Posl. br. Gž 1856/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja TO iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Brguljan odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Paromlinska br. 2., OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P 1919/2019 od 13. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 08. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I.Uvažava se žalba tuženika Zagrebačka banka d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P 1919/2019 od 13. kolovoza 2025. u cijelosti, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II.Odluka o troškovima ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka čl. 1., i 7. Ugovora o nenamjenskom [broj kredita] od 21. veljače 2007., kojima je ugovorena valutna klauzula, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju isplati iznos od 2.914,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom III. izreke utvrđena je ništetnom čl.2. t.2. predmetnog Ugovora u dijelu koji glasi: „a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, točkom IV. izreke utvrđen je ništetnim dio čl.6. t.2. Ugovora u dijelu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu sa odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitete iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju isplati iznos od 8.553,097 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.300,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP -a, a isto tako da nije počinjena ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP -a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.2.Isto tako, nije u pravu tuženik ni u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 109. i 201. ZPP -a, jer da predmetnom tužbom, tužitelj nije obuhvatio tvrtku Torpedo d.d. u stečaju, koji j e u predmetnom Ugovoru o kreditu bio naveden kao založni dužnik.

Ovo stoga, što prema uvjerenju ovog suda, založni dužnik nije stranka postupka i ne mora biti obuhvaćen tužbom kao jedinstveni i nužni suparničari. U svezi toga, ukazuje se na čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr.,dalje: ZOO-a), sukladno kojem se ugovorom o kreditu obvezuje banka korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, ana određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Nastavno tome, ovaj sud drži da su stranke ugovora o kreditu tužitelj kao korisnik kredita i banka kao davatelj kredita, no ne i založni dužnik, kako to pogrešno tumači tuženik.

6.1.Također neosnovano, tuženik ukazuje i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.6.. ZPP -a, jer da mu je uskraćeno raspravljanje o nalazu i mišljenju sudskog vještake Dijane Tomljenović-Butković, jer da sud unatoč prigovorima tuženika na taj nalaz nije tražio da se vještakinja usmeno očituje o tim prigovorima.

Naime, iz stanja u spisu razvidno je da je tuženik po primitku pismenog nalaza i mišljenja imenovanog vještaka, podneskom od 4. prosinca 2024. prigovorio pismenom nalazu i mišljenju, jer da vještak nije uzeo u obzir i preplatu koja ja utvrđena konverzijom, ne inzistirajući pri tome da se vještak usmenim putem očituje na tu primjedbu; da se vještak pismeno očitovao na tu primjedbu i u svom očitovanju zaprimljenom kod suda 5. prosinca 2024. dopunio u tom dijelu svoj nalaz; da je kod suda 3. lipnja 2025. zaprimljen podnesak tuženika u kojem se isti nije osvrnuo ni na osnovni nalaz i mišljenje vještaka, kao ni na dopunsko očitovanje istog, niti je iznio b ilo kakve daljnje primjedbe na navedeno; da je na ročištu od 11. lipnja 2025. prigovorio da vještak nije uzeo u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, koju je izračunao u osnovnom nalazu i mišljenju, te predložio da se ista uzme u obzir, no da nije predlagao nikakvu daljnju dopunu nalaza u tom smislu , niti je predlagao da se vještak usmeno očituje.

6.2.Obzirom na prednje, pogrešno prema stavu ovog suda, tuženik smatra da mu je od strane prvostupanjskog suda uskraćeno raspravljanje o nalazu sačinjenom od strane vještaka financijske struke, budući da to ne proizlazi iz stanja u spisu, posljedično čemu sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženik.

7.Isto tako, pogrešno po ocjeni ovog suda tuženik upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.6.. ZPP-a, iz razloga jer je sud prvog stupnja odluku o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja, napose onih sadržanih u točkama II. i V. izreke donio temeljem podneska predatog u spis nakon zaključenja glavne rasprave, zbog čega da mu nije bilo omogućeno raspravljanje o istome. Ovo stoga, što je iz stanja u spisu razvidno između ostalog da je prvostupanjski sud o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, donio isključivo temeljem prvotnih tuženih zahtjeva, a ne temeljem spornog podneska od 12. lipnja 2025.

8.Vezano za prednje, treba reći da nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.12.. ZPP -a, iz razloga jer da je pobijanom presudom, točnije točkom V. izreke, prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je obvezao tuženika da isplati tužitelju veći iznos od onog kojeg je tužitelj sam tražio.

Ovo stoga što je prvotnim tužbenim zahtjevom tužitelj na ime ništetnosti odredaba kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa zatražio isplatu iznosa od 8.553,09 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koliko mu je pobijanom presudom (točkom V. izreke) u konačnici dosuđeno, slijedom čega ovdje nema govora o tome da je tužitelju dosuđeno više od onog što je tražio. Drugim riječima, nije dvojbeno da je sud prvog stupnja sudio prema stanju spisa u trenutku zaključenja glavne rasprave ne uzimajući u obzir podnesak tužitelja o kojem se ni tuženik nije mogao očitovati.

9.Neutemeljenim, također smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 502.c. ZPP-a, iz razloga jer da je tužitelj u konkretnom slučaju trebao dokazati da se utvrđenja iz kolektivnog spora mogu primijeniti i na ovu pravnu situaciju. Naime, uvjerenje je ovog suda da ni u kom slučaju tužitelj nije koji treba dokazivati da li se mogu na njegov slučaj primijeniti čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP -a, budući da sadržaj tih odredaba, neupitno upućuje na zaključak da je sud taj koji procjenjuje da li se u svakom pojedinom predmetu može pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora.

Podredno se u svezi toga, ipak ovdje treba istaknuti da se prema prosudbi ovog suda, prvostupanjski sud osnovano glede tužbenih zahtjeva tužitelja na ništetnost spornih ugovornih odredaba pozvao na spomenuta utvrđenja, a u prilog tome ukazuje i shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

10.Međutim, osnovani su navodi tuženika u dijelu u kojem upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I., III. i IV. izreke, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

11.Naime, iz stanja u spisu za sada pored ostalog proizlazi:

-da su parnične stranke 21. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu, da je čl. 1., čl.2. st.1. i čl. 7. st.1. ugovorena valutna klauzula, a čl. 2. st.2. i čl. 7. st.2. Ugovora je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je čl. 6. utvrđena namjena kredita – kupovina stana,

-da su stranke 28. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora, te je čl.5. utvrđeno da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30.09.2015., tako da njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na 30.09.2015. iznosi 12.971,68 HRK.

12.1.Odlučujući o osnovanosti prednje navedenih tužbenih zahtjeva, prvostupanjski sud utvrđuje u bitnome da sporni Ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formuliran ugovor u kojem nisu naznačeni egzaktni parametri za izračun mjesečne rate tijekom otplate kredita, budući da u istome nije vidljiva metoda po kojoj su se određivali parametri i radi promjene tečaja i radi promjene kamatne stope, slijedom čega da je tuženik nametnuo unaprijed formulirane odredbe ugovora, što je dovelo u neravnopravan položaj tužitelja u ugovornom odnosu i što stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Uvažava utvrđenja sadržana u presudi Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. nepoštene, pa prema tome i ništetne. Isto tako uvažava i utvrđenja koja proizlaze iz odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u kojoj se utvrđuje "da je valutna klauzula nepoštena ugovorna odredba, jer da su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno, pošteno" , koje je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., u kojoj se navodi, da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu banke kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na utvrđenja iz ranije navedenih odluka sud prvog stupnja poziva se primjenom čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a.

12.2.Neosnovanim drži prvostupanjski sud prigovor tuženika, da tužitelj ne bi imao pravni interes za vođenjem parnice, u svezi čega ukazuje na pravno stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018.

13.Obzirom na prethodno izneseno, nisu u ovoj fazi postupka ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da razlozi na koje se pozvao prvostupanjski sud ne mogu opstati u situaciji kada je izvršena konverzija odnosno sklopljen Dodatak Ugovora, jer da takvi ugovori nisu bili predmet raspravljanja u kolektivnom sporu.

14.1.Protivno tumačenju tuženika, činjenica da je između parničnih stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, prema prosudbi ovog suda, ne predstavlja pravno utemeljen razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti utvrđenje ništetnosti uvodno citiranih ugovornih odredaba.

U svezi toga, ponajprije treba istaknuti da je predmetnom tužbom, tužitelj tražio ništetnost pojedinih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, te da je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je i predmet raspravljanja u kolektivnom sporu također bila ništetnost odredaba osnovnih ugovora o kreditu kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

U prilog pravilnosti stajališta suda prvog stupnja, da tužitelj, neovisno o činjenici da je sastavljen Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno da je izvršena konverzija i dalje ima pravni interes tražiti da se utvrdi ništetnost spornih odredaba iz osnovnog Ugovora, ukazuje pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019.

14.2.Slijedom toga, treba naglasiti da za sada neutemeljenim drži ovaj sud pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos 1/2019, presudu Suda Eu u predmetu broj C 567/2020, te na odredbe ZID ZPK-a, te na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZID ZKP-a).

Naime, prema promišljanju ovog suda, sklapanjem Dodatka Ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti čl. 2. st.2., te čl. 6. t.2. Ugovora o kreditu, kojim je u konkretnom slučaju, ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno konverzija izvršen je temeljem ZID ZPK-a, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t. 6. ZIDZPK– a na način kako to nalaže zakon.

Tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka Ugovora između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK - a, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud.

14.3.Ovdje valja napomenuti da je glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima odnosno Dodacima Ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

Shodno navedenom, ocjena je i ovog suda da sklapanjem ranije spomenutog Dodataka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženika, odnosno njegova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove-preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen i po navedenoj osnovi.

14.4.U prilog prednjem stavu, po ocjeni ovog suda ukazuje za sada i pravno stajalište Suda EU izraženo u presudi od **.**.2019., VO protiv Erstebank Hungary Zrt,C-118/2017, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji, dok je u nazočnom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka.

Osim toga, ukazuje se ovdje i na pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/2018 XZ protiv Ibecaja Banko, SA, prema kojim nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio sa potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodno informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju iz njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.

14.5.Rukovodeći se prethodno iznesenim, pozivanje tuženika u žalbi na presudu Suda EU C-567/2020 u pravcu da potrošač koji je prihvatio konverziju nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope odnosno valutnoj klauzuli u CHF nije osnovano iz razloga što izračun konverzije iz čl. 19. c ZID ZPK-a uključuje i te uplate, jer je Vrhovni sud u odluci pod poslovni broj Rev 1096/2022 u toč. 22. obrazloženja naveo sasvim suprotan s tav, točnije da sklapanjem Aneksa Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK-a ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.

Ujedno se i Vrhovni sud u toj odluci poziva i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu T protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. u kojoj je navedeno „ da banka potpisivanjem aneksa(dodatak ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, i da se može zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15.Nisu ovome sudu za sada prihvatljivi ni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem ističe da je tužitelja trebalo saslušati na okolnost stručne spreme, iz razloga jer da je na njegovoj web stranici navedeno da je završio Ekonomski fakultet, smjer bankarstvo, zbog čega da je morao razumjeti pojmove valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

Naime, kako je tužitelj u iskazu između ostalog naveo da je po struci kemijski tehničar, a tuženik bio taj koji je na ročištu od 3. listopada 2023. naveo prednji podatak o visokoj stručnoj spremi, čime je dakle isti osporio tvrdnje tužitelja, to je prema ocjeni ovog suda, na tuženiku bio teret dokaza svojih gore iznesenih navoda o stručnoj spremi tužitelja, što međutim, kako je to iz stanja u spisu razvidno, tuženik nije učinio.

16.1.Međutim, neovisno o prednjem, treba reći da je u pravu tuženik, kada svojim žalbenim navodima dovodi u dvojbu da li u konkretnoj pravnoj situaciji, tužitelj doista ima status potrošač, u odnosu na koju okolnost prema ocjeni i ovog suda nisu razjašnjene sve pravno odlučno činjenice.

16.2.Naime, iz obrazloženja pobijane presude je za sada vidljivo da prvostupanjski sud smatra da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj podignuo kredit radi kupnje stana, a iz iskaza istog, radi rješavanja stambenog pitanja.

No, u svezi toga, skreće se pažnja na to da je za sada iz stanja u spisu razvidno da je tužitelj vlasnik obrta [obrt], koji je prijavljen u [adresa] na adresi [obrt] [adresa]., da je iz čl. 14. Ugovora o kreditu vidljivo da je založni dužnik Torpedo d.d. us tečaju, radi osiguranja tražbine tuženika, založio suvlasnički dio nekretnine – u naravi stan na adresi u [adresa]., te da je tužitelj u iskazu pored ostalog naveo da stanuje na prednje navedenoj adresi, a da je ranije spomenuti stan u [adresa] od njegove majke.

Nastavno tome, ocjena je ovog suda, da iz do sada provedenih dokaza, nije nedvojbeno razvidno koji je od dva navedena stana tužitelj kupio kreditom odobrenim spornim Ugovorom, odnosno da li je tim sredstvima upravo kupio ovaj stan u [adresa] u kojem tvrdi da živi, budući da je iz historijata tužbe vidljivo da je kao adresu prebivališta tužitelj naveo stan u [adresa], na kojoj je adresi prijavljen njegov obrt.

U kontekstu prethodno iznesenog, u ovoj fazi postupka prema stavu ovog suda, nije nedvojbeno razjašnjeno da li je tužitelj predmetni kredit podignuo odnosno sredstvima dobivenim tim kreditom kupio nekretninu (stan) doista radi rješavanja stambenih potreba, u kojem slučaju ima status potrošača sukladno relevantnim odredbama ZZP-a ili za potrebe obavljanja obrta, u kojem slučaju ne bi imao navedeni status.

17.Isto tako, pogrešnim za sada drži ovaj sud stajalište suda prvog stupnja i u dijelu u kojem smatra osnovanim zahtjeve tužitelja za isplatu iznosa dosuđenih točkama II. i V. izreke, zbog razloga koji će se iznijeti u nastavku ovog obrazloženja.

18.1.Odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja za isplatu kao posljedicu ništetnosti ranije navedenih ugovornih odredaba, sud prvog stupnja ponajprije smatra neosnovanim tuženikov prigovor zastare tražbina tužitelja, pozivajući se na čl. 241. ZOO-a, te u svezi s time i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Kako je po stavu suda presuda poslovni broj Pž 7129/13 postala pravomoćna 13. lipnja 2014., od kojeg dana teče zastara za preplatu kamate, a za potraživanje preplate zbog ništetnosti valutne klauzule počam od pravomoćnosti presude poslovni broj Pž 6632/17, a tužba tužitelja podnesena je 10. lipnja 2019., to prvostupanjski sud zaključuje da je ista podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

U odnosu na visinu novčanih tražbina tužitelja, sud prvog stupnja utvrđuje da visina razlike preplaćenih kamata i iz osnova valutne klauzule po ugovoru o namjenskom kreditu, koja predstavlja zbroj pozitivnih razlika između stvarno otplaćenih kamata i konverzije valute tužitelja i kamata prema početnom otplatnom planu ugovora o kreditu i valute prema početnom otplatnom planu iznosi 5.012,00 eur , a preplata tečaja kada je bio veći od početnog da iznosi 8.181,34 eur. U odnosu na prigovor tuženika da vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom konverzije, sud uzima u obzir da se sudski vještak u dopuni nalaza i mišljenja očitovao, da ako se prebija pretplata kamate i tečaja s pretplatom u konverziji ,da dug iznosi 11.165,35 eur.

18.2.Obzirom na prednje izloženo, rukovodeći se čl. 323. ZOO-a, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu utuženih iznosa, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29., te 1115. ZOO-a, jer da je tužitelj dokazao da se tuženik ponašao kao nepošten stjecatelj, stoga da je u obvezi platiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja preplaćenog iznosa do isplate.

19.1.Slijedom prednje izloženog, valja istaknuti, da u ovoj fazi postupka, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u d ijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov prigovor zastare.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome je ovaj sud vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

19.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO -a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19.3. Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

20.No, ipak je u pravu tuženik kada ukazuje na to da je sud prvog stupnja točkom V. izreke, tužitelju na ime ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, dosudio iznos od 8.553,097 eur, iako iz nalaza vještaka proizlazi da tražbina tužitelja po tom osnovu iznosi 8.181,34 eur.

Osim toga, valja naglasiti i to da je sud prvog stupnja, obzirom na dopunsko očitovanje vještak, u t.7. svog obrazloženja zaključio da ukupan zbroj potraživanja tužitelja, kad se uračuna preplata po izvršenoj konverziji prema izračunu vještaka iznosi 11.165,35 eur, dok pravilan zbroj iznosa dosuđenih točkama II. i V. izreke iznosi 11.467,59 eur.

21.1.Podredno, se vezano za prednje, napominje da iako je iz spisa za sada razvidno da je po prigovoru tuženika, sudski vještak u dopunskom očitovanju, uzeo u obzir i iznos preplate utvrđen izvršenom konverzijom, da prema uvjerenju ovog suda, u ovoj fazi postupka, da iz dopunskog očitovanja vještaka, nije nedvojbeno jasno, ponajprije da li je bilo koji dio tog iznosa, tuženik kod sklapanja Dodatka Ugovora, uzeo u obzir, odnosno uračunao u buduće anuitete u smislu čl. 6. st.2.t.a. Dodatka. To stoga, jer bi iz prethodno rečenog, za sada proizlazilo da je utvrđen iznos preplate manji od ukupnog zbroja anuiteta/rata preostalih za otplatu kredita, slijedom čega je po stajalištu ovog suda upitno da li se iznos preplate može na ovaj način uzeti u obzir, odnosno umanjiti tražbina tužitelja, kako je to učinio vještak u svom dopunskom očitovanju.

Nastavno tome, ukoliko tražbine tužitelja ipak treba umanjiti za visinu preplate utvrđene konverzijom, a polazeći od toga da se izvršena konverzija odnosi ne samo na kamatnu stopu, već i na valutnu klauzulu odnosno razliku u tečaju CHF prema EUR, ukazuje se na to da iz dopunskog očitovanja vještaka nije vidljivo koji se dio te preplate odnosu na preplatu zbog kamatne stope, a koji dio na preplatu zbog valutne klauzule. Drugim riječima, iz dopunskog očitovanja je razvidno da je vještak ukupni iznos preplata koje je utvrdio osnovnim nalazom i mišljenjem umanjio za ukupni iznos preplate, a da se pri tome ne vidi koji mjesečni iznos utvrđene preplate treba umanjiti i za koliko obzirom na izvršenu konverziju, pod pretpostavkom da uopće u kontekstu ranije iznesenog, ove iznose treba umanjivati za iznos konverzije.

22.U kontekstu svega prethodno navedenog, prosudba je ovog suda da su zbog pogrešnog pravnog pristupa suda prvog stupnja, u ovoj fazi postupka, ostale nerazjašnjene činjenice ponajprije na okolnost statusa tužitelja, dakle li je isti u odno9su na predmetni Ugovor o kreditu imao status potrošača ili ne, te prethodno navedene činjenice koje se odnose na visinu tužbenih zahtjeva tužitelja dosuđenih točkama II. I V. izreke, kako vezano za ne/uračunavanje preplate utvrđene konverzijom prilikom sklapanja Dodatka Ugovora, a posljedično tome, visine iznosa koje tužitelju pripadaju kao posljedicu ništetnosti spornih ugovornih odredaba.

Nastavno tome, zbog ovih razloga, nije se mogla ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

23.Slijedom svega do sada izloženog, sud prvog stupnja će u nastavku postupka, uvažavajući primjedbe ovog suda, a sukladno dispoziciji parničnih stranaka, razjasniti sve sporne okolnosti o kojima ovisi osnovanost svih tužbenih zahtjeva tužitelja, nakon čega će o istima donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

24.Obzirom na to, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku.

25.Zbog svega, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu primjenom čl. 370. ZPP-a, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i stoga odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja, a primjenom čl. 166. st.3. ZPP -a, odlučiti kao u točki II. izreke.

U Rijeci, 08. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković