REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-7893/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Roberta Završkog, predsjednika vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv mlt. MĆ i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22. i 47/23.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Našice, podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama od 7. srpnja 2025., broj Pp-11/2024-8, u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Našice kao neosnovana te se potvrđuje pobijano prvostupanjsko rješenje.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama od 7. srpnja 2025., broj Pp-11/2024-8, na temelju čl. 227. st. 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), obustavljen je postupak prema mlt. MĆ i mlt. KĆ zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv navedene odluke, žalbu je pravodobno podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati, pobijano rješenje ukine te da se maloljetnici proglase krivima i kazne sukladno Zakonu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku odluku iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsko rješenje, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Tužitelj u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju maloljetnici terete da su verbalno napali oštećenika, vrijeđajući ga i psujući mu, što je kod istoga izazvalo osjećaj nelagode, uznemirenosti i straha, uslijed čega je napustio prostor vagona, koje ponašanje, po stavu tužitelja, ispunjava biće prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer potpada pod zakonski pojam počinjenja djela „na drugi način“. Također ističe da je vlak prostor koji se smatra javnim mjestom te da Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira kako štiti ostalu javnost treba štititi i svaku individualnu osobu koja na takvim mjestima bude napadnuta odnosno remeti se njen mir.

6. Neosnovano tužitelj smatra da verbalni napad, vrijeđanje i psovanje ispunjava biće prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer potpada pod zakonski pojam počinjenja djela „na drugi način“. Osim toga, takav žalbeni navod je i nejasan s obzirom da je optužbom maloljetnicima bilo stavljeno na teret da su predmetni prekršaj počinili vičući na javnom mjestu.

7. Iz zakonskog opisa prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir“) jasno je i nedvojbeno da se ovaj prekršaj, u situacijama kada je modus operandi verbalna komunikacija, kao što je to u ovom prekršajnom predmetu, može počiniti samo svađom ili vikanjem odnosno takvim intenzitetom izgovaranja riječi kojim je realno moguće uznemirenje javnosti. Stoga, suprotno navodima žalbe, način počinjenja prekršaja koji je predmet optužbe u ovom prekršajnom predmetu ne može se svrstati pod zakonski pojam počinjenja djela „na drugi način“. Ovo tim više što je optužbom, kako je to već navedeno, maloljetnicima bilo stavljeno na teret da su predmetni prekršaj počinili vičući.

8. S obzirom da tužitelj u žalbi ni jednim navodom ne osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da iz provedenog dokaznog postupka odlučna činjenica vikanja maloljetnika nije utvrđena izvan svake razumne sumnje (a to je stupanj utvrđena odlučnih činjenica potreban za donošenje osuđujuće presude), to se ovaj sud nema ovlasti upuštati u razmatranje i ocjenjivanje rezultata izvedenih dokaza u tom pravcu.

9. Također, suprotno žalbenim navodima, zaštitni objekt ovog prekršaja je javnost mjesta odnosno uznemirenje javnosti na javnom mjestu događaja, a ne uznemirenje neke konkretne osobe. Stoga, verbalno obraćanje, bez da se radilo o vikanju ili svađi odnosno o takvom intenzitetu izgovaranja riječi kojim je realno moguće uznemirenje javnosti nije prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, bez obzira na nelagodu pojedinca.

10. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 9. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, MĆ, KĆ i tužitelja.