REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-965/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Roberta Završkog, predsjednika vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. TEĐ, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2022., broj: 74. Pp-15307/2022, u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okr. TEĐ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o pravnoj oznaci djela i kazni na način da se izriče da je okrivljenik, djelom za koje je proglašen krivim, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), za koji mu se, na temelju te zakonske odredbe, izriče novčana kazna 50,00 EUR (pedeset eura), koju je dužan platiti u roku 30 dana od primitka ove presude, a ako okrivljenik u navedenom roku plati dvije trećine te novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

II. Odbija se žalba okr. TEĐ kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. TEĐ je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 30,00 EUR (trideset eura), u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2022., broj: 74. Pp-15307/2022, proglašen je krivim okr. TEĐ da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94.), za koji mu je izrečena novčana kazna 1.131,00 kuna / 150,11 eura (protuvrijednost 300 DEM), koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, okrivljenik je pobijanom presudom obvezan na naknadu 26,54 eura.

2. Protiv te presude, okrivljenik osobno je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pri čemu se pogrešno poziva na odredbe Zakona o parničnom postupku). Predlaže da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud je utvrdio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika. Naime, prvostupanjski sud je odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu i okrivljeniku za prekršaj za koji ga je proglasio krivim izrekao novčanu kaznu veću od zakonom propisane. Prema Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja i po kojem je okrivljenik proglašen krivim, za prekršaj iz čl. 13. bila je propisana, osim kazne zatvora, i novčana kazna od 50 do 200 DEM, a prvostupanjski sud je okrivljeniku izrekao novčanu kaznu 1.131,00 kuna / 150,11 eura, što je, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., više od 200 DEM, znači više od propisanog posebnog maksimuma novčane kazne. Time je na štetu okrivljenika počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona.

5. Osim toga, nakon donošenja prvostupanjske presude, stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje nižu novčanu kaznu (i u posebnom minimumu i u posebnom maksimumu) pa je blaži za okrivljenika. Stoga je ovaj sud po službenoj dužnosti utvrdio i povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika. U vrijeme počinjenja prekršaja bio je na snazi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.) po kojem je okr. TEĐ proglašen krivim i koji je za prekršaj iz čl. 13. tog Zakona propisivao, osim kazne zatvora do 30 dana, i novčanu kaznu u iznosu od 50 do 200 DEM. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.) propisana je, osim kazne zatvora do 30 dana, i novčana kazna od 20,00 do 100,00 eura. Preračunavanjem, prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450), sada propisanu novčanu kaznu u novčanu valutu kune, jasno je da Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), za ovaj prekršaj, propisuje nižu novčanu kaznu, i u posebnom minimumu i u posebnom maksimumu u odnosu na Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.) po kojem je okr. TEĐ proglašen krivim.

6. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je najblaži za počinitelja.

7. Budući da je inkriminirani prekršaj počinjen 3. listopada 2022., kada je bio na snazi „stari“ Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira te budući da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu „novi“ Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je u odnosu na predmetni prekršaj blaži, to ga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, dužan primijeniti. U međuvremenu, do donošenja ove drugostupanjske presude, na snagu je stupio i Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 47/23.), ali taj zakon za inkriminirani prekršaj propisuje težu novčanu kaznu i u posebnom minimumu i u posebnom maksimumu (kazna zatvora je ostala ista) pa primjena tog Zakona nije moguća jer je teži za okrivljenika. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela prekršaja, kako je to navedeno u t. I. izreke ove drugostupanjske presude.

8. Žaleći se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik, citirajući odlomak 4.2. obrazloženja pobijane presude, ističe povredu prava na nepristrano suđenje, navodeći da je prvostupanjski sud izveo zaključak koji nije u domeni njegovih kompetencija jer nije ni liječnik, ni psiholog niti sudski vještak. Međutim, po ocjeni ovog suda, ne radi se ni o kakvom zaključivanju koje izlazi iz okvira stručnog znanja prvostupanjskog suda. Načelo slobodne ocjene dokaza podrazumijeva da personalne dokaze sud mora cijeniti, ne samo sa stajališta zakona logike, nego i psihološki te na temelju pravila općeg ljudskog iskustva, primjenjujući načelo neposrednosti koje omogućuje sudu utvrđivanje činjeničnog stanja. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi da bi utvrđenjem prvostupanjskog suda iz t. 4.2. obrazloženja pobijane presude bilo povrijeđeno pravo na nepristrano suđenje, jer je prvostupanjski sud zaključivao na temelju iskustva, životne logike i određenih zakonomjernosti postupanja, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima.

9. Okrivljenik u žalbi, citirajući dijelove iskaza ispitanih svjedoka, tvrdi da se sve troje svjedoka ne sjećaju točnih riječi koje je on izgovorio inkriminirane prilike odnosno da ne navode nikakve konkretne riječi, izuzev spomena testiranja, a što je u suprotnosti sa stavom prvostupanjskog suda da su se svjedoci dobro sjećali događaja i iskazivali uvjerljivo o tome kako je okrivljenik kritične zgode narušavao javni red i mir te da ni jedan od svjedoka ne spominje da je njegovo ophođenje prema sestri bilo agresivno u smislu osobnog vrijeđanja, psovanja, verbalnih ili fizičkih prijetnji ili napada. I u daljnjem dijelu žalbe, okrivljenik iznosi niz prigovora čija je suština da provedenim dokaznim postupkom nije utvrđen sadržaj riječi koje je on izgovarao inkriminirane prilike.

10. U odnosu na gornje žalbene navode treba navesti da sadržaj riječi nije odlučna činjenica za ostvarenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Za ispunjenje tog prekršaja u situacijama kada je modus operandi verbalna komunikacija, a o tome se radi u ovom prekršajnom predmetu, odlučna je činjenica da se radi o takvom intenzitetu verbalne komunikacije koja je ekvivalent vikanju ili svađi odnosno o takvom intenzitetu izgovaranja riječi kojim je realno moguće uznemirenje javnosti, što je u ovom prekršajnom postupku, i po ocjeni ovog suda, utvrđeno izvan svake razumne sumnje. Svjedok TE je jasno i bez ikakve dileme iskazao da je okrivljenik razgovarao agresivno, pojašnjavajući da to znači da je govorio povišenim tonom; svjedokinja ČE je rekla da okrivljenik s medicinskom sestrom nije razgovarao normalnim tonom odnosno tonom koji bi bio primjeren za razgovor između dvoje ljudi, a svjedokinja CE je iskazala da je okrivljenik vikao na nju kad mu je pristupila prvi put te da je ponovno vikao i glasno pričao kad mu je drugi put pristupila. Osim navedenog, iz iskaza svjedoka TE i CE, a tako proizlazi i iz obrane okrivljenika, svjedok TE se umiješao u komunikaciju između okrivljenika i medicinske sestre upravo ponukan intenzitetom i načinom verbalnog obraćanja okrivljenika pa je i iz navedenog jasno da se radilo takvom intenzitetu verbalne komunikacije okrivljenika kojim je realno moguće uznemirenje javnosti. Iz navedenih razloga, nisu osnovani žalbeni navodi kojima se ističe da je okrivljenik govorio glasnije zbog maske na licu, jer je nedvojbeno utvrđeno da se radilo o puno jačem (i agresivnijem) intenzitetu nego što to zahtjeva nošenje maske na licu. S obzirom da u spisu nema podatka da bi ijedan od ispitanih svjedoka imao bilo kakvog razloga odnosno motiva lažno teretiti okrivljenika te s obzirom da su iskazi svih svjedoka međusobno podudarni, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud njihove iskaze ocijenio vjerodostojnim.

11. Žalbene navode kojima se okrivljenik referira na detalje fizičkog sukoba između njega i svjedoka TE, ovaj sud nije razmatrao jer za taj dio optužbe okrivljenik nije proglašen krivim. Okrivljenik je proglašen krivim da je “nakon verbalne prepirke s TE nasrnuo na istog“, što je i po ocjeni ovog suda, nedvojbeno utvrđeno iz iskaza svjedoka TE, u čiju vjerodostojnost nije bilo razloga posumnjati, kako je to prethodno već obrazloženo. I sam okrivljenik u obrani navodi da je on odgurnuo TE, ali navodi da je to učinio refleksno, jer je TE neposredno prije toga bio odložio mobitel i spremio naočale te se ustao sa stolice i krenuo prema njemu, čime okrivljenik očigledno smatra da je postupao u nužnoj obrani. Po ocjeni ovog suda, čak i da je provedenim dokaznim postupkom utvrđen takav slijed događaja kako ga opisuje okrivljenik, a nije jer svjedok TE opovrgava da je bio skinuo naočale i tvrdi da su mu iste pale kada ga je okrivljenik udario po licu, ne bi se radilo o postupanju u nužnoj obrani zbog okrivljenikovog prethodnog agresivnog ponašanja (tzv. isprovocirani napad).

12. Stoga, nema sumnje da su se navedenim ponašanjem okrivljenika ispunila sva konstitutivna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim pa žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

13. Odluka o izrečenoj novčanoj kazni razmatrana je uslijed preinake u pravnoj oznaci djela (budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne), kao i na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

14. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Prvostupanjski sud je okrivljeniku, kao olakotno, cijenio okolnost njegove neosuđivanosti, dok otegotnih okolnosti nije utvrdio. Stoga je pobijana presuda preinačena u novčanoj kazni samo kao posljedica primjene blažeg propisa te počinjene povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona na štetu žalitelja, što je ranije obrazloženo. Po ocjeni ovog suda, novčana kazna 50,00 eura primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Pritom je ovaj sud imao na umu, s jedne strane, količinu protupravne radnje žalitelja, a s druge, da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti.

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad da bi plaćanjem troška žalbenog postupka 30,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

16. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 9. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.