REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2602/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja HashCode d.o.o. iz Zagreba, Palinovečka 31, OIB 49637449593 i II. tužitelja Nice Spot d.o.o. iz Zagreba, Palinovečka 31, OIB 98451804553, zastupani po punomoćnici Kseniji Čerin, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika BKS BANK AG iz Republike Austrije, A-9020 Klagenfurt Am Wörthersee, St. Veiter Ring 43, OIB 95202348925, zastupanog po punomoćnici Andrei Domac Ričković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1816/2025-2 od 10. prosinca 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-524/2022-99 od 21. ožujka 2025., u sjednici održanoj 9. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. U odnosu na pravna pitanja prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
II. U odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
III. Odbija se zahtjev I. i II. tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1816/2025-2 od 10. prosinca 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-524/2022-99 od 21. ožujka 2025. tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) naznačivši sljedeća pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:
„1. Može li se krivotvorenje bankarske garancije od strane osobe ovlaštene isključivo za skupno zastupanje, koja je samostalno potpisala ispravu i krivotvorila potpis druge ovlaštene osobe, smatrati radnjom poduzetom "u radu ili u vezi s radom" u smislu čl. 1061. ZOO-a s obzirom na to da takva osoba u trenutku poduzimanja te radnje nije imala nikakav pravni kapacitet zastupati banku te da banka stoga za tu radnju ne može odgovarati ni kao poslodavac ni kao pravna osoba čije tijelo je djelovalo?
2. Postupa li pravna osoba s pažnjom dobrog gospodarstvenika ako prihvati ispravu druge ugovorne strane (bankarsku garanciju) koja je potpisana nečitkim parafima, bez naznake imena, prezimena i funkcije potpisnika te pritom ne provjeri identitet potpisnika ni njihova ovlaštenja za zastupanje izdavatelja isprave i utječe li takav propust na njezino pravo na naknadu izvanugovorne štete?
3. Je li osoba koja je ovlaštena zastupati pravnu osobu samo skupno s drugom osobom te koja jednostrano potpiše pravni posao i krivotvori potpis druge ovlaštene osobe prekoračila granice svojih ovlaštenja iz članka 311. ZOO-a ili se radi o sklapanju ugovora od strane neovlaštene osobe iz članka 312. ZOO-a?
4. Ako bankarska garancija nije bila zatražena od banke od strane nalogodavatelja te je izdana isključivo radnjom jedne osobe ovlaštene za skupno zastupanje koja je krivotvorila potpis druge ovlaštene osobe, treba li se eventualna šteta korisnika takve garancije naknađivati temeljem odredbi o ugovornoj odgovornosti ili temeljem odredbi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu (čl. 1085. i 1090. ZOO-a) i mogu li se uopće ispuniti pretpostavke izvanugovorne odgovornosti banke u takvoj situaciji kada je šteta nastala isključivo kao posljedica kaznenog djela osobe koja je djelovala bez ovlasti zastupanja i bez znanja banke?
5. Može li prvostupanjski sud usvojiti tužbeni zahtjev na pravnoj osnovi naknade štete kada tužitelji nisu predložili niti je sud izveo ikakve dokaze o elementima odgovornosti za štetu, postojanju štete i visini štete i je li dopušteno da sud bez provedenog vještačenja presumira da nenaplativost bankarske garancije koja nije pravno nastala automatski predstavlja štetu za korisnika te garancije te da iznos naveden u garanciji automatski predstavlja visinu te štete, osobito kada između banke i nalogodavatelja nikada nije ni bilo ugovoreno izdavanje garancije? 6. U parnici u kojoj tužitelji od tuženika zahtijevaju naknadu štete zbog nemogućnosti naplate potraživanja od treće osobe, leži li teret dokazivanja nemogućnosti naplate na tužiteljima ili se taj teret može prenijeti na tuženika i pod kojim pretpostavkama?“.
1.1. Predmetni prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP smatrajući da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje.
1.2. Tuženik zahtjeva naknadu troška podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije.
1.3. I. i II. tužitelji u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije protive se tom prijedlogu. Zahtijevaju naknadu troška podnošenja odgovora na taj prijedlog.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj revizijski sud ocijenio je sljedeće.
2.1. Pravna pitanja navedena pod rednim brojem 1. i 2. nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Ovo stoga što nije moguće dati jednoznačne odgovore na ta pravna pitanja koji bi bili primjenjivi i u drugim slučajevima jer odgovori na ta pravna pitanja ovise o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja.
2.2. Pravno pitanje navedeno pod rednim brojem 3. nije važno za odluku u sporu. Naime, nižestupanjski sudovi su sporni odnos među strankama razmatrali u svijetlu odgovornosti poslodavca za štetu koju je njegov zaposlenik prouzročio trećoj osobi (čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 - dalje: ZOO), a ne u svijetlu učinka ugovora sklopljenog kod neovlaštene osobe.
2.3. U odnosu na pravno pitanje navedeno pod rednim brojem 4. ne postoje razlozi važnosti toga pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, odluka ovog revizijskog suda broj Revx-47/2017 od 27. veljače 2019., na koju se u tom pravcu poziva tuženik donesena je u bitno drugačijoj činjeničnoj pravnoj situaciji od situacije kakva je u ovom slučaju.
2.4. Niti pravno pitanje navedeno pod rednim brojem 5. nije važno za odluku u ovom sporu. Ovo stoga što su nižestupanjski sudovi izvođenjem odgovarajući dokaza utvrdili sve odlučne okolnosti tako i okolnosti vezane za odštetnu odgovornost, okolnosti vezane za samu štetu te visinu štete.
2.5. Isto tako niti pravno pitanje navedeno pod rednim brojem 6. nije važno za odluku u ovom sporu. Ovo stoga što drugostupanjski sud nije na tuženika prebacio teret dokaza na okolnost nemogućnosti naplate (kako to pogrešno sugerira tuženik).
2.6. Tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudski prava i temeljnih sloboda (i to radi nedovoljnog obrazloženja nižestupanjskih odluka). Naime, po ocijeni ovoga revizijskog suda i prvostupanjska i drugostupanjska presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama te o izvorima prava koje su nižestupanjski sudovi primijenili.
3. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i odredbe čl. 389.b st. 1. i st. 2. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja, odnosno valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i odredbe čl. 389.a st. 1. i st. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
4. Zahtjev I. i II. tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke o prijedlogu za dopuštenje revizije (stavak III. izreke ovog rješenja).
Zagreb, 9. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
