Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj: Gž-460/2023-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić- Margan,predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov-Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Blajheru i Raulu Fuchsu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, zastupanog po punomoćniku Ratku Žuriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12938/2019-23 od 13. siječnja 2023., na sjednici održanoj 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12938/2019-23 od 13. siječnja 2023..

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 3.1, 5.3, 7.2. i 7.23. Ugovora o kreditu broj: 500503 od 22.rujna 2005. sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke banke i valutna klauzula švicarskim francima. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.097,02 eura sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč.2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i odbaci tužba, podredno preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode te predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane i potvrđivanje prvostupanjske presude.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i to odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke i valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), sadržaja navedenog u točki I. izreke pobijane presude.

6. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d. kao davatelj kredita sklopili 22. rujna 2005. predmetni ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 1.202.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu na temelju odluke banke, a koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,20 % godišnje. Također, nije sporno da je dio predmetnog kredita odobren u svrhu zatvaranja ranije odobrenog kredita u banci u Republici Austriji.

8. Sporno je da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, da li ima svojstvo potrošača te da li su sporne ugovorne odredbe ništave.

9. Prvostupanjski sud, imajući u vidu da je tužitelj jedna od ugovornih strana predmetnog ugovora o kreditu pozivom na čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje: ZOO/91) i čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a, zaključuje da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe za utvrđenje ništavosti tog ugovora.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je prvotni kredit u Republici Austriji tužitelj podigao radi kupnje i adaptacije kuće, da je u toj kući tužitelj stanovao sa obitelji, da tužitelj u razdoblju od sklapanja predmetnog ugovora 22. rujna 2005. do 14. srpnja 2020. nije bio evidentiran kao iznajmljivač niti je posjedovao rješenje o kategorizaciji, te da kupljena nekretnina nije nikada iznajmljivana niti je korištena za ikakve poslovne djelatnosti već samo za stanovanje, pa ujedno cijeneći da je predmetni kredit odobren tužitelju kao fizičkoj osobi, zaključuje da namjena kredita nije bila nadogradnja apartmana i uređenje poslovnog prostora kako je to navedeno u uvodu predmetnog ugovora . Također, utvrđuje da tužitelj nije upozoren na rizike podizanja kredita u valuti CHF, niti mu je objašnjen način promjene kamatne stope.

11. Imajući u vidu da namjena predmetnog kredita nije bila nadogradnja apartmana i uređivanje poslovnog prostora, prvostupanjski sud pozivom na čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje ZPK) zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoje iznimke zbog kojih predmetni ugovor ne bi bio potrošački ugovor, slijedom čega zauzima pravno shvaćanje da je sukladno čl. čl. 118. u svezi s čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (2014) ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15 ., 14/19., 19/22., dalje:ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. Imajući u vidu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenom u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a da je predmetni ugovor sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno tom presudom, ujedno cijeneći da tuženik nije dokazao da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale niti da je tužitelj obaviješten o parametrima promjene kamatne stope i rizicima valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud pozivom na čl. 81. st.1. i čl. 87. ZZP/03 zauzima pravno shvaćanje da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Stoga, prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl.154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. dalje: Tarifa).

14. U odnosu na sporno pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe, valja reći da se prema čl. 187. st. 2. ZPP-a tužba na utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Pri tome se postojanje pravnog interesa može ispitivati samo u postupku pred prvostupanjskim sudom u smislu čl. 288. st. 2. ZPP-a, a drugostupanjski sud nije ovlašten u žalbenom stadiju postupka ispitivati pravni interes. Kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništavosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, to ovaj drugostupanjski sud više nema ovlasti ocijeniti da li tužitelju pripada ili ne pravo na deklaratornu pravnu zaštitu.

15. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan.

16. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom ugovoru odnosno da tužitelj ima status potrošača.

17. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora 22. rujna 2005. mjerodavno pravo predstavlja Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.,dalje: ZZP/03) kojim je u čl. 3. toč.1. propisano da je u smislu tog Zakona potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Također, valja reći kako su sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu

prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

19. Prema članka 2. točke (b) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ) potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

19. 1. Pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13. je objektivan (vidjeti presudu Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, t. 21.) te ga treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među (razdjelnicu) djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, pa je zato sud, pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive, dužan, vodeći računa o svim okolnostima takvog slučaja, te o svim dokazima, provjeriti može li se takvu ugovornu stranku kvalificirati kao „potrošača“ u smislu navedene direktive.

20. Slijedom navedenog, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je sud dužan, imajući u vidu sve dokaze, utvrditi da li je riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Pri tome, tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03, a ukoliko tuženik to osporava, onda je na njemu teret dokaza da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 od 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

21. U konkretnom slučaju, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba, da u vrijeme sklapanja tog ugovora (2005.), a niti u razdoblju nakon sklapanja ugovora (do 2020.) tužitelj nije bio registriran kao iznajmljivač te da je nekretnina-kuća koja je kupljena i uređena sredstvima kredita korištena isključivo za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, a ne za obavljanje bilo koje poslovne djelatnosti. U takvim okolnostima, ujedno cijeneći da tuženik osim samog ugovora, nije pružio drugih dokaza kojima bi potkrijepio svoju tvrdnju da je namjena spornog kredita bila upravo nadogradnja apartmana i uređenje poslovnog prostora. Naime, točno je da je u predmetnom ugovoru navedeno da banka odobrava korisniku kredit za refinanciranje kredita korisnika kod Hypo-bank AG, Austria te nadogradnju apartmana i uređenje poslovnog prostora, s time da tužitelj tvrdi da su takvi navodi uneseni u ugovor na prijedlog samog tuženika radi bržeg i lakšeg odobravanja kredita. Tuženik u prilog svojih navoda o kreditu odobrenom u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti tužitelja nije pružio drugih relevantnih dokaza koji bi upućivali na takav zaključak. Sama činjenica da su tužitelj i/ili njegova supruga bili vlasnici obrta nije dostatna za zaključak da bi u predmetnoj nekretnini obavljali poslovnu djelatnost, tim više što tuženik nije pružio relevantnih dokaza na okolnost adrese i djelatnosti obrta. Također, suprotno žalbenim navodima, niti činjenica da tužitelj nije dostavio u spis prvotni ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji ne dovodi u pitanje pravilnost takvog zaključka, budući da se upravo tuženik poziva na taj ugovor kao dokaz svojih navoda da tužitelj nema svojstvo potrošača pa je sukladno čl. 219.st.1. u vezi s čl. 232.st.1. ZPP -a trebao taj ugovor podnijeti, a što nije učinio, niti je za to naveo opravdane razloge. Stoga je za zaključiti da je tužitelj predmetni ugovor sklopio isključivo u privatne svrhe radi kupnje i uređenja kuće za stanovanje svoje obitelji, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza nisu doveli u pitanje pravilnost ocjene prvostupanjskog suda u skladu sa čl. 8. ZPP-a.

22. Kako dakle iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio isključivo u privatne svrhe (stanovanje svoje obitelji) dakle izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, to tužitelj sukladno čl. 3. toč.1. ZZP/03 ima status potrošača. Stoga je sud u ovom postupku sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118.ZZP/14 vezan pravnim utvrđenjem iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

23. Imajući u vidu da su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja presuda se odnosi i na tuženika, utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF u ugovorima koje je tuženik sklapao sa potošačima u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika u ugovorima koje je tuženik sklapao sa potošačima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2013., a u kojem razdoblju je sklopljen predmetni ugovor, ujedno cijeneći da tuženik u ovom postupku nije pružio dokaza da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, niti da su tužitelju prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule te načinu povećanja kamatne stope, a što utječe na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje ugovora o kreditu, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su sporne ugovorne odredbe u smislu čl. 87. u svezi s čl. 81.st.1. ZZP/03 ništetne.

24. S obzirom na utvrđenu ništavost spornih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 103. st. 1. ZOO/91 kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi.

25. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da su stranke sklopile ugovor o nagodbi kojim su u potpunosti uredile svoja prava i obveze iz predmetnog ugovora o kreditu, nisu osnovani. Naime, takav ugovor tuženik nije dostavio u spis, a sadržaj isprava koje je dostavio kao dokaz u prilog tvrdnje o sklopljenom ugovoru o nagodbi (list 71-74 spisa) ne upućuje na zaključak o postojanju bitnih elemenata tog ugovora propisanih čl. 150. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO/05), a to su da među strankama postoji spor ili neizvjesnost u nekom pravnom odnosu, da stranke uzajamno popuštaju il i otklanjaju neizvjesnost i da nagodbom određuju svoja prava i obveze na način da izvrše promjenu dosadašnjeg pravnog odnosa.

26. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom čl. 154.st.1. ZPP-a budući da je tuženik izgubio parnicu u cijelosti. Tuženik žalbom ne osporava odmjereni troškove postupka, slijedom čega primjenom čl. 352.st.2. ZPP-a u tom dijelu odluka nije ispitivana.

27. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP -a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u točki I. izreke.

28. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu nije osnovan, budući da je riječ o trošku koji nije bio nužan za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP - a, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Rijeci 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan