Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-13/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Jadranka Matić kao predsjednica vijeća, Ksenija Jakovčević kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Lidija Bošnjaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Žigeru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vidović & Vidović d.o.o., protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-177/2023-14 od 22. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-177/2023-14 od 22. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelj ici 3.097,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno točkom I. izreke te presude, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak od 1.288,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) te predlaže istu preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troška žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao nasljednice pok. tužitelja GD za isplatu 3.097,69 eura s osnove preplaćenog po ništetnim odredbama Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 24. ožujka 2007. između prednika tužiteljice, pok. GD, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora – banke (dalje: Ugovor o kreditu), kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF).
5. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su prednik tužiteljice i tuženik zaključili predmetni Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio predniku tužiteljice kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 20.811,27 CHF, s time da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je Ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva ovisno o odluci kreditora i da je čl. 7. istog ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.
6. Sporno je mogu li se i kako na predmetni spor primijeniti pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odnosno jesu li odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštene i stoga ništetne te je li nastupila zastara potraživanja.
7. Prvostupanjski je sud pozivom na pravna shvaćanja iz prethodno navedenih pravomoćnih presuda, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a u svezi čl. 81., čl. 84.-86. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03; dalje: ZZP) te čl. 3., čl. 7., čl. 8. čl. 29. st. 2. i 8., čl. 225., čl. 320., čl. 323., čl. 1086., čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05; dalje: ZOO), ugovorne odredbe o valuti obveze ocijenio ništetnima i u cijelosti prihvatio zahtjev za isplatu po osnovi preplate do koje je došlo zbog ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF uz obrazloženje:
- da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis predniku tužiteljice dao upravo tuženik te da se radilo o tipskom ugovoru, a da prednik tužiteljice i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali jer bi uvjet pojedinačnog pregovaranja bio ispunjen kada bi prednik tužiteljice imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu, što ovdje nije slučaj,
- da tuženik nije dokazao da je predniku tužiteljice na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF ,
- da tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu predniku tužiteljice dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi isti bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF,
- da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije prednika tužiteljice kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, odnosno da je banka i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora,
- da se, iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane prednika tužiteljice kao fizičke osobe, za kupnju osobnog vozila korištenog u privatne svrhe, stoga se na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača,
- da, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati je li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i uzrokuju li iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini ,
- da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka ali da to ne proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje JDS, koja je u svojstvu javnog bilježnika solemnizirala predmetni ugovor o kreditu, dok je tuženik odustao od predloženog saslušanja svjedokinje BD, zaposlenice tuženika,
- da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF predniku tužiteljice bile suštinski razumljive, odnosno da je istom od strane tuženika objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane, stoga slijedi da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a posljedično i ništetna.
8. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima. Ujedno obrazloženje presude udovoljava obveznom sadržaju propisanom odredbom čl. 338. st. 4. ZPP -a, stoga je ovaj žalbeni razlog u cijelosti neosnovan.
9. Prvostupanjski je sud na temelju Ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, saslušanja javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni ugovor i saslušanja tužiteljice u svojstvu parnične stranke, pravilno utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 7., kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate su bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, prednik tužiteljice kao potrošač nije bio svjestan rizika kojeg preuzima jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe, dok je banka kao trgovac bila svjesna predmetnog rizika, što je stvorilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita kao potrošača, slijedom čega je takva odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu spomenutih odredaba ZZP-a.
10. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista se kao takva veže na novčani iznos koji je isplaćen i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, stoga čini sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti kako bi potrošač imao stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, u konkretnom je slučaju pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita prednik tužiteljice kao korisnik kredita u cijelosti snosio rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st. 1. ZOO-a. U takvoj situaciji sud je imao ovlaštenje ocijeniti radi li se o odredbi koja za posljedicu ima neravnotežu između prava i obveza stanaka , a posljedično i utvrditi da je ista ništetna.
11. Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da predniku tužiteljice nisu pojašnjene posljedice sklapanja ugovora u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF (niti su mu pojašnjenje posljedice sklapanja ugovora kojim se tuženiku daje ovlaštenje da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate na neodređeni način ), prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u presudama navedenim pod točkom 6. obrazloženja ove odluke, stoga prvostupanjski sud pravilno pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.
12. Uzimajući u obzir izneseno, promašen je žalbeni navod tuženika da se ništetnost više ne može isticati jer da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, kao i žalbeni navod da prvostupanjski sud nije obrazložio na koji je način utvrdio ništetnost ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF.
13. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je na tuženiku bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo , da je predniku tužiteljice pružio sve gore iznesene potrebne informacije glede karakteristika valutne klauzule u CHF, odnosno da među strankama nije nastala znatna neravnoteža te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Međutim, tuženik to tijekom postupka, pa i sada u žalbi, samo paušalno tvrdi, ali ničim ne dokazuje , pa su neodlučni žalbeni navodi kojima tuženik ističe kako korisnik kredita nije iskoristio pravo raskida ugovora i da je tuženik postupao u skladu s propisima koji reguliraju njegovo poslovanje. Ujedno valja navesti da tuženik u žalbi pogrešno tumači sadržaj odredbe čl. 19. st. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju jer iz iste ne proizlazi da bi zakonodavac zauzeo stav da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na štetu potrošača .
14. Nadalje, tuženik neosnovano ustraje s istaknutim prigovorom zastare jer prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., na koji se pravilno pozvao i prvostupanjski sud, a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da, kada je ništetnost kao u ovom slučaju ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14 . lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena 12. svibnja 2021., slijedi da utužena tražbina nije zastarjela (čl. 225. ZOO). Ujedno valja tuženiku odgovoriti da se sukladno čl. 241. ZOO-a zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a prema čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
15. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
16. Ujedno, budući da se tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je prilikom svake uplate znao da prima nešto što mu ne pripada, isti se smatra nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a te je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću na način kako je to odlučeno pobijanom presudom pa su i tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.
17. Ispitujući odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane presude u granicama žalbenih navoda tuženika, ista je ocijenjena pravilnom i zakonitom. Naime, neosnovano tuženik osporava pravo tužitelj ice na nagradu za sastavljanje podneska od 16. rujna 2022. u iznosu od 200,00 eura odmjerene sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23) jer predmetni podnesak predstavlja obrazloženi podnesak kojim tužiteljica obavještava sud da je temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju proglašena nasljednicom pok. tužitelja, koje rješenje o nasljeđivanju ujedno dostavlja sudu, te navodi da preuzima postupak u ovoj pravnoj stvari i predlaže odrediti nastavak istog.
18. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zagrebu 8. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Matić
