REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-874/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Fosin, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-287/2025-11 od 10. ožujka 2026., na sjednici vijeća 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-287/2025-11 od 10. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 136-334/2006 od 23. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6,10000 Zagreb, Podružnica Varaždin, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 5.2. glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedan cijelih dvadeset pet posto) iznosa kredita.“ II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d da tužitelju LT isplati iznos od 674,42 EUR (šesto sedamdeset četiri eura i četrdeset dva centa) sa zateznim kamatama od 1. studenoga 2006. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d da tužitelju LT nadoknadi parnični trošak u iznosu od 602,31 euro (šesto dva eura i trideset jedan cent) sa zateznim kamatama od 10. ožujka 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. i 12. ZPP. U odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da se radi o transparentnoj odredbi, pa nije trebalo provoditi test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP); da troškovi obrade kredita s kamatom predstavljaju cijenu predme tnih kredita, da su troškovi obrade kredita jasno definirani; da sud pogrešno zaključuje da je tuženik naplatom obrade kredita prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka; da način na koji je odredba napisana daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu, da je gramatički razumljiva i predvidljiva, da je isti mogao utvrditi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi, da su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da nije sporno da se radi o tipskom ugovoru, ali da je nepravilno primijenjena odredba čl. 81. ZZP; da potrošačko pravo štiti prosječnog potrošača; ukazuje na sudsku praksu sudova u Republici Hrvatskoj i Suda EU (odluke C-561/21, C-186/16, C-210/96, C-621/17); da nije provedena savjesna i brižljiva ocjena dokaza; da sud o pitanju pregovaranja zaključuje jedino na iskazu tužitelja, da potrošačko pravo štiti prosječnog potrošača, da sud ne obrazlaže postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja; da nije jasno obrazložio u čemu se sastoji značajna neravnoteža; da odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu; da nije postojala obveza da odredba o naknadi za obradu kredita sadržava i strukturu troškova. Ustraje i u prigovoru zastare; ukazuje na odluku Suda EU C-561/21 i načelo djelotvornosti cijeneći protek vremena od 20 godina od izvršenog plaćanja naknada. Osporava i tijek zatezne kamate te ukazuje na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. Osporava odluku u trošku u dijelu u kojem je dosuđen trošak za ročište radi objave presude te odredbu čl. 155. st. 1. ZPP. Predlaže preinaku presude uz dosudu troška tuženiku, podredno ukidanje presude i vraćanje na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 136-334/2006 sklopljenog 23. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita i to odredbe čl. 5.2. Ugovora kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% iznosa kredita te zahtjev za isplatom iznosa 674,42 eura sa zateznom kamatom od 1. studenog 2006.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tuženik osnovnom istoga naplatio naknadu u iznosu 674,42 eura 1. studenoga 2006. na ime troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.

6.1. Sporno je, je li navedena odredba iz čl. 5.2. Ugovora ništetna, je li osnovan prigovor zastare, je li tuženik nesavjestan stjecatelj.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužiteljice utvrdivši:

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača

- da tužiteljica nije pregovarala s tuženikom u svezi predmetne naknade, da nije bila obaviještena o obvezi plaćanja iste

- da je predmetnu odredbu sastavio tuženik koji je unaprijed formulirao i ugovor o kreditu,

- da tuženik nije dokazao da se o odredbi pregovaralo

- da iznos iz odredbe čl. 5.2. Ugovora nije isplaćen tužiteljici već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa

- da tuženik nije dokazao postojanje i opravdanost troškova u iznosu naznačenog postotka od iznosa kredita

- da tužiteljici nije objašnjena svrha naknade

a slijedom čega primjenom odredbi čl. 81., 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje u tekstu ZPP) i čl. 323. st. 1. i. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) zaključuje da je odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj odredbe, da je stoga tuženik nesavjesni stjecatelj; da je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio temeljem navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1115. ZOO u vezi sa čl. 323. st. 1. ZOO, dakle s kamatom od dana stjecanja;

- da je neosnovan prigovor zastare tražbine uvažavajući stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa tražbina nije zastarjela jer petogodišnji zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora o kreditu.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Nije manjkavo obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem zaključuje da ugovorena odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača, a niti da je postupanje banke bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja jer sud prvog stupnja iz utvrđenih činjenica da je ugovor pripremila banka, da se radilo o tipskom ugovoru, da tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati o odredbi, da joj nije objašnjeno svrha te naknade, dakle koji se to troškovi podmiruju istom, pravilno zaključio da je postupanje banke bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) jer je banka vodila računa samo o svojim interesima odnosno osiguranju svoje tražbine. Dakle, presuda sadrži dostatno obrazloženje u svezi utvrđenja postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da nije trebalo provoditi test poštenosti jer ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi obvezivale potrošača moraju biti poštene i transparentne, a što je u konkretnom slučaju izostalo, kako nedvojbeno proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke u ukupnosti.

9. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. t. 2. t. 12. ZPP u svezi koje žalba niti ne sadrži određene žalbene navode.

10. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prvostupanjski sud je upravo postupio po toj odredbi te provevši predložene dokaze koje je i ocijenio bitnima za donošenje odluke te je utvrdio pravilnom primjenom te odredbe sve činjenice odlučne za ovaj spor, a koje se odnose na ništetnost predmetnih odredbi.

11. Nisu počinjene niti bitne povrede postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetna odredba ništava jer je kao nepoštena (sud prvog stupnja navodi da su sudionici u obveznim odnosima dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju stranaka vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a što je u konkretnom slučaju izostalo) sadržana u tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik, o istoj se nije pregovaralo i tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj iste.

14. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima. Iz obrazloženja suda prvog stupnja razvidno je da je proveo i test transparentnosti (iako ga tuženik ne smatra potrebnim) iz čl. 85. ZZP jer se iz obrazloženja pod točkom 13. pobijane odluke jasno zaključiti da je odredba bila nedovoljno određena, time nedovoljno razumljiva, a proveden je i test poštenosti uzimajući u obzir i sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora o kojima navodi prvostupanjski sud. Time što je iznos naknade naznačen u iznosu 1,25 % iznosa kredita ne znači da je odredba razumljiva. Dakle, neosnovano tuženik ukazuje na praksu Suda EU izraženu u od lukama C-621/17, C-186/16.

15. Odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti.

16. Dakle, da bi odredba bila takva valjalo je tužiteljici jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti upravo u tom iznosu koji očito ovisi o iznosu kredita. Dakle, da može predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze za nju (na što ukazuje odluka Suda EU C-565/21), a to je u konkretnom slučaju izostalo.

17. Pritom, pravilno sud prvog stupnja nije cijenio dakle samo iznos te naknade, već i činjenicu da o odredbama nije pregovaralo, pa slijedi da je tužiteljica ako je htjela ostvariti kredit morala pristati na istu, što tužiteljica i iskazuje kada navodi da je ugovor bio pripremljen, iznos izračunat i skinut s njezinog računa, da joj odredba nije bila jasna. Pri tome je sud prvog stupnja dakle vodio računa i o okolnostima prilikom sklapanja ugovora, izostanku utjecaja tužiteljice, da nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade već zapravo samo o obvezi da je plati.

18. Dakle, postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

19. U konkretnom slučaju tužiteljica je znala, mogla znati koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.

20. Stoga, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je odredba ništetna i da je tuženik dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi te ništetne odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO. Na to činjenica da je dozvoljeno ugovaranje naknade za obradu kredita nije od značaja jer odredbe nisu utvrđene ništetnima zato što su ugovorene već zato što su nepoštene.

21. Osim toga, tužiteljica je prema Ugovoru preuzeo i obvezu plaćanja promjenjive kamatne stope uz valutnu klauzulu. U situaciji kada o odredbama nije pregovarano može se zaključiti i da bi te odredbe izvjesno kao nepoštene povrijedile interese i prava tužiteljice kao korisnika kredita, a kako je utvrđeno u općepoznatom kolektivnom sporu potrošača.

22. Prigovor zastare je pravilno ocijenjen neosnovanim primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije

- presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Stoga su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani, odnosno neosnovano tuženik ukazuje na praksu Suda EU u smislu odluke C-210/96. Time se upravo ostvaruje načelo djelotvornosti jer bi u protivnom bilo gotovo nemoguće ili barem pretjerano teško ostvarivanje prava tužitelja kao potrošača; dakle , djelotvorna zaštita njegovih prava.

23. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja jer je tuženik nepošten stjecatelj, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud koji pritom pravilno primjenjuje odredbu čl. 1115. ZOO.

24. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

25. Odluka o trošku je pravilna. Tužiteljici trošak za ročište za objavu nije niti dosuđen, a pravilno je primijenjena odredba čl. 155. st. 1. ZPP.

26. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 8. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško