužbeni zahtjev morao biti odbijen. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu a podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.
3.1. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 6.017,68 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a koju štetu je prema njegovim tvrdnjama, pretrpio plaćanjem obiteljske mirovine AR udovici tužiteljevog osiguranika OR u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. siječnja 2023.
7. Prema prema navodima žalbe sporna je primjena materijalnog prava - primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne Novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.: - dalje u tekstu: ZOMO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme izvršenih isplata obiteljske mirovine udovici osiguranika tužitelja, ili se primjenjuje čl. 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne Novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. - dalje u tekstu ZOOP).
8. Polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne - da je osiguranik tužitelja OR smrtno stradao u prometnoj nesreći 29. kolovoza 1987. koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika, da je udovici AR rješenjem broj MP-378008 od 28. prosinca 1987. tužitelj priznao pravo na obiteljsku mirovinu te je istoj u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. siječnja 2023. s osnova obiteljske mirovine isplatio ukupno 6.017,68 EUR, da je uzrok smrti osiguranika ozljeda na radu, i da predmetnom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika kao osiguratelja izravnog štetnika prvostupanjski sud je pozivajući se na odredbu čl.161. st.1. u vezi sa čl. 162. st.1., čl. 164. st.1. i čl. 165. st. 3. i 5. ZOMO predmetni tužbeni zahtjev radi povrata iznosa obiteljskih mirovina isplaćenih udovici svog osiguranika ocijenio osnovanim. Pri tome, prvostupanjski sud zauzima shvaćanje da je nakon što je stupio na snagu ZOOP doneseno nekoliko izmjena i dopuna ZOMO pa je ZOMO ne samo specijalni propis već i kasniji propis od ZOOP, čime tužitelj ima pravo na utuženu naknadu štete, te da bi se primjenom čl. 27. ZOOP narušilo jedno od osnovnih načela građanskog prava, a to je lex posteriori derogat legi priori kao i načelo da u konkurenciji generalnog propisa i specijalnog propisa specijalni propis ima prednost, a da je ZOOP generalni propis u odnosu na ZOMO kao specijalni propis koji regulira predmetnu materiju.
9. Takvo shvaćanje prvostupanjskog suda nije pravilno.
10. Naime, obzirom na izražena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u velikom broju odluka (npr. Rev-936/2023-2 od 17. siječnja 2024., Rev- 184/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev-469/2022-2 od 16. svibnja 2023., Rev- 641/2022-2 od 14. lipnja 2023., Rev-298/2022-2 od 19. listopada 2022. i dr.) i do sada već ustaljenu sudsku praksu iz koje proizlazi da se i u pravnoj situaciji kao što je konkretna primjenjuje čl. 27. ZOOP koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja", te da primjenom st. 2. i 3. citirane zakonske odredbe u slučaju kada se radi o izdacima učinjenim s osnova obiteljske mirovine obveza tuženika (društva za osiguranje) postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika, a koja shvaćanja prihvaća i ovaj sud, to proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je mjerodavno pravo ZOMO.
11. Iako je ZOMO kasniji zakon, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, jer je ZOOP posebniji zakon budući da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito, slijedom čega, u konkretnom, kao posebniji (lex specialis), valja primijeniti ZOOP.
12. Stoga, polazeći od činjenice da je osiguranik tužitelja smrtno stradao u prometnoj nesreći i da je navedeno po tužitelju okvalifcirano kao ozljeda na radu, a što potvrđuje rješenje tužitelja od 28. prosinca 1987. (strana 9-10 spisa) i da odredba čl. 27.st.1. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, da se stvarnom štetom u smislu st. 1. navedenog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.), da se prethodno citirane odredbe st.1., 2. i 3. odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.), to je evidentno da u konkretnom slučaju ne postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu jer je predmetni štetni događaj okvalificiran kao povreda na radu i jer se udovici osiguranika isplaćuje mirovina koja je utvrđena kao posljedica ozljede na radu.
13. Obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo valjalo je uvaženjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. ZPP.
14. Tuženiku je primjenom odredbe čl. 166.st.2. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP priznat trošak na ime izdatka plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 106,63 EUR te je tužitelju naloženo da isti naknadi tuženiku.
Pula – Pola, 9. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković
