Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-4/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja toga suda Jasne Smiljanić, kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Koraljke Bumči, kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog JN, zbog dva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – bludnih radnji – iz članka 193. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.; - dalje u tekstu KZ/97), odlučujući o žalbama Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: Kzd-167/2022-207 od 25. srpnja 2025., u javnoj sjednici vijeća, u nazočnosti z.z. branitelja optuženika Domagoja Grahovca, odvjetnika iz Zagreba, održanoj 09. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog JN odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj: Kzd- Kzd-167/2022-207 od 25. srpnja 2025., optuženi JN proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – bludnih radnji – iz članka 193. stavak 2. KZ/97, činjenično i pravno opisana u izreci pobijane presude, te mu je za svako kazneno djelo na temelju članka 193. stavak 2. KZ/97 utvrđena pojedinačna kazna zatvora 8 (osam) mjeseci, te je na temelju članka 60. stavak 1. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 (jedne) godine, te mu je na temelju članka 67. KZ/97 izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 63. KZ/97 u slučaju opoziva uvjetne osude optuženom JN se ima uračunati vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. studenog 2011. do 7. prosinca 2011., te od 29. siječnja 2013. do 11. travnja 2013.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09., 80/11., 143/12., 145/13, 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25.; u nastavku: ZKP), nalaženo je optuženom JN podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP koji se odnose na troškove psihologijskog vještačenja u iznosu od 371,62 eura i troškove iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 na ime paušalne svote u iznosu od 1.000,00 eura, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju, te da ga se obveže na plaćanje troškova postupka u većem iznosu.

5. Protiv navedene presude žabu je podnio optuženi JN, po branitelju Tomislavu Grahovcu, odvjetniku iz Zagreba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP i članka 468. stavak 2. ZKP, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka s prijedlogom da se optuženik i njegov branitelj obavijeste o sjednici drugostupanjskog suda na kojoj žele biti prisutni, te da se žalba prihvati, pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje . Povodom prijedloga optuženika, održana je javna sjednica drugostupanjskog suda na koju nije pristupio uredno obavješteni zamjenik ŽDO u Zagrebu, te je pristupio optuženik osobno i zz. branitelj optuženika, odvjetnik Domagoj Grahovac. Isti je usmeno iznosio bitne dijelove žalbe i naveo da ostaje u cijelosti kod žalbenih navoda i prijedloga čemu se pridružio optuženik i nije imao ništa za dodati.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim odluke o kazni i troškovima postupka

9. Optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom da u ponovljenom postupku u odnosu na postojanje pravnog kontinuiteta te činjenicu da je KZ/97 blaži za optuženika od KZ/11, prvostupanjski sud nije dao konkretne razloge zbog čega nalazi da bi pravni kontinuitet postojao te razloge zbog kojih nalazi da bi KZ/97 bio blaži. Smatra da nije dostatno tek deklaratorno utvrditi postojanje pravnog kontinuiteta, odnosno primjenu blažeg zakona, već je sud u obrazloženju presude dužan iznijeti konkretne i jasno određene razloge, koji moraju biti podobni za žalbenu kontrolu, iz kojih nedvojbeno proizlazi u čemu se sastoji tzv. pravni kontinuitet, odnosno iz kojih razloga je ispunjen zahtjev kontinuiteta. Tek nakon što se navedeno utvrdi, sud je dužan provesti usporedbu relevantnih zakona te obrazloženo ocijeniti koji je od njih blaži za počinitelja, uz navođenje konkretnih razloga, osobito u pogledu zapriječenih kazni, posebnih zakonskih odredbi i drugih relevantnih elemenata, iz kojih proizlazi da je primijenjeni zakon blaži od zakona koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja, pri čemu je sud prilikom ocjene blažeg zakona uzeo u obzir samo zapriječene kazne, a nije analizirao sve relevantne odredbe oba zakona, osobito odredbe o sigurnosnim mjerama i mogućnosti oslobođenja od kazne.

10. Protivno istaknutim žalbenim prigovorima, u pobijanoj presudi prvostupanjski je sud o navedenim okolnostima iznio jasne, dostatne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud ostvario navedenu postupovnu povredu. Tako je prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude u točki 34. iznio konkretne i jasne razloge zašto smatra da postoji pravni kontinuitet u odnosu na KZ/11 na način da je činjenično stanje podveo pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, te je utvrdio da navedeno ponašanje optuženika koje je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bilo propisano kao kazneno djelo bludnje radnje iz članka 193. stavak 2. KZ/97 ima svoj pravni kontinuitet u biću kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavak 2. KZ/11, te je potom naveo razloge zašto smatra da novi zakon nije blaži, uspoređujući propisane kazne zatvora iz usporednih zakona. Pri tome je pogrešno naveo da je za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11 propisana ista kazna od šest mjeseci do pet godina kao i prema KZ/97, ispuštajući iz vida da je IV Novelom KZ/11(Narodne novine broj 118/18) koja je stupila na snagu 04. siječnja 2019. za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11 u odnosu na koje je ispravno utvrđen pravni kontinuitet, postrožen zakonski minimum i maksimum na način da je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina.

11. Iako, osim propisanih kazni za navedena kaznena djela prvostupanjski sud u točki 34. obrazloženja pobijane presude nije vršio usporedbu i ostalih odredbi zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog dijela i zakona koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja, na što žalitelj ukazuje, u točki 58.2. neovisno što na tom mjestu prvostupanjski sud nije utvrđivao koji je zakon blaži, naveo je da je uzeo u obzir odredbu članka 67. stavak 3. KZ/97 kojom je propisano da se uvjetna osuda može primijeniti prema počinitelju kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora do pet godina, a koja je u konkretnom slučaju i propisana za kazneno djelo iz članka 193. stavak 2. KZ/97, pri čemu primjena uvjetne osude na kaznu zatvora preko jedne godine, prema članku 56. stavak 2. KZ/11 ne bi bila moguća, pa je i u tom smislu KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, sukladno članku 3. stavak 3. KZ/11 blaži za optuženika. Zbog svega navedenog, nije u pravu optuženik da sud nije dao dostatne razloge o postojanju pravnog kontinuiteta i primjeni zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

12. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP optuženik obrazlaže na način da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima odnosno iskazima djeteta žrtve KN pribavljenih kršenjem članka 6. stavka 3.d. Europske konvencije u ljudskim pravima i temeljnim slobodama, dalje: Konvencija). Smatra da kroz cijeli postupak nije imao odgovarajuću pravnu mogućnost za opovrgavanje navoda žrtve u trenutku njezinog ispitivanja ili u kasnijem postupku, obzirom je isto obavljeno posrednim putem preko stručnog savjetnika, dok optuženiku uopće nije bilo omogućeno opovrgavanje njezinih navoda, niti izravno ispitivanje jer je provedeno na temelju slobodne interpretacije pitanja postavljenih od strane suda, a nakon toga još i slobodnije interpretacije od strane stručnog savjetnika. Provedeni postupak ispitivanja žrtve ne udovoljava zahtjevima za jednakošću procesnih oružja te u istome nisu u dovoljnoj mjeri bila osigurana prava obrane, jer optuženik i njegov branitelj nisu imali priliku izravno sudjelovati u ispitivanju svjedoka niti postavljati pitanja na način koji bi osigurao prava na obranu, što izravno predstavlja povredu članka 6. Konvencije jer nije postojala razumna mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima te je u tako postavljenim uvjetima optuženik stavljen u bitno lošiji položaj, a posebice imajući u vidu način ispitivanja ŽN, odnosno sam način postavljanja pitanja od strane stručnog suradnika koja su bila sugestivna te su istoj već u pitanjima predočene one okolnosti koje bi tek trebale biti saznate iz odgovora, što predstavlja nedozvoljeni način ispitivanja na što je ukazala i stalna sudska vještakinja prof. dr. sc. Jadranka Zorić u psihologijskom vještačenju od 10. listopada 2013. Smatra da primjena odredbe članka 292. ZKP u vezi procesne zaštite ranjivih svjedoka, ispitivanje ranjivog svjedoka ne smije se provesti na štetu optuženika jer je u suprotnom riječ o najgrubljem obliku ugrožavanja prava obrane optuženika. Poziva se na rješenje Županijski sud u Zagrebu broj Kžzd-61/2022 kojim je dana uputa prvostupanjskom sudu da u ponovljenom postupku na ispravan način odluči o prijedlogu obrane o njezinom neposrednom ispitivanju na način na koji bi se mogla objektivno provjeriti obrana optuženika, poštujući pritom načelo kontradiktornosti i neposrednosti postupka, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

13. Nije u pravu optuženik da iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Kžzd- 61/2022 od 05. srpnja 2022. kojim je ukinuta ranija prvostupanjska presuda, proizlazi uputa prvostupanjskom sudu kako ju je interpretirao optuženik u žalbi. Drugostupanjski je sud u tom rješenju jasno naveo da će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku odlučiti o prijedlogu obrane o izdvajanju iskaza svjedokinje žrtve djeteta ŽN ili o njenom neposrednom ispitivanju na odgovarajući način i tako objektivno provjeriti obranu optuženika. Sukladno uputi prvostupanjski je sud rješenjem broj Kzd-167/2022- 7 od 05. prosinca 2022. na temelju članka 351. stavak 1. ZKP odbio kao neosnovan prijedlog optuženika za izdvajanjem kao nezakonitog dokaza iskaza svjedokinje žrtve djeteta ŽN od 22. veljače 2013, na koje optuženik nije uložio žalbu, nakon čega je povodom ponovljenog prijedloga obrane za izdvajanjem kao nezakonitih dokaza zapisnika o ispitivanju svjedoka žrtve djeteta ŽN od 22. veljače 2013. i dio zapisnika od 26. rujna 2017. u dijelu koji se odnosi na ispitivanje svjedokinje žrtve djeteta ŽN uključujući i transkript o njenom ispitivanju, navedeni prijedlog odbijen rješenjem prvostupanjskog suda broj Kzd-167/2022-194 od 26. rujna 2024. Protiv navedenog rješenja optuženik je uložio žalbu te je rješenjem ovog drugostupanjskog suda broj Kžzd-212/2024-4 od 07. siječnja 2025. njegova žalba odbijena kao neosnovana.

14. Nije u pravu optuženik da se presuda temelji na nezakonitom dokazu i da mu je tijekom postupka povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. stavak 3.d. Konvencije jer da nije imao odgovarajuću pravnu mogućnost za opovrgavanje navoda žrtve u trenutku njezinog ispitivanja ili u kasnijem postupku. Naime, oba ispitivanja svjedokinje žrtve djeteta ŽN provedena su na zakoniti način uz pomoć stručnih suradnika suda (socijalnog pedagoga) i putem audiovideo uređaja kojim je rukovala stručna osoba kada su se stranke i branitelj optuženika nalazili u drugoj prostoriji te su mogli postavljati pitanja i stavljati primjedbe na njen iskaz. S obzirom da je ispitivanje provedeno sukladno članku 292. stavak 1. i 2. ZKP, pri čemu obrani nije onemogućeno postavljanje pitanje i opovrgavanje navoda svjedokinje žrtve djeteta ŽN tijekom ispitivanja kao svjedokinje optužbe, nije u pravu optuženik da je na opisani način povrijeđeno njegovo pravo iz članka 6. stavak 3.d. Konvencije odnosno konfrontacijsko pravo kao jedno od prava na pošteno suđenje propisano člankom 6. Konvencije.

15. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. ZKP optuženik obrazlaže na način da njegovo inkriminirano postupanje ne predstavlja kazneno djelo iz članka 193. stavka 2. KZ/97, niti je kao takvo obrazloženo u pobijanoj presudi. Smatra da i z provedenih dokaza, osobito iz iskaza svjedokinje ČN i obrane optuženika jasno proizlazi da ponašanje optuženika nije imalo spolnu konotaciju niti je bilo usmjereno na zadovoljenje vlastite pohote, već se radilo o ponašanju koje nije iz lazilo iz okvira brižnog i roditeljskog odnosa prema djetetu, pa izostaje subjektivna komponenta – namjera da pobudi ili zadovolji vlastitu spolnu pohotu.

16. Suprotno iznesenim žalbenim navodima, nije ostvarena povreda kaznenog zakona na koju ukazuje žalitelj jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u točki 55. obrazloženja naveo razloge o postojanje subjektivnog elementa kaznenih djela za koje je optuženik proglašen krivim, ispravno navodeći da je kaznena djela počinio s oblikom krivnje, izravnom namjerom radi zadovoljenja svojih spolnih nagona i koji je u tom cilju poduzeo inkriminirane radnje na štetu djeteta žrtve ŽN, a što je dovelo do povrede njenog seksualnog integriteta i osjećaja srama što je utvrđeno na temelju iskaza svjedokinje žrtve djeteta ŽN i iskaza svjedoka kojima se ona povjerila o inkriminiranim radnjama optuženika koje je poduzeo na njenu štetu.

17. Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da prvostupanjski sud nakon navođenja sadržaja iskaza pojedinih svjedoka i drugih izvedenih dokaza, nije iznio analizu i ocjenu izvedenih dokaza, te nije naveo razloge kojima se rukovodio pri utvrđivanju činjeničnog stanja. Tako je sud naveo da prihvaća iskaze određenih svjedoka kao vjerodostojne, ali nije naveo koje konkretne činjenice su na temelju tih iskaza utvrđene, niti je obrazložio na koji način su ti iskazi utjecali na utvrđenje odlučnih činjenica. Nadalje, sud je odbacio iskaze svjedoka bliskih okrivljeniku, u suštini zaključujući da isti nisu neposredni očevici događaja i/ili da su isti pristrani svjedoci jer su u prijateljskim odnosima sa optuženikom (svjedoci BN, IN i ĆN), dok istovremeno svjedocima čijim je iskazima poklonio povjerenje također nedostaje neposredno saznanje o inkriminiranim događajima, budući da su svoja saznanja crpili iz iskaza oštećene, te su takvi svjedoci, korištenjem iste logike, također pristrani svjedoci, no u odnosu na navode oštećenice, a što sud propušta utvrditi. Smatra da takav pristup ukazuje na nedosljednost i paušalnost u ocjeni dokaza, osobito imajući u vidu da su svi svjedoci, osim oštećenice i okrivljenika, posredni izvori saznanja o predmetnim događajima.

18. Nije u pravu optuženik da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze. Iskaze koje je prihvatio, a to su iskazi svjedoka kojima se dijete žrtva povjerila o inkriminiranim radnjama optuženika, suglasni su iskazu djeteta žrtve i u međusobnom suglasju upravo o okolnostima inkriminiranih događaja, dok je u odnosu na iskaze svjedoka BN i ĆN sud pravilno zaključio da isti nemaju nikakvih pa ni posrednih saznanja o inkriminiranim događajima. Stoga, neovisno o tome što posredni svjedoci čije je iskaze sud prihvatio kao vjerodostojne, nemaju , kao ni svjedoci bliski optuženiku, neposredna saznanja o inkriminiranim događajima, radi se o svjedocima kojima je dijete žrtva ispričala o okolnostima inkriminiranih događaja, pa se ne radi o nedosljednosti ili paušalnoj ocjeni dokaza kako to neosnovano ukazuje žalitelj u žalbi. Osim toga, suprotno žalbenim prigovorima sud je iskaz svjedokinje IN, kojoj je optuženik vjenčani kum, prihvatio kao vjerodostojan dokaz (točka 14. i 56. obrazloženja) i na temelju njega utvrdio da ista , kao posredni svjedok, tereti optuženika navodeći da joj je ČN putem telefona rekla da je J pipao KN, te joj prepričala što joj je KN rekla u odnosu na oba inkriminirana događaja.

19. Nadalje, optuženik navodi da sud nije dao dostatno obrazloženje zbog čega nije neposredno ispitao oštećenu ŽN, iako je tijekom postupka ukazano na proturječnosti i nedorečenosti u njezinim iskazima, kao i na potrebu neposrednog ispitivanja radi osiguravanja prava na obranu i ravnopravnost stranaka, pa smatra da je time sud ograničio mogućnost stjecanja neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama, što je osobito važno u predmetima u kojima ne postoje neposredni očevici događaja niti materijalni dokazi, već se činjenično stanje temelji isključivo na iskazima stranaka i svjedoka. U odnosu na ove žalbene navode, valja ukazati da je u dijelu obrazloženja ove odluke pod točkom 14. navedeno da je ispitivanje svjedokinje žrtve djeteta ŽN provedeno zakonito uz poštivanje svih prava obrane, pa se žalitelja upućuje na navedene navode radi nepotrebnog ponavljanja, pri čemu ovdje valja dodati da je odredbom članka 292. stavak 1. i 2. ZKP, koja propisuje način ispitivanja djeteta u kaznenom postupku, propisano da se dijete može samo iznimno ponovno ispitati i to na isti način. Dijete žrtva ŽN je tijekom ovog kaznenog postupka u dva navrata ispitana i to na dokaznom ročištu i na raspravi, a svako daljnje ispitivanje predstavljalo bi dodatnu reviktimizaciju i traumatizaciju djeteta žrtve. S obzirom da je dijete žrtva osim na dokaznom ročištu pred sucem istrage, ispitana neposredno na raspravi, nije u pravu optuženik da je sudu bilo ograničeno stjecanje neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama.

20. Nije u pravu optuženik da sud nije dao odgovarajuću ocjenu nalaza i mišljenja vještaka te da je nekritički prihvatio mišljenje vještaka o vjerodostojnosti iskaza djeteta žrtve, iako je tijekom postupka ukazano na metodološka ograničenja i nedostatak znanstveno potvrđenih metoda za utvrđivanje istinitosti iskaza. U odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje dr. Jadranke Zorić, čiji nalaz i mišljenje, a i iskaz, je sud u cijelosti prihvatio i na istom temeljio presudu, obrana ističe prigovor „ samoj svrsi navedenog dokaza“ obzirom da je vještakinja trebala tijekom postupka iznijeti nalaz i mišljenje u vezi sposobnosti oštećene za svjedočenje i utvrditi je li njen iskaz vjerodostojan, odnosno utvrditi je li ona govorila istinu ili lagala.

21. Protivno navedenim žalbenim prigovorima prvostupanjski je sud temeljito analizirao i potom pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka psihologa, te isti prihvatio kao vjerodostojan dokaz. Na temelju tog vještačenja sud je pravilno utvrdio da dijete žrtva ima kapacitete za davanje vjerodostojnog iskaza u skladu sa njenim izvornim iskustvom, pri čemu je vještakinja navela da je ona otporna na sugestivno formulirana pitanja, te da je bez obzira na način postavljanja pitanja tijekom cijelog intervjua ustrajala na prvotno danim odgovorima, čak i u situacijama kada su joj postavljana istovrsna pitanja u drugačijoj rečeničnoj formi, što ukazuje na konzistentne odgovore, dok neodgovarajućih metoda tipa obećavanja nagrade ili kazne nije nađeno unutar njenog ispitivanja. Žalbeni prigovori optuženika da nalaz i mišljenje vještakinje dr. Jadranke Zorić predstavlja u sadržajnom i zakonskom smislu „ neprihvatljiv dokaz“ jer se isključivo temelje na osobnom subjektivnom dojmu vještakinje, a ne na nesporno utvrđenim činjenicama ili kakvoj znanstvenoj metodi, nisu osnovani s obzirom je vještakinja sačinila svoj nalaz i mišljenje na temelju stručnog znanja i iskustva, po pravilima struke koristeći se podacima u spisu, dodatno prikupljenoj dokumentaciji iz zdravstvenog kartona djeteta žrtve, te psihologijskom pregledu i intervju sa djetetom žrtvom koji je proveden tijekom vještačenja, a potom je sačinila pisanu dopunu nalaza i mišljenja, a na raspravi je odgovorila na pitanja stranaka. Stoga nisu prihvatljivi žalbeni prigovori optuženika da se nalaz i mišljenje temelje na osobnom subjektivnom dojmu vještakinje. Jednako tako, nisu osnovani žalbeni prigovori da sud nije iznio analizu i ocjenu obrane optuženika, niti naveo razloge zbog kojih smatra da je iskaz djeteta žrtve vjerodostojniji od obrane optuženika. U točki 56. obrazloženja pobijane presude sud je detaljno analizirao i ocjeni obranu optuženika i iznio jasne i valjane razloge zbog kojih njegovu obranu nije prihvatio kao istinitu , u bitnome navodeći da je ista protivna iskazima ispitane svjedokinje djeteta žrtve, njezine majke svjedokinje ČN, te svjedokinja GN, NN, IN, LN, FN, ĐN, AN i EN, nalazu i mišljenju psihologijskog vještačenja, te nalazima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.

22. Žalitelj je žalbom prigovarao da je sud tijekom ispitivanja svjedoka koji, zbog proteka značajnog vremenskog razdoblja, više nisu bili u mogućnosti pouzdano se prisjetiti relevantnih okolnosti o kojima su prethodno imali saznanja, u svrhu otklanjanja takvih nedostataka, „posegnuo za iskazima iz prethodnog postupka“, koji nisu bili konfrontirani, te je u obrazloženju presude cijenio isključivo njih. Smatra da takvo postupanje ne predstavlja samo propust u pravilnom i potpunom utvrđivanju činjeničnog stanja, već ujedno čini i povredu članka 468. stavka 2. ZKP, odnosno tešku povredu načela pravičnog postupka, budući da je presuda zasnovana na nekonfrontiranim iskazima, što je izrijekom zabranjeno i suprotno temeljnim jamstvima prava na obranu i ravnopravnost stranaka u postupku. Međutim, nije u pravu optuženik da je zbog načina ispitivanja svjedoka na raspravi počinjenja navedena bitna povreda i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Člankom 426. ZKP propisano je da ako je svjedok na prijašnjem ispitivanju tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza, predočiti će mu se raniji iskaz odnosno upozoriti će se na odstupanje i upitati će se zašto sada iskazuje drugačije, a prema potrebi pročitati će se njegov prijašnji iskaz, pa predočavanje ili čitanje ranijih iskaza svjedoka ne predstavlja nikakvu povredu na koju ukazuje optuženik, pri čemu se žalbom ne konkretizira na koje točno svjedoke se odnosi navedeni prigovor.

23. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pažljivo i nepristrano analizirao i ocijenio sve izvedene dokaze, svaki pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te je jasno obrazložio razloge zbog kojih je prihvatio iskaz djeteta žrtve ŽN i iskaze svjedoka kojima se ona povjerila, kao i materijalne dokaze koji su izvedeni u postupku, iznio je jasne i konkretne razloge zbog kojih nije prihvatio kao vjerodostojnu obranu optuženika te je pravilno zaključio da je optuženik inkriminiranim radnjama opisanim u izreci pobijane presude počinio dva kaznena djela bludnih radnji iz članka 193. stavak 2. KZ/97, zbog čega ga je ispravno proglasio krivim i osudio po zakonu.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i žalbu optuženika zbog odluke o kazni i troškovima postupka

24. U žalbi državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni jer smatra da je prilikom izbora kazne sud precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optuženika, dok nije u dostatnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti te da je stoga izrekao preblagu kaznu kojom se neće ispuniti svrha kaznenopravnih sankcija. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda smatra kako se protek vremena od počinjenja kaznenog djela ne bi trebao cijeniti olakotnim jer osobe koje su kritične prema svom postupanju i priznaju počinjenje kaznenog djela u pravilu doprinose bržem okončanju kaznenog postupka pa ispada da onda njih treba teže kazniti. Smatra da postoje brojne otegotne okolnosti s obzirom na način i okolnosti počinjenja kaznenog djela jer je optuženik učestalo bludničio nad kćerkom svoje izvanbračne supruge, time zlorabeći svoj odnos povjerenja koje je dijete od tek 12 godina imalo prema njemu, zbog čega je vezano za prvi događaj završio u istražnom zatvoru te unatoč tome po izlasku iz istražnog zatvora, za nešto više od godinu dana ponovio kazneno djelo na štetu iste žrtve misleći da ga dijete neće ponovno prijaviti, odnosno da će odustati od svoje prijave, a što je prvotno bio slučaj kada je prema spisu priležećem nalazu Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba na djevojčicu bio izvršen pritisak kako od strane njezine majke tako i od strane šire obitelji. Osim toga ukazuje na očiti nesrazmjer u izrečenim sankcijama jer je sud za oba kaznena djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora od po osam mjeseci iako mu se za kazneno djelo pod točkom 1.) stavlja na teret znatno veća kriminalna količina te upornost u činjenju kaznenog djela, budući da mu se inkriminira razdoblje od početka mjeseca rujna 2011. do 25. studenog 2011.

25. Optuženik nije iznosio razloge zbog kojih pobija odluku o kazni, no kako se žalio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, njegova žalba u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni pa je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu.

26. Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je optuženiku ispravno cijenio kao olakotno da ranije nije kazneno osuđivan niti prekršajno kažnjavan, da je cijelo vrijeme trajanja obiteljske zajednice financijski pomagao svojoj izvanbračnoj supruzi, djetetu žrtvi i zajedničkom maloljetnom sinu, da isti i dalje živi u izvanbračnoj zajednici sa suprugom ČN i zajedničkim djetetom o kojem brine, dulji protek vremena od inkriminiranih događaja u kojem vremenu se optuženik nije pojavio kao počinitelj kaznenih djela ili prekršaja. Kao otegotno istom je cijenjen način i okolnosti počinjenja oba kaznena djela, čime je optuženik iskazao određen stupanj upornosti pri počinjenju kaznenih djela.

27. Nije u pravu državni odvjetnik da je sud precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optuženika, dok nije u dostatnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti te da je izrekao preblagu kaznu. Cijeneći raniju neosuđivanost optuženika, veliki protek vremena od počinjenja kaznenih djela nakon kojih se više ne pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela ili prekršaja, te obiteljske prilike optuženika iz kojih proizlazi da uredno funkcionira u obitelji, brine o izvanbračnoj supruzi i zajedničkom djetetu , te prihvaćajući utvrđene otegotne okolnosti od strane prvostupanjskog suda koje se odnose na način i okolnosti počinjenja kaznenih djela, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno vrednovao sve okolnosti iz članka 56. KZ/97 koje su bitne u procesu individualizacije kazne. Imajući u vidu navedene okolnosti, te raspon propisane kazne zatvora za navedeno kazneno djelo od šest mjeseci do pet godina, sud je za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora od po osam mjeseci, a potom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, uz primjenu uvjetne osude s rokom kušnje od tri godine. Nisu prihvaćeni žalbeni navodi državnog odvjetnika u odnosu na nesrazmjer u izricanju pojedinačnih kazni za svako djelo, jer je sud za prvo djelo koje uključuje višekratne radnje izvršenja u razdoblju od oko tri mjeseca utvrdio kaznu zatvora od osam mjeseci, a za drugo kaznenog djelo počinjeno nakon nešto više od jedne godine koje sadrži jednokratno inkriminirano ponašanje na štetu iste žrtve utvrdio istu kaznu zatvora, upravo zbog okolnosti da je u odnosu na to drugo kazneno djelo ostvarena samo jedna radnja, pa u odnosu na ono ranije koje obuhvaća više inkriminiranih radnji, izrekao istu kaznu jer je u drugom djelu ostvarena manja kriminalna količina na štetu iste žrtve. Zbog navedenog se izricanje jednakih pojedinačnih kazni zatvora za svako djelo ukazuje osnovan im.

28. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena uvjetna osuda u svemu primjerena stupnju krivnje optuženika, težini i posljedicama počinjenih kaznenih djela, te će se njome ispuniti svrha kažnjavanja propisana člankom 50. KZ/97. Izrečenom mjerom upozorenja utjecati će se na buduće ponašanje optuženika, te ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije. S obzirom na okolnost da optuženik osim u ovom slučaju nije činio kaznena djela niti prekršaje, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da nije nužno odrediti izvršenje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine, već da će se primjenom uvjetne osude kroz dulji rok kušnje od tri godine ostvariti propisana svrha kažnjavanja. Zbog navedenog nije u pravu državni odvjetnik da je nužno optuženika osuditi na bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju.

29 . U odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka državni odvjetnik u žalbi navodi da se u konkretnom slučaju radi o dugotrajnom kaznenom postupku u kojem je održan izuzeto velik broj rasprava, kao i da je optuženik zaposlena osoba sa primanjima od 2.300.00 eura mjesečno te vlasnik stana i novijeg osobnog vozila . Smatra da je sud svakako istog trebao obvezati na plaćanje paušalne svote znatno veće od 1.000,00 eura.

30. Suprotno navodima državnog odvjetnika osuđenik se žali zbog odluke o troškovima postupka i navodi da je ukinutom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. studenog 2021. broj Kzd-97/2020 optuženiku naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.800,00 HRK, odnosno 371,62 EUR, pa se povišenjem paušalnog iznosa za gotovo trostruki iznos optuženika kažnjava za propuste u postupanju prvostupanjskog suda prilikom donošenja ukinute presude, obzirom da je presuda ukinuta upravo u povodu žalbe optuženika, a zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka. Premda se načelo zabrane reformatio in peius ne odnosi na odluku o troškovima, smatra da sud neispravno optuženiku povisuje paušalni iznos troška radi trajanja kaznenog postupka za koji je odgovoran upravo sud, a ne sam optuženik.

31. Protivno suprotstavljenim žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski je sud sukladno članku 148. stavak 1. ZKP osnovano obvezao optuženika na plaćanje stvarno nastalih troškova na ime provedenog vještačenja u iznosu od 371,62 eura i paušalne svote u iznosu od 1.000,00 eura. Imajući u vidu imovinske prilike optuženika i visinu redovnih prihoda proizlazi da je isti u mogućnosti bez ugrožavanja egzistencije podmiriti navedene troškove. Nije u pravu državni odvjetnik da paušalna svota treba biti znatno veća od 1.000,00 eura, niti je u pravu optuženik da mu je izrečena previsoka obveza plaćanja paušala, pogrešno tvrdeći da ga se „kažnjava“ za propuste u postupanju prvostupanjskog suda s obzirom da je ranijom ukinutom prvostupanjskom presudom broj Kzd-97/2020 obvezan na plaćanje troškova postupka na ime provedenog vještačenja u iznosu od 2.800,00 HRK. Pobijanom presudom je optuženik obvezan podmiriti osim troškova vještačenja i paušalnu svotu, pa se ne radi o povišenju paušalnog iznosa za gotovo trostruki iznos kako to pogrešno ističe optuženik u žalbi. Ne radi se o kažnjavanju optuženika za duljinu trajanja postupka, već je ključno kod određivanja visine da se paušalna svota sukladno članku 145. stavak 2. točka 6. ZKP utvrđuje u okviru svota određenih posebnim propisom imajući u vidu složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka, neovisno o razlozima trajanja postupka, vodeći računa o imovinskim prilikama optuženika. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu duljinu trajanja i složenost postupka ispravno je prvostupanjski sud utvrdio visinu troškova koje je optuženik dužan podmiriti na ime paušala.

32. Pobijana presuda ispitana je u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci, na temelju odredbe članka 486. ZKP.

U Zagrebu, 09. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jasna Smiljanić