Posl.br. Gž 1885/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GF iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Zoran Šarić i Slavko Nedić odvjetnicima iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Kallay & partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P 652/2021 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 08. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P 652/2021 od 10. listopada 2025. u točkama I. i II. izreke, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 132,72 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 2.747,61 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačava se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u preostalom odbijajućem dijelu za iznos od 64,89 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

„Nalaže se tužitelju VF da naknadi tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., trošak parničnog postupka u iznosu od 64,89 eur s pripadajućom zateznom kamatom sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima počam od 10. listopada 2025. pa do isplate.“

III.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan čl. 7. st.1. Ugovora o [broj kredita] u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.079,28 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.015,45 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, te je točkom V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 132,73 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana samo u neznatnom dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP -a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 11. srpnja 2005. sklopili predmetni Ugovor, da je čl. 7. sz.2. istog ugovorena valutna klauzula,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, platio više, da bi razlika iznosila 3.092,25 eur, dok da negativne stavke tečajne razlike iznose 208,31 eur,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je sporni Ugovor sklopio radi adaptacije stana u kojem živi i danas, dakle da je to bio namjenski kredit, da je kredit u valuti CHF jer su tada bile manje kamate, odnosno jer je takav kredit bio povoljniji, da su ga tako savjetovali u banci, da mu u banci nisu objašnjavali vezano za promjenu tečaja, odnosno koliko bi on mogao rasti, već da su mu samo govorili da je CHF stabilna valuta, da mu ni javni bilježnik nije čitao ugovor, niti ga je na bilo što upozorio.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja ponajprije nije prihvatio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, držeći da je čl. 12. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora nepoštena, a time i ništetna, pozivajući se pri tome na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), te na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ).

Nadalje, prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, obzirom da je tužitelj bio taj koji je s tuženikom sklopio predmetni Ugovor, te da je rate kredita plaćao ustegom sa svoje plaće.

8.2.Odlučujući o osnovanosti zahtjeva kojim je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, sud uvažava sadržaj čl. 81. i 87. ZZP-a/03, čl. 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), te u svezi s time pravna shvaćanja izražena u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kojima je utvrđeno da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih, te time da su banke postupile protivno čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

Vezano za prednje, sud je cijenio i sadržaj čl. 138.a. ZZP-a/07, čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a.

8.3.Sukladno prednje navedenom, prvostupanjski sud utvrđuje da kako tuženik i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje Ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, zaključuje da je na taj način temeljem nepoštenih ugovornih odredbi stekao određenu nepripadnu imovinsku korist, jer da je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je postupio protivno odredbama ZZP-a/03.

Slijedom svih prethodno navedenih razloga, sud odlučuje kao u točki I. izreke presude.

8.4.Kako je prema uvjerenju suda prvog stupnja sporna ugovorna odredba ništetna, to isti pozivom na čl. 323. st.1. u svezi čl. 1111. ZOO -a, smatra da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem takvog ugovora, pa shodno tome, obvezuje tuženika da isplati tužitelju iznos od 3.079,28 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. u svezi čl. 29. st.1. i 2. ZOO-a.

O troškovima postupka prvostupanjski sud odlučuje primjenom čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a.

9.1.Ponajprije treba reći da nije u pravu tuženik kada smatra da time što je prvostupanjski sud točkom II. izreke odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP-a.

Naime, unatoč tome što ovome sudu nisu u potpunosti prihvatljivi svi razlozi kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je odbio prethodno navedeni prigovor, ocjena je ovog suda, da je odluka o neosnovanosti tog prigovora u konačnici ipak ispravna.

Ovo stoga, što je iz stanja u spisu razvidno pored ostalog da je sporni Ugovor sklopljen u podružnici tuženika u Osijeku, da tužitelj ima prebivalište u [adresa], a da je sjedište tuženika u Zagrebu. Nastavno tome, prethodno navedene okolnosti, prema prosudbi ovog suda ukazuju na činjenicu da suđenje pred Općinskim sudom u Osijeku, nepobitno olakšava pristup tužitelja kao potrošača sudu, dok bi vođenje postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom na području grada Zagreba predstavljalo otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost.

9.2.U kontekstu prednje izloženog, kao i činjenice da iz stanja u spisu ne proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a, prosudba je i ovog suda da i prema stajalištu ovog suda sporna odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti doista predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

To napose uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva ugovorna odredba za tužitelja kao potrošača nedvojbeno izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.

9.3.Nastavno tome, ocjena je ovog suda, da u konkretnim okolnostima dolazi u primjenu čl. 59. ZPP-a, koji je u ovoj pravnoj situaciji, mjerodavan, budući se radi o izberivoj nadležnosti.

Naime, prema spomenutoj odredbi, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

Nastavno svemu prethodno navedenom, time što je tužitelj predmetnu tužbu podnio navedenom sudu, za zaključiti je da je tužitelj time iskoristio svoje pravo izbora u smislu čl. 59. ZPP-a.

10.1.Nadalje, neosnovanim drži ovaj sud tvrdnje tuženika u dijelu u kojem osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda glede ništetnosti ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF, upirući pri tome na čl. 84. ZZP -a/03, smatrajući da sud nije obrazložio temeljem kojih je činjenica utvrdio da je zahtjev na utvrđenje ništetnosti osnovan.

10.2.U odnosu na ove žalbene tvrdnje, ukazuje se tuženiku na to da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da u Ugovoru o kreditu, nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz te klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako n i ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

10.3.Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

10.4.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. ZOO-a.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogao biti svjestan rizika kojeg je preuzeo sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i pravno shvaćanje izneseno presudi Pž-6632/17.

10.5.Vezano za navedeno, skreće se pažnja tuženiku, da neovisno o činjenici što je tužitelj predmetnom tužbom tražio između ostalog i da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje kredita u valuti CHF, prosudba je ovog suda, da je pravni osnov odgovornosti tuženika ipak već utvrđen u ranije citiranim presudama.

Osim toga, iz obrazloženja pobijane presude, razvidno je da se prvostupanjski sud osnovano pozvao na čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pored toga, svakako valja ukazati tuženiku i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (dalje: Rev 3142/18), prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, bilo glede promjenjive kamatne stope ili valutne klauzule, nije potrebno utvrđivati ponovno da li su sporne ugovorne odredbe ništetne ili ne, obzirom na čl. 502.c. ZPP-a, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. istog Zakona, sa time da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač), da je onda teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

10.6.Sukladno dosadašnjim utvrđenjima, pravilno je u konkretnom slučaju, prema prosudbi ovog suda, prvostupanjski sud pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, riješio na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 118. ZZP-a/14, kao i već spomenutog čl. 502.c ZPP-a, te nastavno tome odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

11.Sagledavajući prethodno izneseno, kao i iskaz tužitelja, iz kojeg pored ostalog proizlazi i to da tužitelj nije pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, uključujući ni o spornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula, te uvažavajući činjenicu da je tuženik i na ovu spornu okolnost predložio saslušanje dvoje djelatnika tuženika (GFG i DF) i javnog bilježnika (Tatjane Kovačev), a koje je dokaze u kasnijoj fazi postupka povukao, za zaključiti je da isti ni na koji način nije doveo u sumnju vjerodostojnost navoda tužitelja na tu okolnost.

12.Protivno ocjeni tuženika, iz provedenog dokaznog postupka, proizlazi i to da je tužitelj prilikom sklapanja spornog Ugovora imao status potrošača. budući je iz njegova iskaza razvidno da je sporni kredit podignuo radi adaptacije kuće u kojoj je živio i tada, a i danas, dakle da se radilo o strogo namjenskom kreditu, te da tuženik ni vjerodostojnost tih navoda tužitelja, ničim nije doveo u sumnju, posljedično čemu se nameće zaključak da je tužitelj to svojstvo u ovoj parnici dokazao.

13.1.Ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni ni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem i u žalbenoj fazi postupka ustraje na prigovoru zastare u odnosu na tražbinu istog u iznosu od 3.079,28 eur s pripadajućim zateznim kamatama, smatrajući da je u tom dijelu pogrešno sud primijenio materijalno pravo, upirući pri tome na čl. 215. i 241. ZOO-a.

13.2.Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U vezi sa time, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

13.3.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO -a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

14.Pogrešnim drži ovaj sud i stav tuženika u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, jer da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

15.Što se tiče odluke o trošku sadržane u točki III. izreke, nije u pravu tuženik kada smatra da je u konkretnom slučaju, tužitelju trebalo priznati 50% troškova vještačenja, obzirom na to da je isti u konačnici pored ostalog povukao zahtjev za isplatu iznosa od 187,75 eur s pripadajućim zateznim kamatama kao posljedicom ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja kada je tužitelju pored ostalog dosudio trošak vještačenja u cijelosti, pozivajući se pri tome na presude suda EU u spojenim predmetima C 224/19 i C 259/19, te u svezi sa time zauzeo stav da u konkretnom slučaju u odnosu na parnični trošak tužitelja ipak ne dolazi u primjenu čl. 154. st.2. ZPP-a, te nastavno tome da ni tuženiku ne pripada pravo na naknadu zatraženog parničnog troška, zbog čega se odluka o trošku sadržana u točki III. izreke ukazuje pravilnom.

16.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da mu pripada pravo na naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, treba reći da je isti u pravu.

Pri izračunu troškova koji pripadaju tuženiku prema stajalištu ovog suda valjalo je uzeti vrijednost predmeta spora do trenutka djelomičnog smanjenja tužbenog zahtjeva, točnije do 5. veljače 2025.

Nastavno tome, ocjena je ovog suda da sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr., dalje: Tarife), trošak tuženika se sastoji od nagrade za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eur, nagrade za sastav 3 podneska u iznosu od 337,50 eur (od 16.09.2022. u iznosu od 37,50 eur, od 29.04.2024., 4.11.2024. u iznosu od po 150,00 eur), te nagradu za pristup na 3 ročišta u iznosu od 375,00 eur (od 12.09.2022., 22.05.2024. u iznosu od po 150,00 eur, od 18.09.2024. u iznosu od 75,00 eur), odnosno 862,50 eur, što uvećano za PDV iznosi 1.078,12 eur, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu ovog dijela troška u iznosu od 734,38 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

16.2.Od ovako utvrđenog ukupnog troška, prema uvjerenju ovog suda tuženiku pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela tuženog zahtjeva (187,50 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama) u odnosu na dotadašnji zahtjev (3.266,78 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, nakon što su pravilno zbrojeni pojedinačni iznosi), što je u konkretnom slučaju 6%. Nastavno tome, valjalo je obvezati tužitelja da naknadi tuženiku parnični trošak u navedenom omjeru, odnosno iznos od 64,69 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenih razloga, pravilnom se ukazuje odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženik odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.747,61 eur.

17. U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, prvostupanjska presuda preinačena u neznatnom dijelu samo glede troškova u odnosu na povučeni dio, ocjena je ovog suda da se radi o neznatnom uspjehu s izjavljenom žalbom uslijed čega tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

18.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 132,72 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 2.747,61 eur, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 64,89 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. Izreke ove presude.

19.Presuda suda prvog stupnja u odluci o trošku sadržanoj u točki I II. izreke u odnosu na preostali dosuđeni parnični trošak, te u točki IV. izreke, kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 08. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković