Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te suca Roberta Završkog i sutkinje Anđe Ćorluka, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog DZ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" br. 70/17., 126/19., 84/21., 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenog DZ, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 30. travnja 2024., broj: Pp-496/2023-20, u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okrivljenog DZ kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni ŽZ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Čakovcu od 30. travnja 2024., broj: Pp-496/2023-20, okrivljeni ŽZ proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je okrivljenom DZ izrečena novčana kazna 260,00 eura koju je dužan naknaditi u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okrivljenik iste dužan naknaditi kako je to određeno izrekom pobijane prvostupanjske presude.

2. Žalbu je podnio okrivljeni ŽZ po branitelju odvjetniku Josipu Pintariću, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi navodi kako je sukladno odredbi članka 10. točke 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji tjelesno nasilje primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, dakle, konstitutivni element ovog prekršaja je izostanak ozlijede. U vezi s navedenim, okrivljenik ističe kako je oštećena iskazala kako ju je okrivljenik bacio na drvo, odnosno grm ispred zgrade te da ju je gurnuo u stup koji je sastavni dio zgrade, počeo daviti i udarati nogama po tijelu. Uz to, okrivljenik ističe kako je oštećena zadobila ozlijede, ali nije potražila medicinsku pomoć zbog srama. Isticanjem navedenog, okrivljenik ukazuje na nevjerodostojnost iskaza oštećene i propust suda da se u obrazloženju pobijane presude osvrne na takve navode oštećene te propust da obrazloži iz kojeg razloga je poklonio vjeru iskazu oštećene. Nadalje, okrivljenik u žalbi ističe kako je iskazu svjedoka VZ neosnovano nije poklonjena vjera iz razloga što je isti prijatelj okrivljenika, napominjući da se oni samo povremeno druže i da to ne dovodi u pitanje objektivnost njegova iskaza, smatra da je sud trebao detaljnije cijeniti njegov iskaz s obzirom na to da je isti svjedok jedini očevidac spornog događaja. Završno, okrivljenik prigovara postupanju suda u odnosu na detaljniju analizu kontradiktornosti iskaza oštećene s obzirom da je okrivljenik izričito negirao počinjenje prekršaja te manjkavu analizu suočenja, jer su nedostajali opisi držanja tijela, promjena izgleda i gesta. Na temelju tako istaknutih žalbenih navoda, okrivljenik predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu u korist okrivljenika, a podredno da ukine predmetnu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. U odnosu na žalbeni navod okrivljenika kojim ističe kako je oštećena na raspravi svjedočila u odnosu na zadobivene ozlijede i fizičko nasilje od okrivljenika, ovaj sud ističe kako je sud u obrazloženju naveo pitanje punomoćnik obrane, je li oštećena uslijed takvog postupanja zadobila ozlijede, kao i odgovor oštećene da je zadobila otisak ruke na vratu i desnoj ruci, ali nije zatražila liječničku pomoć Međutim, otisak ruke na vratu nije ozljeda u sudskomedicinskom smislu, što je i bez posebnog stručnog znanja iz područja medicinskih znanosti notorno i nedvojbeno, a upravo ta kategorija medicinske ozljede mora nastati da bi se tjelesni nasrtaj na žrtvu smatrano kaznenim djelom, a ne prekršajem. S obzirom da se nasiljem u obitelji, u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, smatra svaki oblik namjernog tjelesnog nasrtaja na žrtvu kojim kod iste nisu nastupile posljedice u vidu tjelesne ozljede u sudskomedicinskom smislu, ovaj sud je stava kako prvostupanjski sud nije pogriješio u utvrđivanju činjeničnog stanja kada nije preko navedenog odgovora ulazio u pitanje predmetnih ozljeda jer se očito nije radilo o ozljedama u sudskomedicinskom smislu, nego samo tragu sile na tijelu žrtve. Ponašanje za koje je okrivljenik proglašen krivim, i po ocjeni ovog suda, ispunjava sva bitna obilježja bića prekršaja nasilja u obitelji.

7. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije poklonio vjeru iskazu svjedoka VZ. Naime, prvostupanjski sud ga je cijenio kao nevjerodostojan s jedne strane zbog toga što je isti prijatelj okrivljenika, a s druge strane (suprotno žalbenom navodu da je takav iskaz trebao biti ključan jer je svjedok VZ očevidac događaja) prvostupanjski sud je konstatirao da njegov iskaz ne utječe na utvrđenje činjeničnog stanja s obzirom da isti navodi kako nije ništa vidio niti čuo.

8. Žalitelj nadalje ističe kako je prvostupanjski sud trebao analizirati kontradiktornost iskaza oštećene i detaljnije opisati suočenje. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani. U odnosu na kontradiktornost na koju se poziva sada okrivljenik u žalbi, iskaz oštećene prvostupanjski sud je pravilno cijenio kao vjerodostojan, temeljit i objektivan, što iz stanja spisa proizlazi da je zaista tako, jer oštećena detaljno opisuje dinamiku događaja, a povrh toga, sud svoju vjeru poklanja i na temelju provedenog suočenja u kojem navodi da je oštećena identično iskazivala i ustrajala u iskazu, a sud neposrednim zapažanjem uočava da je ista u znatnoj mjeri uznemirena i u strahu od okrivljenika. Na ovom mjestu napominje se kako je suočenje dokazna radnja kojom se otklanjaju kontradiktornosti u iskazima. Pravilno je u tome smislu prvostupanjski isto proveo, a i u obrazloženju iznio jer su okrivljenik i oštećena u istome se očitovali na sporne točke njihovih iskaza, a sud je pri ocjeni takvog dokaza dodatno iznio stav o izlaganju oštećene prilikom suočenja, koje je u potpunosti u skladu s njezinim ranijim iskazom i tako otklanja kontradiktornosti između iskaza nje i okrivljenika.

9. Po ocjeni ovog suda, izrečena novčana kazna je i više nego primjerena svim okolnostima koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, stupnju krivnje okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom treba naglasiti da je za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, uz kaznu zatvora do 90 dana, zakonom propisana i novčana kazna u iznosu od najmanje 260,00 eura, pa izrečena novčana kazna 260,00 eura predstavlja prije svega blažu vrstu kazne, a osim toga poseban zakonski minimum. U tome smislu, prvostupanjski sud je pravilno cijenio okrivljenikovu neosuđivanost i u tome smislu izrekao navedenu novčanu kaznu koja je po mišljenju ovoga suda pravilno odmjerena uzevši u obzir kriminalnu količinu, ali i utvrđene olakotne okolnosti.

9.1. Stoga, nije osnovana ni žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

10. U odnosu na žalbeni navod u odnosu na troškove prvostupanjskog postupka ovaj sud je stava kako je visina paušalne svote, određena po prvostupanjskom sudu, vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) i primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, prema podacima i dokumentaciji u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova prekršajnog postupka, određenih u prvostupanjskoj presudi, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 13.27 do 663.61 eura, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 9. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Čakovcu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja okrivljenika i tužitelja.