REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-19/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Branka Brkića, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i doc. dr. sc. Zdenka Konjića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog JA zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog JA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 24. travnja 2023. broj K-62/2022-8 i presuda Županijskog suda u Splitu od 14. listopada 2025. broj Kž-487/2023-5, u sjednici Vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog JA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 24. travnja 2023. broj K-62/2022-8 i presuda Županijskog suda u Splitu od 14. listopada 2025. broj Kž-487/2023-5 proglašen je krivim osuđeni PA za počinjenje kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. te je na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora jedna godina i šest mjeseci.

2. Osuđeni PA je po branitelju, odvjetniku Željku Ostoji, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude „iz razloga iz čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. toč. 2. pravomoćne osude u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom [i] povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku“. Predložio je „ Vrhovnom sudu … ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Podredno, preinačiti pobijanu presudu i sam odlučiti u predmetnoj pravnoj stvari“.

3. Zahtjev je sa spisom u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024. i 72/2025., dalje: ZKP-25) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev, smatrajući da zahtjev treba kao neosnovan odbiti. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (list 264 spisa).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik smatra da je drugostupanjskim sud „navodima o utvrđivanju okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kaznene sankcije povrijedio načelo pravne sigurnosti zaštićeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim prav ima i slobodama. Naime, postoji cijeli niz odluka u kojima su sudovi u odnosu na isto kazneno djelo i u odnosu na iste olakotne okolnosti donijeli odluke u kojima nije izrečena kaznena sankcija bezuvjetnog zatvora“. Osuđenik navodi da je u presudi Općinskog suda u Osijeku (K-406/2025-6 od 13. listopada 2025.) „okrivljeniku kod kojega je uz marihuanu pronađenu u približno istim količinama i pod istim uvjetima, pronađena dodatna droga tipa amfetamin, primijenio uvjetnu osudu“. Također navodi i odluku Županijskog suda u Splitu (Kž-844/2016. od 23. veljače 2017.) u kojoj je „u odnosu na isto kazneno djelo i u odnosu na iste olakotne okolnosti … u pogledu izbora vrste kaznene sankcije [zauzeto] potpuno proturječno stajalište od onoga zauzetog u pobijanoj presudi [jer] je okrivljeniku za isto kazneno djelo kao višestrukom specijalnom povratniku kao pravilnu sankciju prihvatio zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro“. Nadalje, osuđenik smatra da „proizvodnja u kućnim uvjetima ne može biti razlogom za primjenu teže sankcije i duljeg trajanja jer ne postoji zakonska razlika u odnosu na proizvodnju na otvorenom i proizvodnju u kućnim uvjetima“.

5.1. Osuđenik ističe da je riječ o „postupcima za isto kazneno djelo u kojima se okrivljenici terete za nabavu opreme za uzgoj marihuane, isti su dokazi koji su izvedeni tijekom postupka … kao relevantne činjenice za odluku o vrsti i visini kaznene sankcije uzete su činjenice nabave opreme i sredstva za uzgoj i proizvodnju marihuane, kao i osobna svojstva okrivljenika“ ali je „Županijski sud u Splitu kao isti sud donio različite odluke u bitno istoj činjeničnom i pravnoj stvari“ pa osuđenik smatra da je time povrijeđeno „načelo pravne sigurnosti i pravo na pravično suđenje“.

5.2. Nadalje, u zahtjevu osuđenik navodi razloge koji predstavljaju povredu kaznenog zakona, a koju osuđenik podvodi pod zakonsku osnovu teške povrede prava na pravično suđenje (u vrijeme podnošenja zahtjeva ta je povreda u članku 468. stavku 2. ZKP-25, a sada je istovjetna povreda opisana u članku 468. stavku 1. točki 12. Zakona o kaznenom postupku; ,,Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.; dalje: ZKP). Naime, osuđenik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (I Kž-208/2014. od 4. lipnja 2014.) tvrdeći da je prema toj odluci „nabavljena oprema koja je namijenjena za neovlaštenu proizvodnju droge, odnosno za počinjenje kaznenog djela iz čl. 190. KZ samo pripremna nekažnjiva radnja koja po prirodi stvari prethodni počinjenju kaznenog djela proizvodnje droge, i to tim prije što prilikom pretrage okrivljenikove obiteljske kuće je pronađena samo oprema, a ne i započeta proizvodnja u smislu uzgoja biljaka pomoću navedene opreme“. Zato osuđenik smatra da je „došlo do pogrešne primjene odredbi materijalnog prava, budući da se u njegovom postupanju nisu mogla ostvariti obilježja kaznenog djela iz čl. 190. st. 2., već se može raditi isključivo o kaznenom djelu iz st. 1. istog članka, budući ne može postojati promet kao obilježje st. 2., dok je neovlaštena proizvodnja obilježje st.1.“.

6. Osuđenikovi prigovori vrsti i visini izrečene kaznenopravne sankcije (odlomak 5.) ne mogu biti predmet razmatranja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, povreda iz članka 469. točke 5. ZKP-a, koju u biti osuđenik obrazlaže u zahtjevu, postoji ako je sud odlukom o kazni prekoračio ovlast koju ima po zakonu, odnosno ako je izrekao kaznenopravnu sankciju koju po zakonu nije smio izreći. No, o tome ovdje nije riječ jer je izrečena kaznenopravna sankcija na temelju i u okviru ovlasti koje sud ima po zakonu.

6.1. S tim u vezi, iz zahtjeva (odlomak 5.1.) proizlazi da su u dva predmeta (Općinskog sud u Osijeku i Županijskog suda u Splitu) utvrđene olakotne okolnosti koje su dovele do uvjetne osude u jednom te do rada za opće dobro u drugom predmetu, a da u pobijanoj presudi postoje iste olakotne okolnosti, ali je osuđenik osuđen na kaznu zatvora jedna godina i šest mjeseci. Osuđenik smatra da je time došlo do povrede „načela pravna sigurnosti“, a da različito postupanje, koje osuđenik nalazi u različito izrečenim kaznenopravnog sankcijama, „dovodi do proizvoljnosti i nepoštenog ishoda postupka“ i kršenje prava „na jednakost oružja, odnosno“ jednakog „postupanja suda prema strankama“ i da to dovodi „i do arbitrarnog presuđivanja“.

6.1.1. Najprije treba navesti da okolnosti iz dvije presude koje su šturo opisane u zahtjevu nisu iste kao one okolnosti utvrđene u pobijanoj presudi. Nadalje, čak i slične okolnosti (količina i vrsta opojne droge) ne moraju dovesti do izricanja jednake vrste i visine kaznenopravne sankcije različitim počiniteljima. Naime, izricanje kaznenopravne sankcije ovisi o ocjeni okolnosti iz članka 47. KZ/11. koje sud utvrdi u odnosu na svakog počinitelja. Nadalje, vrsta i visina kaznenopravne sankcija ovisi i o ocjeni suda koje će sankcija ispuniti svrhu kažnjavanja pri čemu je važna individualizacija sankcije, tj. sankcija mora biti primjerena konkretnom okrivljeniku za konkretno počinjeno djelo. Prema tome, sud ocjenjuje hoće li neku okolnosti iz članka 47. KZ/11. cijeniti kao olakotnu ili kao otegotnu ili je neće uopće cijeniti, a vrsta i visina kaznenopravne sankcije ovisi ne samo o toj ocjeni, nego i o svrsi kažnjavanja te osobnim svojstvima okrivljenika uključujući i njegove osobine ličnosti.

6.2.2. Prigovor povrede „načela sigurnosti“ također nije osnovan. Naime, načelo pravne sigurnosti u prvom se redu procjenjuje u odnosu na kvalitetu prava te se traži da pravo, odnosno zakoni budu dovoljno precizni kako bi se omogućilo da osoba, po potrebi i uz odgovarajući savjet, u razumnoj mjeri u konkretnoj situaciji predvidi posljedice koje određeno djelo može uzrokovati (vidi odluke Europskoga suda za ljudska prava: Khlaifia i drugi protiv Italije /odlomak 92./, Del Rio Prada protiv Španjolske /odlomak 125./, Creanga protiv Rumunjske /odlomak 120./, Medvedyev i drugi protiv Francuske /odlomak 80./). Povreda toga prava može postojati ako se zakonske odredbe tumače na nedosljedan i međusobno isključiv način (v. odluke navedenog suda: Nasrulloyev protiv Rusije /odlomak 77./, Ječius protiv Litve /odlomci 53. - 59.). Međutim, o tome ovdje nije riječ jer su zakonske odredbe o kojima je u ovom predmetu riječ precizne i jasne te je osuđenik u razumnoj mjeri uz odgovarajući savjet mogao predvidjeti posljedice svog ponašanja. Osim toga, zakonske odredbe nisu tumačene na nedosljedan i međusobno isključiv način (o nepostojanju povrede zakona koju osuđenik obrazlaže v. odlomak 7. i dalje).

6.2.3. Nije osnovan niti prigovor povrede načela jednakosti oružja. Naime, jednakost oružja ponajprije se odnosi na ravnopravnost stranaka u smislu da svaka stranka mora imati mogućnost u postupku iznijeti svoje argumente, dokaze i stajališta i najčešće se procjenjuje u odnosu na odbijanje izvođenja dokaznih prijedloga obrane, a ponekad i na tzv. pravo na pristup dokazima (v. primjerice odluke ovoga suda VSRH III Kr- 4/2026-3 od 24. veljače 2026., III Kž-2/2025-8 od 30. rujna 2025.). Stoga prigovori osuđenika, koji su inače neosnovani, ni ne mogu predstavljati povredu načela jednakosti oružja.

6.2.4. Prigovor „arbitrarnog presuđivanja“ također nije osnovan. Naime, samovoljno (arbitrarno) odlučivanje postoji samo ako presuda uopće nema razloga u odnosu na važne činjenične i pravne okolnosti ili ako bi ti razlozi potpuno nerazumni (v. VSRH III Kr-190/2025-3 od 27. siječnja 2026.). No, pobijana presuda sadrži razloge koji su jasni i razumni, samo se osuđenik s njima ne slaže. Takvo neslaganje ne znači da je pobijana odluka samovoljna.

7. Osuđenikovi prigovori povrede kaznenog zakona (odlomak 5.2.), uz navođenje odluke ovoga suda (VSRH I Kž-208/2014. od 4. lipnja 2014.), također nisu osnovani. Najprije treba navesti da je u toj odluci, u dijelu u kojem se osuđenik na nju poziva, navedeno: „… da je kazneno djelo nabavljanja i posjedovanja opreme i materijala koji su namijenjeni za neovlaštenu proizvodnju droga iz čl. 190. st. 6. KZ/11 u konkretnom slučaju samo pripremna nekažnjiva radnja koja po prirodi stvari prethodi počinjenju kaznenog djela proizvodnje droge te se stoga radi samo o jednom kaznenom djelu iz čl. 190. st. 2. KZ/11.“. U tom je predmetu okrivljenik bio proglašen krivim da je počinio dva kaznena djela u stjecaju, jedno iz članka 190. stavka 2. i jedno iz članka 190. stavka 6. KZ/11. (zakonski opisi djela u vrijeme donošenja te odluke i ove odluke su istovjetni). U navedenoj je odluci ovoga suda utvrđena povreda zakona te je preinačena prvostupanjska odluka u pravnoj ocjeni djela i osuđenik proglašen krivim za jedno djelo i to ono iz članka 190. stavka 2. KZ/11. Iz navedenoga je jasno da činjenična i pravna situaciju iz odluke koju je nedosljedno citirao osuđenik nije činjenično i pravno usporediva s ovim predmetom i to iz sljedećih razloga.

7.1. Odluka koju navodi osuđenik odnosi se na „konkretan slučaj“, odnosno na činjenice i pravnu kvalifikaciju iz tog predmeta koje su očito drukčije nego činjenice i pravna kvalifikaciju u ovom predmetu. Naime, ovdje je osuđenik proglašen krivim jer je proizvodio i posjedovao tvari koje su propisom proglašene drogom i koje su namijenjene neovlaštenoj prodaji. Djelo je pravno označeno kao jedno produljeno kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11. Iz činjeničnog opisa u prvostupanjskoj presudi i obrazloženja nižestupanjskih sudova jasno je da je osuđenik „u nakani proizvodnje i prodaje droge marihuane“ dvije prostorije opremio tehničkim sredstvima pomoću kojih je proizveo 119 stabljika canabis sative različitih visina i radi prodaje držao ukupno 3.123,75 grama biljne materija, lišća i cvjetnih vrhova s više od 0,3 % tetrahidrokanabinola, a držao je i jednu inzulinsku špricu s 1,58 ml ulja canabis sative koje je imalo 66,68 % tetrahidrokanabinola. Prema tomu, činjenična i pravna situacija iz odluke VSRH-a koju je naveo osuđenik i činjenična i pravna situacija iz ovoga predmeta nisu usporedive.

7.1.1. Činjenični su opis u ovom predmetu nižestupanjski sudovi pravilno pravno označili kao jedno produljeno kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11. jer je okrivljenik ostvario dva od više načina počinjenja kaznenog djela. On je proizvodio i posjedovao tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom, a proizvodio ih je i posjedovao radi neovlaštene prodaje. Prema tomu, kada počinitelj ostvari dva ili više načina iz zakonskog opisa počinjenja kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. (proizvede, preradi, prenese, izveze ili uveze, nabavi ili posjeduje tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom) i te radnje počini s namjerom da te tvari budu namijenjene neovlaštenoj prodaji (bez obzira na to je li ih on prodaje ili netko drugi), tada je riječ o jednom produljenom kaznenom djelu iz članka 190. stavka 2. KZ/11., a ne o počinjenju više kaznenih djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. u stjecaju. Treba dodati da takva pravna oznaka ima značaj i u odnosu na predviđenu kaznu. Naime, za produljeno se kazneno djelo može „izreći kazna za polovicu veća od gornje propisane za utvrđeno djelo, koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne“ (članak 52. stavak 6. KZ/11.). Drugim riječima, raspon kazne zatvora za produljeno kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11. je od tri do osamnaest godina zatvora (gornja propisana kazna za to djelo je dvanaest godina pa polovica iznosi šest godina).

7.1.2. S tim u vezi, nisu osnovani osuđenikovi prigovori da je riječ „isključivo o kaznenom djelu iz st. 1.“ članka 190. KZ/11. „budući ne može postojati promet kao obilježje st. 2., dok je neovlaštena proizvodnja obilježje st.1.“. Naime, kazneno djelo iz članka 190. stavka 1. KZ/11. čini onaj „tko neovlašteno proizvede ili preradi tvari koje su propisom proglašene drogom“, a kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11. čini onaj koji, između ostalih radnji, proizvede ili preradi tvari „koje su namijenjene neovlaštenoj prodaji“ (ostali dio zakonskog opisa ispušten jer ovdje nije odlučan). Prema tome, osnovni oblik iz stavka 1. članka 190. KZ/11. čini onaj tko bez namjere stavljanja u promet proizvede ili preradi tvari koje su proglašene drogom, a kvalificirani oblik iz članka 190. stavka 2. KZ/11. čini onaj tko proizvede ili preradi tvari namijenjene stavljanju u promet. Osuđenikov se prigovor dakle odnosi na pravnu ocjenu utvrđenih činjenica. Takav prigovor nije osnovan jer su nižestupanjski utvrđene činjen ice navedene u činjeničnom opisu pravilno pravno označili kao počinjenje kvalificiranog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11. Obrazloženje te pravne ocjene je razumno i argumentirano pa nije riječ o samovoljnom postupanju nižestupanjskih sudova.

7.1.3. Nadalje, osuđenikovo upiranje na navedenu odluku VSRH-a u dijelu koji se odnosi na nabavu opreme za proizvodnju droge ovdje nije odlučno jer osuđenik nije niti proglašen krivim da je nabavio ili posjedovao opremu namijenjenu neovlaštenoj proizvodnji droge. U činjeničnom opisu je ta oprema navedena, ali u pravnom opisu i pravnoj kvalifikacije djelo nije označeno kao ono iz članka 190. stavka 6. KZ/11. Treba dodati da kazneno djelo iz članka 190. stavka 6. KZ/11. postoji već samim činom izrade, nabave, prenošenja, izvoženja ili uvoženja ili posjedovanja opreme (materijala ili tvari) za izradu droge, bez da se takva oprema doista i koristila. Stavljanjem u pogon takve opreme, odnosno njenom korištenju za proizvodnju ili preradu ostvaruje se kazneno djelo iz članka 190. stavka 1. ili stavka 2. KZ/11. (ovisno o okolnostima konkretne situacije; v. i odlomak 7.1.5.).

7.1.4. Iz obrazloženja nižestupanjskih odluka jasno je da je cijenjeno to što je osuđenik „uložio znatna novčana sredstva u nabavku veće količine tehničkih uređaja … kojima je opremio čak dvije prostorije u sklopu obiteljskog imanja koje koristi, na način da je napravio laboratorije za uzgoj i preradu marihuane … što jasno upućuje na zaključak da je okrivljenik imao namjeru trajnije se baviti tim poslom“ (odlomak 9.1. drugostupanjske odluke). Zato, a i zbog okolnosti da se u pravnom opisu i pravnoj kvalifikaciji produljenog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. ne navodi i zakonski opis kaznenog djela iz članka 190. stavka 6. KZ/11., a niti je za to djelo osuđenik proglašen krivim i kažnjen, jasno slijedi da nije počinjena povreda zakona koju osuđenik obrazlaže u zahtjevu.

7.1.5. Treba dodati da radnje iz zakonskog opisa kaznenog djela iz članka 190. stavka 6. KZ/11. predstavljaju pripremnu radnju koja je kažnjiva samo kada nije počinjeno kazneno djelo iz članka 190. stavka 1. ili stavka 2. KZ/11. Ako je neko od ta dva djela počinjeno sredstvima opisanim u članku 190. stavku 6. KZ/11. (oprema, materijal ili tvari koje se mogu uporabiti za izradu tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom), onda je riječ o prividnom stjecaju konsumpcijom jer je ta pripremna radnja konzumirana kaznenim djelom iz članka 190. stavka 1. ili stavka 2. KZ/11. kao prethodno nekažnjivo djelo.

8. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 9. lipnja 2026.

Predsjednik Vijeća:

dr. sc. Branko Brkić