Posl.br. Gž 1948/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NA iz [adresa], GA br. [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dajani Sobol odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Eos Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova br. 82., OIB: 7667480107, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući po žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P 1123/2024 od 22. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 09. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja NA, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P 1123/2024 od 22. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P 1123/2024 od 22. listopada 2025.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se proglasi nedopuštenim osiguranje uknjižbom založnog prava određeno rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr 1345/2022 od 5. ožujka 2024. Rješenjem istog suda, utvrđena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,00 eur.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tužitelj iz žalbenog razloga sadržanog u čl. 353. st.1. t.3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tužitelja nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržanu izreci presude.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da je povodom prijedloga za ovrhu Slavonske banke d.d. kao ovrhovoditelja, a temeljem ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slatini poslovni broj P 377/2010 od 8. prosinca 2010. (dalje: P 377/10), rješenjem poslovni broj Ovr 3428/2011 određena ovrha protiv ovdje tužitelja i IA, kao ovršenika; da ta ovrha nije bila moguća zbog nedostatka novčanih sredstava u odnosu na iste; da je ovdje tuženik temeljem Ugovora o cesiji sa Slatinskom bankom d.d., preuzeo potraživanje prema ovdje tužitelju kao ovršeniku, no u tijeku tog ovršnog postupka istome nije dopušteno da stupi u tu ovrhu kao novi ovrhovoditelj, te je navedeni postupak obustavljen rješenjem od 14. srpnja 2021., te su ukinute sve provedene ovršne radnje,

-da je povodom prijedloga za ovrhu istog ovrhovoditelja, te temeljem iste ovršne isprave, protiv istih ovršenika, određena ovrha rješenjem poslovni broj Ovr 7451/2015 od 10. veljače 2016., da je u tom postupku odbijen prijedlog ovdje tuženika da stupi u isti kao novi ovrhovoditelj rješenjem od 13. listopad 2022., te da je navedeni postupak prekinut rješenjem od 15. studenog 2021., zbog smrti 2. ovršenika ŠA, te da je i dalje u prekidu,

-da je ovdje tuženik kao predlagatelj osiguranja 18. listopada 2022. pod poslovnim brojem Ovr 1345/2022 protiv ovdje tužitelja kao protivnika osiguranja podnio prijedlog za osiguranje zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, temeljem ranije spomenute pravomoćne i ovršne presude P 377/10, da je rješenjem od 5. ožujka 2024. prihvaćen prijedlog predlagatelja osiguranja, te je povodom žalbe protivnika osiguranja, rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž Ovr 103/2024 od 23. rujna 2024. potvrđeno prvostupanjsko rješenje,

-da je protiv istog ovdje tužitelj kao protivnik osiguranja podnio žalbu u kojoj je istakao prigovor zastare pozivajući se na čl. 233. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO -a), tvrdio da nije bio obaviješten o ustupu potraživanja, te istakao pravo na dom, da Ugovor o cesiji ne sadrži određenu tražbinu tužitelja, te je od strane ovršnog suda upućen u parnicu radi proglašenja tog osiguranja nedopuštenim.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud u odnosu na tužiteljev prigovor prava na dom, zauzima stav da se čl. 80.b. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012 i dr., dalje: OZ -a), sukladno čl. 290. st.2. OZ-a, ne primjenjuje na postupak osiguranja, budući da u postupku osiguranja ne dolazi do prodaje nekretnine, slijedom čega da ne može biti narušena ni pravična ravnoteža između interesa predlagatelja osiguranja i protivnika osiguranja. Isto tako smatra da ovdje ne dolazi u primjenu ni čl. 75. st.5. OZ -a, jer da se isti sukladno čl. 44. st.3. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 73/2017), primjenjuje isključivo na pravne poslove nastale nakon 3. kolovoza 2017. što ovdje nije slučaj. U odnosu na tvrdnje tužitelja da nije bio upoznat s izvršenim ustupom tražbine i da Ugovor o cesiji ne sadrži određenu tražbinu tužitelja, sud prvog stupnja utvrđuje da je iz spisa poslovni broj Ovr 1345/2022, razvidno pored ostalog da je ovdje tuženik kao predlagatelj osiguranja 10. prosinca 2018. uputio obavijest ovdje tužitelju kao protivniku osiguranja o visini njegove tražbine, s podacima koji su potrebni radi podmirenja iste. Ujedno napominje, da kojim slučajem tužitelj nije primio navedenu obavijest da to također ne bi utjecalo na valjanost Ugovora o cesiji.

8.2.Što se tiče prigovora zastare, prvostupanjski sud je stajališta da je pokretanjem ovršnog postupka pod poslovnim brojem Ovr 3428/2011 od 16. rujna 2011. nastupio prekid zastare u smisli čl. 241. ZOO-a koji je prekid trajao do donošenja rješenja o obustavi tog ovršnog postupka od 14. srpnja 2021. Pri tome uvažava i činjenicu da je za vrijeme trajanja tog ovršnog postupka, ovdje tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr 7451/2015, koji je prekinut rješenjem od 15. studenog 2021., zbog smrti 2. ovršenika ŠA, te je taj postupak i dalje u prekidu.

Nastavno tome, ocjena je suda da pokretanjem tog drugog ovršenog postupka zastara ponovno prekinuta, a budući da isti nije ni pravomoćno okončan, ni dovršen ni obustavljen na način koji bi ovrhovoditelju omogućio zaštitu njegovih prava jer još uvijek traje, da se ne mogu govoriti o nastupu zastare, jer u ovom slučaju zastarni rok nije ni počeo teći.

U prilog tome, poziva se sud na pravna shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda RH (poslovni broj Rev 943/2017, Rev x 781/2011, Rev 1608/2015).

8.3.Osim toga, sud je uzeo u obzir i to da ako bi se utvrdilo da je prekid postupka trajao do isknjiženja osnove za plaćanje iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje koje vodi Financijska agencija, o čemu da je ista izvjestila sud dopisom od 7. svibn ja 2019., da se ne može govoriti ni o pasivnosti ovrhovoditelja jer da je isti poduzeo pravne radnje radi naplate svoje tražbine. Sukladno tome da je zastara počela teći prvog dana nakon isknjiženja osnove za plaćanje, dakle 8. svibnja 2019., no da kako je zahtjev za osiguranje tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini podnesen 18. listopada 2022., da nema zastare.

Ujedno se napominje da sve radnje koje je poduzela najprije Slatinska banka d.d., a zatim i ovdje tuženik, da dovode do zastare, neovisno o tome što je predmetna tražbina koja je predmet ovrhe, prenesena Ugovorom o cesiji kasnije na ovdje tuženika.

Slijedom svih tih razloga, ocjena je prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, pa odlučuje kao u izreci presude.

8.4.Vezano za utvrđenje vrijednosti predmeta spora, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj u tužbi kao vrijednost predmeta spora naveo iznos od 350,00 eur, da je tuženik u odgovoru na tužbu pored ostalog prigovorio tome, smatrajući da je ista prenisko određena obzirom na predmet spora.

Odlučujući o tom prigovoru, sud vodeći računa o ustaljenoj sudskoj praksi u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zaključuje da je u konkretnom slučaju, iznos naveden do strane tužitelja prenizak, te vrijednost predmeta spora utvrđuje u iznosu od 1.327,00 eur.

9.1.U kontekstu svega do sada izloženog, ponajprije treba istaknuti da nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tužitelja u dijelu u kojem pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda glede zastare, upirući na to da je u predmetu poslovni broj Ovr 7451/2015 odbačen prijedlog ovdje tuženika za stupanje u taj ovršni postupak kao novog ovrhovoditelja, te da kako o žalbi na rješenje o odbačaju tog prijedloga da još nije odlučeno, da je taj postupak faktički završen.

Protivno tumačenju tužitelja, činjenica da u navedenom ovršnom postupku, za sada nije prihvaćen prijedlog ovdje tuženika da stupi u taj postupak kao novi ovrhovoditelj, te da je taj isti postupak prekinut zbog smrti 2. ovršenika, po uvjerenju ovog suda, ni u kom slučaju se ne može tretirati da se taj postupak faktično završen. Ujedno je ovdje za dodati da i u slučaju da u konačnici bude pravomoćno odbijen predmetni prijedlog ovdje tuženika, da to nikako ne može biti od utjecaja na pitanje zastare, odnosno izračun zastarnog roka ranije navedene ovršne isprave. To stoga, što je i taj postupak bio pokrenut od strane Slatinske banke d.d., kao prvotnog vjerovnika ovdje tužitelja kao dužnika, temeljem iste ovršne isprave, radi namirenja iste tražbine Slatinske banke d.d., budući je u trenutku pokretanja te ovrhe (2016.), upravo Slatinska banka d.d. bila jedini vjerovnik ovdje tužitelja, jer je Ugovor o cesiji s ovdje tuženikom isti sklopio tek 2018., dakle nakon pokretanja navedenog ovršnog postupka.

9.2.Cijeneći prethodno navedene razloge, pravno irelevantnim drži ovaj sud ostale žalbene navode tužitelja, vezane za ovršni postupak poslovni broj Ovr 7451/2015.

10.Također se ne mogu prihvatiti kao osnovani ni navodi tužitelja u dijelu u kojem ističe da nije razvidno da bi se sklopljen Ugovor o cesiji odnosio i na njegovu tražbinu.

Pri tome valja reći da je točno da u samom Ugovoru o cesiji doista nije naznačena izrijekom kao predmet istog, tražbina tužitelja kao dužnika. Međutim, iz priloga tog Ugovora o cesiji, nedvojbeno proizlazi da je tim Ugovorom pored ostalog obuhvaćena i tražbina nastala iz Ugovora o kreditu kojeg je ovdje tužitelj kao korisnik kredita sklopio s Slatinskom bankom d.d. kao davateljem kredita.

11.1.Konačno, neutemeljenim drži ovaj sud navode tužitelja koji je uvjerenja da je u konkretnom slučaju proteklo više od 10 godina od pokretanja ovršnog postupka pod poslovnim brojem Ovr 3428/2011, koji je obustavljen, do pokretanja postupka od strane ovdje tuženika radi osiguranja tražbine prisilnim zasnivanjem založenog prava, zbog čega da je nastupila zastara u smislu čl. 233. st.1. ZOO -a.

11.2.U odnosu na ove navode, prosudba je ovog suda da činjenica da je predmetni ovršni postupak obustavljen 14. srpnja 2021., protivno stavu tužitelja, ne znači da je zbog toga, za razdoblje trajanja tog postupka zastara tekla, već suprotno tome, a kako je ispravno utvrdio i prvostupanjski sud, je trajao prekid zastare u smislu čl. 241. ZOO-a.

Točno je da postoje situacije kada se zbog obustave ovršnog postupka, to razdoblje trajanja istog, doista uračunava u tijek zastarnog roka. To po ocjeni ovog suda, ovisi o razlozima zbog kojih je uopće došlo do obustave, odnosno drugim riječima, ako je obustava ovršnog postupka bila posljedica krivnje ovrhovoditelja tada nedvojbeno nema prekida zastare, a u protivnom, ako je do obustave došlo uslijed razloga koji se ne mogu pripisati ovrhovoditelju, tada dolazi do prekida zastarnog roka. Iz stanja u spisu, točnije ovršnog predmeta poslovni broj Ovr 3428/2011 proizlazi da je taj postupak obustavljen iz razloga jer zbog nedostatka novčanih sredstava na računu ovdje tužitelja kao ovršenika, nije bila moguća naplata tražbine vjerovnika, što nepobitno ukazuje na to da sama obustava postupka (14. siječnja 2021.) nikako nije bila posljedica krivnje Slatinske banke d.d. kao vjerovnika. Slijedom toga, ovaj sud drži da je zastara koja je počela teći 2011. kad je ovršna isprava postala pravomoćna i ovršna, bila u prekidu do 14. siječnja 2021., te je nakon toga počela teći iznova, te nesporno nije istekla do pokretanja postupka pod poslovnim brojem Ovr 1345/2022 u tijeku kojeg postupka je ovdje tužitelj upućen na predmetnu parnicu.

11.3.Uz to, ne manje bitno je i to da je isti vjerovnik u tijeku 2015. pokrenuo drugi ovršni postupak radi namirenja iste tražbine, protiv istog dužnika, što je dakle učinjeno u okviru ovog 10-godišnjeg zastarnog roka, te je taj postupak i dalje u tijeku. To naime znači, da eventualno Slatinska banka d.d. uopće nije pokrenula ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr 3428/2011 već samo ovaj drugi ovršni postupak, da bi se i time prekinula zastara jer ni do pokretanja istog, također nije istekao 10 - godišnji zastarni rok računajući od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave (17. siječnja 2011.), a nakon toga nije ponovno uopće počeo teći jer taj postupak traje, dakle nije pravomoćno okončan jer je u prekidu zbog smrti 2. ovršenika, a tražbinu Slatinske banke d.d. prema ovdje tužitelju kao dužniku, je 2018. Ugovorom o cesiji preuzeo ovdje tuženik.

Sukladno ovakvim utvrđenjima, ni prema uvjerenju ovog suda, a kao što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud, u konkretnoj pravnoj situaciji nema mjesta primjeni čl. 233. st.1. ZOO-a.

12.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tužitelj iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

13.Iako iz uvodnog dijela žalbe proizlazi da tužitelj pobija i rješenje suda prvog stupnja, iz historijata iste nije vidljivo zbog kojih konkretnih razloga isti pobija to rješenje.

Kako je međutim, prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, prema stajalištu ovog suda, pravilno postupio kada je po prigovoru tuženika, pobijanim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu navedenom u tom rješenju, to se i ova odluka suda ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

14.Cijeneći sve do sada rečeno, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.

15.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, kao i rješenje istog suda primjenom čl. 380. t.2. ZPP-a.

16.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer isti nije uspio s izjavljenom žalbom, pa je primjenom čl. 166. st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

U Rijeci, 09. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković