REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2382/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Marija Leško Blažić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Bio ekspert d.o.o., Zagreb, Pavlenski put 5K, OIB: 05882842387 (ranije Telespeed d.o.o.), kojeg zastupa punomoćnik Siniša Babić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Babić, Brborović i Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-578/2025-2 od 17. veljače 2026. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1002/2025-29 od 31. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice se odbija u odnosu na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-578/2025-2 od 17. veljače 2026. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1002/2025-29 od 31. listopada 2025., te postavila sljedeća pravna pitanja:
„Može li sud (drugostupanjski sud) odluku o dopuštenosti odluke o otkazu utemeljiti na razlozima različitim od onih koje je u odluci o otkazu naveo sam poslodavac (tuženik) i koje, kao takve, tijekom prvostupanjskog, ali ni žalbenog postupka nije isticao ni sam tuženik? Je li individualizacija krivnje odnosno odgovornosti radnika za povredu radne obveze nužna pretpostavka za dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.
Ima li drugostupanjski sud ovlast, kada odlučuje temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. točka 2. ZPP-a, odluku donijeti samo na temelju ocijene dijela izvedenih dokaza i samo temeljem navoda jedne parnične strane (tuženika) kao i bez razmatranja i jednog navoda i dokaza druge parnične strane (tužiteljice) te je li ovlašten ocjenom izvedenih dokaza utvrđivati dodatne činjenice koje prvostupanjski sud nije utvrdio?
Mora li upozorenje iz čl. 119. st. 1. ZR-a biti izričito i upućeno konkretnom radniku za kojeg poslodavac smatra da čini određene povrede obveza iz radnog odnosa ili je dovoljno da je upućeno svim radnicima bez upozorenja na mogućnost otkaza?
Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka (povreda načela saslušanja stranaka) ukoliko se drugostupanjski sud propustio očitovati odnosno ocijeniti navode iz pravovremeno podnesenog odgovora na žalbu, a koji se navodi tiču postojanja ili nepostojanja razloga odlučnih za donošenje odluke?“.
2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično nije osnovan i djelomično nije dopušten.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. i čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da od odgovora na navedena pitanja ne ovisi ishod ovog spora.
4.1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu (redoviti otkaz - otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) od 13. svibnja 2022. i da radni odnos tužiteljici nije prestao protekom otkaznog roka iz toč. II. Odluke o otkazu ugovora o radu (redoviti otkaz - otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) od 13. svibnja 2022. odnosno s danom 26. svibnja 2022.
4.2. U postupku su sudovi utvrdili:
- da su tužiteljica i tuženik 24. siječnja 2022. sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto Prodajni predstavnik za poslovne korisnike, na razdoblje od 6 mjeseci i s probnim rokom od 3 mjeseca,
- da je 13. svibnja 2022. tuženik donio spornu Odluku o otkazu ugovora o radu protiv koje je tužiteljica zatražila zaštitu u skladu i u rokovima iz čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 - dalje: ZR),
- da tuženik nije tužiteljicu pisanim putem upozorio na obveze iz radnog odnosa niti ju je pozvao na iznošenje obrane (čl. 119. ZR-a),
- da se kao razlozi za otkaz navode tri razloga:
A) učestalo kašnjenje na posao, uz navođenje točnih nadnevaka i navođenje da je tužiteljica poslodavca obavještavala o kašnjenju pisanim porukama svega nekoliko minuta prije početka radnog vremena,
B) učestalo bolovanje i samostalno određivanje rada od kuće, pri čemu da je tužiteljica tuženika o navodnim zdravstvenim tegobama obavještavala poslodavca svega pola sata prije početka radnog vremena (nadnevci navedeni u odluci o otkazu), ali da nije dostavila doznake, zbog čega je poslodavac pokrenuo postupak kontrole bolovanja i
C) da radnica ni u jednom mjesecu svoga rada nije ostvarila one rezultate koje je poslodavac s njom jasno komunicirao, a koje je dobio od partnera Telemach,
- da iz rezultata ocjene provedenih dokaza proizlazi da je poslodavac dokazao da je tužiteljica učestalo kasnila na posao i da nije ostvarila zadane ciljeve.
5. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da okolnost da je tuženik dokazao da je tužiteljica učestalo kasnila na posao i da nije ostvarila zadane ciljeve, ne čine odluku o otkazu dopuštenom. Ovo jer da se radi o povredama koje stvaraju obvezu poslodavca da prethodno pisano upozori tužiteljicu na obveze iz radnog odnosa u vezi toga i da joj ukaže na mogućnost otkaza (čl. 119. st. 1. i 2. ZR - a), što da tuženik nije učinio, kao što tužiteljici nije omogućio niti iznošenje obrane.
5.1. Drugostupanjski sud preinačio je presudu suda prvog stupnja te odbio tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da je tužiteljica cijelo vrijeme svog rada kod tuženika jako dobro znala, jer je i usmeno upozoravana, da zadane mjesečne ciljeve poslovanja ne ostvaruje. Navedeno tužiteljica očito nije smatrala bitnim, jer svoj pristup radu i ostvarenju obveza nije mijenjala niti je pokazala ikakvu volju da u tom smislu išta promijeni. Dapače, propuste u radu nije ni pokušala opravdati, nije prigovarala zadanoj mjesečnoj normi, niti je tvrdila da je tražila ikakvu pomoć ili edukaciju.
5.2. Takvo ponašanje tužiteljice kao zaposlenice, po shvaćanju drugostupanjskog suda, predstavlja okolnosti zbog kojih, u konkretnom slučaju, nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da još i pisano upozori tužiteljicu na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza (čl. 119. st. 1. ZR) ili da joj omogući iznošenje obrane (st. 2. iste odredbe) dok shvaćanje suda prvog stupnja u okolnostima konkretnog slučaja, smatra suviše velikim formalizmom kojim se ograničava poslodavca da se oslobodi radnika koji očito ne želi savjesno i profesionalno obavljati rad, a tužiteljici kao radnici šalje poruku da se zbog izostanka neke radnje poslodavca u postupku otkazivanja, koja čak nije nužna (uvijek neizostavno obavezna), može staviti u povoljniju poziciju u odnosu na poslodavca.
6. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
7. Pitanja koja tužiteljica postavlja ne predstavljaju pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP jer su preopćenita i njima tužiteljica zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje.
7.1. Ovako postavljena pitanja nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja.
7.2. Također valja napomenuti da tužiteljica kao razloge važnosti postavljenih pitanja ne navodi adekvatne razloge u smislu odredbe čl. 387. st. 2. t. 3. ZPP.
8. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
9. Tužiteljica se u prijedlogu za dopuštenje revizije, izražavajući svoje neslaganje sa nižestupanjskim odlukama, poziva i na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), pozivajući se na arbitrarnost u odlučivanju.
9.1. Ovaj sud smatra da nisu ispunjene niti pretpostavke predviđene u odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP za dopuštenost revizije, jer vjerojatnost teških postupovnih ili materijalnopravnih povreda u postupku nije učinjena vjerojatnima, te ovaj sud smatra da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljice. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.
10. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje, te je revizija u tom dijelu odbačena na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te je riješeno kao u točki II. izreke ove odluke.
Zagreb, 9. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
