Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3901/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice ŠJ, [adresa], koju zastupa punomoćnica Branka Brkić Nakić, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženika Zavarovalnica Triglav, Miklošićeva 19, Ljubljana, Slovenija, koju zastupa punomoćnik Tomislav Miličević , odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-77/2022 od 11. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-77/2022 od 11. srpnja 2025. pod točkom I. izreke, točkom II. izreke i točkom IV. izreke u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.664,32 eura s pripadajućim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-77/2022 od 11. srpnja 2025. pod točkom IV. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 4.664,32 eura do iznosa od 5.414,32 eura (za iznos od 750,00 eura) s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

"Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 6.370,69 eura, te za tuđu pomoć i njegu iznos od 995,42 eura, sve sa zateznim kamatama koje teku od dana završetka liječenja, tj. dana 31. siječnja 2017. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. (točka I. izreke). Navedenom presudom nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 1.180,56 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog računa i to na iznos od 322,00 Eura od 12. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 110,00 Eura od 10. veljače 2015. do isplate, na iznos od 140,00 Eura od 7. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 20,00 Eura od 8. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 84,61 Eura od 5. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 360,00 Eura od 1. srpnja 2015. do isplate i na iznos od 153,96 Eura od 7. srpnja 2014. do isplate, do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke. (točka II. izreke). Navedenom presudom odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 6.370,69 eura i 995,42 eura od dana podnošenja tužbe, tj. dana 13. lipnja 2016. do 30. siječnja 2017. (točka III. izreke). Navedenom presudom nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.414,32 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. dana 11. srpnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pod točkama I., II. i IV. izreke pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači, podredno da istu ukine i vrati na ponovni postupak. Tuženik zahtijeva nadoknadu troškova žalbe.

3. Tužiteljica je dostavila odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode tuženika, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete za koju tvrdi da je pretrpjela zadobivši ozljede 5. srpnja 2014., oko 13,00 sati u [adresa], kojom prilikom da se vozila biciklom [adresa] iz pravca centra prema izlazu iz [adresa] te da je dolaskom u raskrižje s [adresa] na nju naletjelo vozilo marke Audi registarske oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]), koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika, čiji vozač se nepropisno uključivao iz sporedne na glavnu ulicu kojom se kretala tužiteljica.

6. U prvostupanjskom postupku među strankama nije bilo sporno da je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] (Slovenija) u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika.

7. Među strankama je sporan nastanak štetnog događaja, kao i visina štete i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak predmetne prometne nezgode.

8. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je kaznena odgovornost osiguranika tuženika utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj K-321/2015 od 26. studenog 2018.;

- da je tom presudom osiguranik tuženika, okrivljeni FJ, proglašen krivim što je dana 5. srpnja 2014. godine oko 12,00 sati u [adresa], upravljajući osobnim automobilom marke „Audi“, registarske oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]), [adresa] iz smjera zapada prema istoku, protivno odredbi članka 57. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, dolaskom do raskrižja sa [adresa], započeo radnju uključivanja u promet navedenom ulicom, a da prethodno nije propustio bicikl koji mu je nailazio s desne strane i čija je vozačica započela skretati ulijevo iz [adresa] u [adresa], lakomisleno držeći da štetnih posljedica neće biti i da takvim načinom vožnje neće izazvati prometnu nesreću do čega je, međutim došlo upravo zbog nepropuštanja vozila s prednošću prolaska, kada je vršeći radnju uključivanja u [adresa], presjekao pravac kretanja bicikla marke „Cannonadle“, kojim je upravljala IJ, tako da je došlo do sraza prednjeg lijevog bočnog dijela njegova vozila i lijeve strane tijela vozačice bicikla IJ, a koja je uslijed toga pala sa biciklom na kolnik na svoju lijevu bočnu stranu, prilikom čega da je zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma lijeve potkoljenice (pravomoćna presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj K-321/15 od 26. studenog 2018.);

- da sud iskaze svjedoka FJ, AJ i BJ nije prihvatio i to osobito u dijelu da nije došlo do kontakta između vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika i tužiteljice, jer da su iskazi svjedoka usmjereni na izbjegavanje odgovornost i FJ - osiguranika tuženika, i da su nevjerodostojni samim time što su AJ i BJ, članovi njegove obitelji;

- da je radi utvrđenja dinamike nastanka predmetne prometne nezgode od 5. srpnja 2014. provedeno prometno vještačenje povjereno stalnom sudskom vještaku prometne struke Marinku Jakovljeviću, dipl. ing. stroj.;

- da u mišljenju od 6. listopada 2023. vještak Jakovljević navodi kako na temelju podataka sadržanih u zapisniku o očevidu, iz kojeg slijedi da očevidom nije na mjestu odvijanja konkretne prometne nesreće utvrđen nijedan trag koji bi se doveo u vezu s istom, nema elemenata na temelju kojih bi se sa sigurnošću, pa čak niti s izvjesnom vjerojatnošću moglo zaključivati o točnom mehanizmu i dinamici odvijanja predmetne prometne nesreće, dakle o točnom mjestu eventualnog kontakta, o brzinama kojim su se kretali osiguranik tuženika i tužiteljica, o mjestu na kojima su se vozila zaustavila nakon iste, kao ni o tome je li se predmetna prometna nesreća odvijala na način kako to iskazuje tužiteljica i svjedok SJ, ili na način kako to iskazuje osiguranik tuženika i svjedoci BJ i AJ;

- da je u računalnom programu PC Crash provedena analiza obje mogućnosti nastanka predmetne prometne nesreće, dakle na način da je do iste došlo udarom osobnog automobila osiguranika tuženika u lijevu bočnu stranu tužiteljice koja je bila biciklom u lijevom skretanju iz [adresa] u sporednu, [adresa], kao i na način da je na zaustavljeni osobni automobil upravljajući biciklom u lijevom skretanju lijevom nogom udarila tužiteljica, odnosno da je do pada tužiteljice došlo samo uslijed destabilizacije bicikla;

- da je iz provedene analize strogo tehnički gledajući bilo moguće zaključiti samo da bi pri kontaktu čeonog dijela osobnog automobila Audi A3 koji se kreće od oko 10 km/h, s lijevim bočnim dijelom biciklistkinje koja se kreće brzinom od oko 10 km/h, bicikl bio posredno uslijed udara čeonog dijela automobila u lijevu potkoljenicu tužiteljice potisnut u smjeru kretanja osobnog automobila, a tijelo tužiteljice bi zadobilo rotaciju u smjeru suprotnom od kazaljke na satu (ulijevo) pri čemu bi kontakt tijela bic iklistkinje, njene lijeve ruke ili lijevih gornjih dijelova tijela s poklopcem motora automobila ili s gornjim dijelom prednjeg lijevog blatobrana bio sasvim izvjestan te da bi u tom slučaju na lijevu potkoljenicu vozačice bicikla djelovale sila od oko 3600 (N), i trenutačno vršno ubrzanje od oko 75 g, dok da bi u slučaju ako je do prometne nesreće došlo na način da je u trenutku kontakta osobni automobil Audi A3 bio zaustavljen u raskrižju [adresa] i [adresa], a tužiteljica upravljajući biciklom brzinom od oko 10 km/h, u lijevom skretanju iz [adresa] u [adresa], kontaktirala s čeonim dijelom istog, bilo zbog destabilizacije njenog kretanja, na potkoljenicu djelovala sila od maksimalno 1400 (N) (manja ako je "zahvat" branika potkoljenicom bio manji ili bez djelovanja ako kontakta nije bilo), na natkoljenicu lijeve noge sila kontakta započela bi djelovati 0,3 sekundi nakon primarnog kontakta i da bi iznosila maksimalno 140 (N), a za tako ostvaren kontakt da bi bilo karakteristično da na tijelo u trenutku pada istog na kolnik djeluju bitno veće sile od onih ostvarenih kontaktom s automobilom;

- da iz stanja dokumentacije očevida nije moguće zaključiti jesu li tužiteljica i/ili osiguranik tuženika poduzeli neku od radnji u nuždi (radnju kočenja i/ili radnju izmicanja) u trenutku percepcije opasnosti, a što da bi pri brzinama njihovog kretanja bilo oko 2 sekunde prije nastanka prometne nesreće;

- da uzevši u obzir osnovni gubitak vremena u vremenskom tijeku poduzimanja radnje u nuždi zaustavni put pri brzini od oko 10 km/h da bi iznosio oko 3 m, te da bi onda obzirom na ograničenu preglednost raskrižja bilo korektno zaključiti da su po svemu sudeći i najvjerojatnije postojale tehničke mogućnosti izbjegavanja na način da osiguranik tuženika prekine ili odustane od radnje ulaska u raskrižje, ili da tužiteljica prekine ili odustane od radnje lijevog skretanja u [adresa];

- da bi u konkretnom slučaju bilo potrebno mišljenje sudskomedicinskog vještaka o odnosu na mehanizam ozljeđivanja tužiteljice, odnosno pri kojoj bi od vještačenjem analiziranih situacija najvjerojatnije moglo doći do konkretnih ozljeda tužiteljice, dakle na način da je do iste došlo udarom osobnog automobila osiguranika tuženika u lijevu bočnu stranu tužiteljice koja je bila biciklom u lijevom skretanju iz [adresa] u sporednu, ili na način da je na zaustavljeni osobni automobil upravljajući biciklom u lijevom skretanju lijevom nogom udarila tužiteljica, odnosno da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo samo uslijed pada tužiteljice zbog destabilizacije bicikla;

- da je radi utvrđenja vrste i načina nastanka ozljeda tužiteljice zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi izveden dokaz vještačenjem po vještaku sudske medicine dr. med., specijalistici sudske medicine ŠJH;

- da je tužiteljica u predmetnoj prometnoj nesreći zadobila prijelom kostiju lijeve potkoljenice (goljenične i lisne kosti) u njihovoj srednjoj trećini, da ova ozljeda predstavlja (običnu) tešku tjelesnu ozljedu, a da je nastala tijekom dinamike predmetne prometne nesreće;

- da prijelom kostiju potkoljenice u području dijafize (središnjeg dijela potkoljenice) tipično nastaje kao posljedica direktnog udarca nekim tupo-tvrdim predmetom ili o neki tupo-tvrdi predmet, da se u konkretnom slučaju radilo o srazu lijeve potkoljenice tužiteljice s prednjim dijelom osobnog vozila, da obzirom na trag vozila koji je registriran u Zapisniku o očevidu kao brisotina na prednjem lijevom blatobranu , da bi se radilo o kontaktu lijeve potkoljenice (središnji dio) s prednjim lijevim dijelom vozi la;

- da je nakon sraza došlo do pada tužiteljice na tlo pri čemu da dolazi do oštećenja bicikla koja da su registrirana u zapisniku o očevidu kao oštećenja lijeve pedale i lijeve ručice upravljača;

- da se sa sudsko-medicinskog stajališta u pravilu da ne može razlikovati ozljeda nastala udarcem nekim tupo-tvrdim predmetom u tijelo ili udarcem tijela o neki tupo- tvrdi predmet ili pak ona nastala kao rezultat međusobnog gibanja tijela i tupo -tvrdog predmeta;

- da ozljedu koju je tužiteljica zadobila čini prijelom obje kosti potkoljenice za nastanak koje je potrebna veća sila;

- da ne postoje elementi na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključivati o točnom mehanizmu i dinamici odvijanja prometne nesreće, odnosno ne može se sa sigurnošću odgovoriti jesu li ozljede tužiteljice nastale udarom osobnog automobila osiguranika tuženika u lijevu bočnu stranu tužiteljice koja je bila biciklom u lijevom skretanju iz [adresa] u sporednu ili na način da je na zaustavljeni osobni automobil upravljajući biciklom u lijevom skretanju lijevom nogom udarila tužiteljica;

- da je vještak Marija Definis mišljenja kako je vjerojatnije ozljeda nastala udarom osobnog automobila osiguranika tuženika u lijevu bočnu stranu tužiteljice, a sve u odnosu na izračun sila i ubrzanja kako je to prikazao prometni vještak;

- da do ozljeđivanja tužiteljice nije došlo uslijed pada tužiteljice na tlo zbog destabilizacije bicikla;

- da ozljede tužiteljice odgovaraju intenzitetu naleta, iako su oba sudionika imala malu brzinu kretanja, ovo da je i tim prije moguće ukoliko bi do ozljeđivanja došlo u trenutku kada bi se oba sudionika kretala, pa time i zbrojile njihove brzine kretanja;

- da je na ročištu za glavnu raspravu koja je održana dana 21. svibnja 2025. izveden dokaz saslušanjem vještaka dr. med. Marije Definis, specijalistice sudske medicine, koja je na pitanje punomoćnice tužiteljice bi li u slučaju pada tužiteljice na tlo uslijed druge varijante, odnosno kada bi vozilo bilo zaustavljeno, a tužiteljica na njega naletjela, došlo do ozljeđivanja drugih dijelova tijela tužiteljice uslijed pada na tlo, odgovorila da je u slučaju pada za očekivati druge vrste ozljeda, a ne jednu izol iranu i to ovakvu kakvu je tužiteljica zadobila, to proizlazi da bi nastale druge ozljede, a ne izolirana jedna ozljeda i to upravo onakva kakvu je zadobila tužiteljica ;

- da je radi utvrđenja vrste i težine ozljeda koje je tužiteljica zadobila u štetnom događaju, te posljedica tih ozljeda na njeno zdravlje, na temelju priložene medicinske dokumentacije provedeno medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima dr. Ivi Blaće, specijalisti kirurgu i dr. Milivoju Stojanoviću, specijalisti psihijatru;

- da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila višestruki prijelom lijeve potkoljenice, te da joj je inicijalna medicinska pomoć pružena kod kirurga Opće bolnice Šibenik gdje joj je nakon dijagnostičke obrade predložen operacijski zahvat, da se tužiteljica odlučila na liječenje u [adresa], te joj je postavljen natkoljenični gips longeta i zaštiti antikoagulantnom terapijom;

- da se tužiteljica hospitalizirala na [obrt] od 6. srpnja do 11. srpnja 2014. godine gdje joj je prijelom goljenične kosti zbrinut odgovarajućim čavlom, da je nastavljeno ambulantno liječenje pod kontrolom kirurga, da je hodala sa štakama oko 4 mjeseca, provodila fizikalnu terapiju ambulantno više mjeseci, da je osteosintetski materijal (intramedularni čavao) odstranjen u siječnju 2017.;

- da tužiteljici iza prometne nesreće zaostaje teškoća u kretanju lijevom nogom, kao i bolovi jakog, srednjeg i blagog intenziteta, nakon provedenog liječenja, operativnog zahvata i fizikalne rehabilitacije da kod tužiteljice zaostaje značajan ispad funkcioniranja koji producira trajne smetnje i frustracije, narušavanje kvalitete života , da je tužiteljica provela rehabilitaciju nakon kirurškog liječenja uz značajne strahove koji su ocijenjeni u skladu s patnjama tijekom perioda izdržavanih bolova;

- da je tužiteljica trpjela bol jakog intenziteta 7 dana (uključujući 2 operacijska zahvata), srednjeg intenziteta 25 dana, a lakog intenziteta 60 dana, da su povremene boli da trajnog karaktera i ubrajaju se u pojačane napore;

- da kod tužiteljice nije utvrđen primarni strah, da je tužiteljica imala sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 7 dana zbog jakih bolova, kompliciranog operativnog zahvata i naknadnog uklanjanja osteosintetskog materijala, te prijetećeg ishoda po funkciju hodanja;

- da je tužiteljica da imala sekundarni strah umjerenog intenziteta u trajanju od mjesec dana zbog bolova srednjeg intenziteta i hodanja na štakama u natkoljeničnoj gips longeti, dok je sekundarni strah umjerenog do blagog intenziteta imala još oko tri mjeseca tijekom kretanja na štaki i gips longetom, da je tužiteljica imala sekundarni strah blagog intenziteta još tri mjeseca tijekom fizikalne rehabilitacije i suočavanja s konačnim ishodom liječenja;

- da je zbog predmetnog štetnog događaja tuđa pomoć i njega tužiteljici bila potrebni 28 dana po 4 sata dnevno, a potom 40 dana po 2 sata dnevno zbog hoda sa štakama, obavljanja osobne higijene, pomoć kod posjeta liječniku, te obavljanja jednostavnih kućanskih poslova;

- da su kod tužiteljice zaostale trajne posljedice u omjeru od 12-14 % i shodno tome da će morati ulagati pojačane napore, a kada se ovom postotku pribroji procjena psihijatra dr. Stojanovića koji je ustvrdio kako tužiteljica zbog trajnih duševnih boli u svezi invaliditeta obzirom na psihičko oštećenje koje je nastalo događajem u omjeru od 3% , te konzultacijom oba vještaka, da je utvrđen zbirni iznos od 15-16 %;

- da se račun br. 54/14 u iznosu od 322,00 eura odnosi za usluge fizioterapeuta ČJ od 12. kolovoza 2014, račun br. 76 od 7. kolovoza 2015. u iznosu od 110,00 eura i račun broj 18 od 10. veljače 2015. u iznosu od 140,00 eura da se odnose za naknadu za fizioterapeutske usluge, račun broj 15 od 8. srpnja 2014. u iznosu od 20,00 eura da se odnosi za kupljene štake, račun br. 20140169005 od 5. srpnja 2014. u iznosu od 84,61 eura izdan od Opće bolnice Šibensko-kninske županije da se odnosi na pruženu zdravstvenu uslugu tužiteljici, račun broj 66 od 1. srpnja 2015. u iznosu od 360,00 eura da se odnosi za naknadu fizioterapije, a račun Euro-San Šibenik d.o.o. iz srpnja 2014. u iznosu od 153,96 Eura da se odnosi za najam automobila za povratak tužiteljice kući u [adresa].

9. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz odredbe članka 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. – dalje: ZOO).

10. Polazeći od nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marinka Jakovljevića, iz kojeg proizlazi da bi u prvoj varijanti mehanizma nastanka prometne nezgode kada je osobni automobil u kretanju, sila djelovanja iznosila 3600 N, a s obzirom na to da je tužiteljica zadobila prijelom obje kosti potkoljenice da je do takve ozljede došlo uslijed djelovanja veće sile, odnosno kretanja automobila gdje je sila djelovanja iznosila 3600 N, za razliku od druge varijante mehanizma nastanka nezgode u slučaju kada je osobni automobil zaustavljen, gdje je prema izračunu vještaka prometne struke Marinka Jakovljevića sila djelovanja iznosila 1400 N i nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marije Definis dr. med., iz kojeg proizlazi da je vjerojatniji mehanizam nastanka ozljede udar osobnog automobila osiguranika tuženika u lijevu nogu tužiteljice, obzirom na veću silu i ubrzanje (onako kako je to iskazao prometni vještak) koje djeluje na nogu prilikom udara vozila u istu, zatim da do ozljeđivanja tužiteljice nije došlo uslijed pada na tlo, već uslijed kontakta između vozila i njezine lijeve noge te da u slučaju da je vozilo bilo zaustavljeno i da je tužiteljica na njega naletjela da bi u slučaju pada tužiteljice na tlo bi bilo za očekivati druge vrste ozljeda, a ne jednu izoliranu i to ovakvu kakvu je tužiteljica zadobila, sud prvog stupnja zaključuje da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo uslijed kretanja vozila osiguranika tuženika koje je udarilo u tužiteljicu nanijevši joj predmetne ozljede. Sud prvog stupnja zaključuje da nije utvrđen doprinos tužiteljice nastanku predmetnog štetnog događaja.

11. Sud prvog stupnja je, polazeći od nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka dr. Ive Blaće, specijalista kirurga i dr. Milivoja Stojanovića, specijalista psihijatra, zaključio da primjerena naknada tužiteljici za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti iznosi 6.370,69 eura, a da je tužiteljica pretrpjela imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege u iznosu od 995,42 eura.

12. Nadalje, sud prvog stupnja usvojio je i tužiteljičin zahtjev za nadoknadu imovinske štete troškova liječenja u iznosu od 1.180,56 eura, koju visinu je sud prvog stupnja utvrdio uvidom u račune koje je tužiteljica priložila u spis, a odnosi se na zdravstvenu njegu, odnosno fizioterapiju prema liječničkoj uputnici, a nakon utuženog štetnog događaja.

13. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

14. Tuženik u žalbi ističe da su u postupku pred sudom prvog stupnja vještaci izostanak kliničkog pregleda tužiteljice, između ostalog, opravdali time što su o tome obavijestili punomoćnika tužiteljice, te ističe da isto predstavlja grubo narušavanje pravičnosti parničnog postupka, a kojim se tuženiku nerazmjerno uskraćuje pravo na pristup sudu kao dio prava na pošteno suđenje koje je zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i5/2014. - dalje: Ustav), i odredbom članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/1997., 6/1999. - proč. tekst, 8/1999. - ispr., 14/2002., 1/2006. i 13/2017. - dalje: Konvencija), čime sadržajno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP.

14.1. Na žalbene navode prvenstveno valja odgovoriti kako članak 29. stavak 1. Ustava, između ostaloga, osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi svojih prava ili obveza. Riječ je o "pravu na sud", kojemu je važan aspekt i pravo na pristup sudu. Bilo bi nezamislivo da se u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava strankama priznaju postupovna jamstva u postupku koji je u tijeku, a da se pritom ne štiti ono što u osnovi omogućuje korištenje tim jamstvima, a to je pristup sudu. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak već i pravo na ''rješavanje'' spora od strane suda. Pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno pravo, podvrgnuto ograničenjima budući da po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da naruši samu bit "prava na sud". Nadalje, ograničenje prava na pristup sudu neće biti spojivo s pravom na pravično suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III-2466/2017 od 23. listopada 2019. i U-III-4567/2019 od 20. veljače 2020.; predmeti ESLJP; Egić protiv Hrvatske, br. 32806/09, §48., presuda od 5. lipnja 2014.; Zubac protiv Hrvatske, br. 40160/12, §78., presuda od 5. travnja 2018.).

14.2. U okolnostima konkretnog slučaja, kada su vještaci odgovarajući na prigovore tuženika naveli da klinički pregled tužiteljice za potrebe medicinskog vještačenja nije obavljen jer da se radi o jasnoj izoliranoj povredi, nešto kompliciranijem, ali uobičajenom tijeku liječenja, o dobroj i jasnoj medicinskoj dokumentaciji, a zbog čega je zaključeno da se medicinsko vještačenje može obaviti na kvalitetan način bez pregleda tužiteljice, kao i da je tuženik na nalaz i mišljenje podnio prigovore, da su vještaci usmeno obrazložili nalaz i mišljenje, kojom prilikom je tuženik ispitao vještake koji su otklonili prigovore tuženika, ovaj sud smatra kako postupanjem suda prvog stupnja tuženiku nije onemogućen pristup sudu niti je sud prvog stupnja svojim postupanjem počinio bitnu povredu odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP .

15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pobijanu presudu donio u skladu s mjerodavnim odredbama materijalnog i procesnog prava, a pravna su shvaćanja suda prvog stupnja obrazložena jasno i neproturječno, dok iz postupka proizlazi kako je tuženik bio u mogućnosti sudjelovati u postupku i poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje. Naime, pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije jamči i zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu, a što ovdje, kako je prethodno navedeno nije slučaj, jer presuda sadrži relevantne i dostatne razloge o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu materijalnog prava.

16. Tuženik u žalbi osporava utvrđenje suda prvog stupnja o doprinosu tužiteljice pri nastanku štetnog događaja navodeći svoje viđenje dinamike nastanka štetnog događaja.

16.1. Navedeni prigovor je neosnovan. To iz razloga što je sud u parničnom postupku, u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. ZPP, vezan pravomoćnom kaznenom presudom u pogledu postojanja kaznenog dijela i kaznene odgovornosti kao i drugim utvrđenjima kaznenog suda koja ulaze u okvir opisa utvrđenog kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca. Kako u konkretnom slučaju, iz pravomoćne presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj K-321/15 od 26. studenog 2018. proizlazi da je osiguranik tuženika, okrivljeni FJ, proglašen krivim što je dana 5. srpnja 2014. godine oko 12,00 sati u [adresa], upravljajući osobnim au tomobilom marke „Audi“, reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]), [adresa] iz smjera zapada prema istoku, protivno odredbi članka 57. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, dolaskom do raskrižja sa [adresa], započeo radnju uključivanja u promet navedenom ulicom, a da prethodno nije propustio bicikl koji mu je nailazio sa desne strane i čija je vozačica započela skretati ulijevo iz [adresa] u [adresa], lakomisleno držeći da štetnih posljedica neće biti i da takvim načinom vožnje neće izazvati prometnu nesreću do čega je, međutim došlo upravo zbog nepropuštanja vozila s prednošću prolaska, kada je vršeći radnju uključivanja u [adresa], presjekao pravac kretanja bicikla marke „Cannonadle“, kojim je upravljala IJ, tako da je došlo do sraza prednjeg lijevog bočnog dijela njegova vozila i lijeve strane tijela vozačice bicikla IJ, a koja je uslijed toga pala sa biciklom na kolnik na svoju lijevu bočnu stranu, prilikom čega da je zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma lijeve potkoljenice, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda u pogledu postojanja isključive odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja.

16.2. Nadalje, vještak prometne struke je u pisanom nalazu i mišljenju naveo da iz stanja dokumentacije očevida nije bilo za zaključiti jesu li tužiteljica i/ili osiguranik tuženika poduzeli neku radnju u nuždi (kočenja ili izmicanja), a da su najvjerojatnije postojale tehničke mogućnosti izbjegavanja na način da osiguranik tuženika prekine ili odustane od radnje ulaska u raskrižje, ili da tužiteljica prekine ili odustane od radnje lijevog skretanja u [adresa].

16.3. U usmenom očitovanju na prigovore tuženika vještak je naveo da se biciklisti u skladu s propisima moraju kretati po sredini svoje prometne trake pa bi tako prilikom kretanja trebali iz sredine svoje prometne trake lukom skrenuti u sredinu desne prometne trake u ulici u koju skreću, a je li tako bilo u ovom konkretnom slučaju da ne može izjasniti jer nema u spisu nikakvih elemenata iz kojih bi mogao izvesti bilo kakav zaključak.

16.4. Ovdje valja naglasiti da je prema odredbi članka 219. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Prema odredbi članka 220. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke a prema odredbi članka 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16.5. Dakle, sama konstatacija vještaka, da tužiteljica nije eventualno poduzela neku radnju u nuždi, a da pri tome ne postoje neki drugi podaci u dokumentaciji očevida koje bi sa dovoljnom sigurnošću ukazivale na uzročno-posljedičnu vezu između radnje (aktivnost ili propuštanje) oštećenice, ovdje tužiteljice i opsega štete, nije dovoljan dokaz o doprinosu tužiteljice da šteta bude veća, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika u tom pravcu.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno zaključak o postojanju uzročne veze utvrdio na provedenom dokazu kombiniranim prometnim i sudsko-medicinskim vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka specijaliste sudske medicine, dr. med. Marije Definis proizlazi da je ozljeda kod tužiteljice nastala udarom osobnog automobila osiguranika tuženika u lijevu nogu tužiteljice, a ne na način da je tužiteljica pala na tlo zbog destabilizacije bicikla, odnosno da bi ona udarila u zaustavljeni automobil. Ovaj zaključak stalni sudski vještak, specijalist sudske medicine Marija Definis nalazi u činjenici da je za nastanak ozljede koju je tužiteljica zadobila – prijelom obje kosti potkoljenice, potrebna neka veća sila. U prometnom vještačenju, prometni vještak dipl. ing. stroj. Marinko Jakovljević u prvoj varijanti mehanizma nastanka prometne nezgode navodi kada je osobni automobil u kretanju, sila djelovanja da iznosi 3600 N, a obzirom da je tužiteljica zadobila prijelom obje kosti potkoljenice nameće se kao logičan zaključak da je do takve ozljede došlo us lijed djelovanja veće sile, odnosno kretanja automobila gdje je sila djelovanja iznosila 3600 N, za razliku od druge varijante mehanizma nastanka nezgode u slučaju kada je osobni automobil zaustavljen, gdje je prema izračunu vještaka prometne struke Marinka Jakovljevića sila djelovanja iznosila 1400 N. U svom nalazu i mišljenju, kao i svom iskazu na ročištu glavne rasprave dr. med. Marija Definis, specijalist sudske medicine je navela da se ne može sa sigurnošću odgovoriti jesu li ozljede tužiteljice nastale udarom osobnog automobila osiguranika tuženika ili na način da je na zaustavljeni automobil lijevom nogom udarila tužiteljica, međutim iznijela je mišljenje da je vjerojatniji mehanizam nastanka ozljede udar osobnog automobila osiguranika tuženika u lijevu nogu tužiteljice, obzirom na veću silu i ubrzanje (onako kako je to iskazao prometni vještak) koje djeluje na nogu prilikom udara vozila u istu. Također je ponovila da do ozljeđivanja tužiteljice nije došlo uslijed pada na tlo, već uslijed kontakta između vozila i njezine lijeve noge. Također, vještak dr. med. Marija Definis, specijalist sudske medicine je navela da u slučaju da je vozilo bilo zaustavljeno i da je tužiteljica na njega naletjela da bi u slučaju pada tužiteljice na tlo bi bilo za očekivati druge vrste ozljeda, a ne jednu izoliranu i to ovakvu kakvu je tužiteljica zadobila.

17.1. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo uslijed kretanja vozila osiguranika tuženika koje je udarilo u tužiteljicu nanijevši joj predmetne ozljede za koje iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje proizlazi da je tužiteljica u predmetnoj prometnoj nesreći zadobila prijelom kostiju lijeve potkoljenice (goljenične i lisne kosti) u njihovoj srednjoj trećini, da ova ozljeda predstavlja (običnu) tešku tjelesnu ozljedu, a da je ista nastala tijekom dinamike predmetne prometne nesreće.

18. Tuženik u žalbi osporava i osnov tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva troškove liječenja jer da je tužiteljica iste usluge razumno mogla ostvariti u okviru (na trošak) javnog zdravstvenog sustava i time sebi umanjiti štetu. Prema shvaćanju ovog suda, a cijeneći da svatko ima pravo na kvalitetnu, primjerenu i brzu zdravstvenu zaštitu te zaštitu svog zdravstvenog stanja, a što uključuje najbolje standarde te najbolje i najbrže mogućnosti liječenja, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova koji su nastali pružanjem usluga privatnih zdravstvenih ustanova, jer je takvim liječenjem tužiteljica samo umanjila štetu i brže stabilizirala svoje zdravstveno stanje, a imajući na umu općepoznatu dugotrajnost čekanja pregleda na teret javnog zdravstvenog sustava. Naime, odredbu članka 1095. ZOO prema kojoj oštećenik mora voditi računa o tome da šteta ne bude veća nego što jest nije moguće promatrati neovisno od obveze odgovorne osobe da uspostavi stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala (članak 1085. ZOO). Na temelju citirane zakonske odredbe moguće je izvesti zaključak da troškovi liječenja koji predstavljaju imovinsku štetu u vidu izdatka koji oštećeniku ne bi nastao da nije došlo do nastupa štete, predstavljaju obvezu štetnika (odgovorne osobe) da takve izdatke naknadi oštećeniku. Prema shvaćanju ovog suda svakoj osobi pripada pravo na ostvarenje najviše moguće razine zdravlja te liječenjem u privatnim zdravstvenim ustanovama oštećenici zapravo umanjuju štetu i doprinose bržoj stabilizaciji svog zdravstvenog stanja.

19. Što se tiče povreda koje je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji se temelji na priloženoj medicinskoj dokumentaciji utvrdio da je tužiteljica, u predmetnom štetnom događaju pretrpjela ozljedu u vidu višestrukog prijeloma lijeve potkoljenice, koji je zbrinut operacijskim zahvatom, da je nastavila ambulanto liječenje pod kontrolom kirurga, da je hodala sa štakama oko 4 mjeseca, provodila fizikalnu terapiju ambulantno više mjeseci, koje su ozljede imale za posljedicu smanjenje životne aktivnosti od 15-16%, te je tužiteljica pretrpjela fizičke bolove i strah u trajanju vrsti i intenzitetu kako je to ocijenio vještak, a što je sud prvog stupnja pravilno prihvatio i svoj je zaključak opravdao logičnim i valjanim razlozima koje prihvaća i ovaj sud, a što žalbenim prigovorima tuženika nije dovedeno u pitanje.

19.1. Tuženik u žalbi posebno navodi kako su za davanje cjelovitog nalaza i mišljenja vještaci trebali osobno pregledati tužiteljicu na taj način sugerirajući kako je činjenično stanje pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno.

19.2. U odnosu na navedene prigovore tuženika, na ročištu od 10. rujna 2020. stalni sudski vještak dr. Ivo Blaće naveo je da klinički pregled tužiteljice za potrebe medicinskog vještačenja nije obavljen jer da se radi o jasnoj izoliranoj povredi, nešto kompliciranijem, ali uobičajenom tijeku liječenja, o dobroj i jasnoj medicinskoj dokumentaciji zbog čega je zaključeno da se medicinsko vještačenje može obaviti na kvalitetan način bez pregleda tužiteljice. Nadalje, vještak je naveo da je da je analizirao svu dostupnu medicinsku dokumentaciju, koja da je logična, medicinski opravdana, uzročno posljedično povezana sa zadobivenim povredama i po njegovom mišljenju zadovoljava sve kriterije za kvalitetno vještačenje u ovom predmetu. U svom iskazu na ročištu održanom dana 10. rujna 2020. vještak specijalist psihijatar dr. Milivoj Stojanović, navodi kako nije pregledao tužiteljicu, ali da je temeljem dvadesetogodišnjeg iskustva u vještačenju procijenio uobičajene strahove koji su bili vezani za psihički stres vezan uz neizvjesnost ishoda liječenja i pretrpljenih bolova u određenim fazama liječenja, operacija i liječenja. Isto tako s obzirom na oštećenje u lokomotornom sustavu koje za posljedicu imalo određeni tjelesni invaliditet da je ocijenio i postotak psihijatrijskog invaliditeta koji je uobičajen za pacijente koji trpe takva oštećenja, a temeljem dostupne medicinske dokumentacije. Na taj način vještaci su očitovanjem otklonili prigovore tuženika stoga je ovaj žalbeni navod neosnovan.

20. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da su neutemeljene žalbene tvrdnje kojima tuženik dovodi u pitanje pravilnost provedenog medicinskog vještačenja, kojim je sud prvog stupnja utvrdio obim smanjenja životnih aktivnosti kod tužiteljice.

20.1. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je medicinsko vještačenje provedeno na način da su vještaci proučili medicinsku dokumentacije u svezi liječenja ozljeda koje je tužiteljice zadobila u štetnom događaju, na koji je tuženik iznio konkretne prigovore, između ostalog i na visinu trajnih posljedica u vidu smanjenja životnih aktivnosti, iskazujući stav da su te posljedice utvrđene u previsokom postotku. Međutim, u vezi tih tuženikovih prigovora sud je i usmeno saslušao medicinske vještake, i u svojem iskazu na raspravi vještaci su dodatno usmeno argumentirali svoj stav o smanjenju životnih aktivnosti tužiteljice od ukupno 15-16 % trajnog karaktera, očitujući se pri tome na zaostale posljedice ozljede (prijelom kostiju lijeve potkoljenice; goljenične i lisne kosti) koje su prouzročile navedeno smanjenje životnih aktivnosti. Na taj su način vještaci i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potpuno otklonili sve tuženikove prigovore koji su bile usmjereni upravo na to da je smanjenje životnih aktivnosti iskazano u previsokom postotku.

20.2. Glede utvrđenog obima smanjenja životnih aktivnosti tuženik u žalbi uglavnom ponavlja sve ono što je iznosio i u prigovoru na pisani nalaz i mišljenje, o čemu su se vještaci očitovali i koji prigovor je usmenim iskazom vještaka u cijelosti otklonjen, a koji iskaz je pak od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaćen kao stručan i objektivan, pa se stoga ne prihvaćaju u tom dijelu žalbene tvrdnje tuženika, pa ni u onom dijelu u kojem se tvrdi da je sud bio dužan provesti novo vještačenje sa drugim vještacima. Naime, obveza provođenja novog vještačenja postojala bi samo u situaciji kada bi, u skladu sa odredbom članka 261. stavka 3. ZPP dani nalaz bio nejasan ili proturječan što u ozbiljnoj mjeri dovodi u sumnju pravilnost danog mišljenje, što u predmetnom slučaju ne postoji, osobito nakon obrazloženog mišljenja vještaka danog na raspravi.

20.3. Glede tuženikovog inzistiranja na striktnoj primjeni tablice za procjenu smanjenja životne aktivnosti koje je 2013. godine izdalo Hrvatsko društvo za medicinska vještačenja hrvatskog liječničkog zbora, na čemu tuženik inzistira i u žalbi, a primjenom kojih je prema njegovim tvrdnjama postotak smanjenja trebalo utvrditi u znatno manjem postotku, tj. maksimalno 5 %, vještaci su naveli da su pri ocjeni postotka smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice imali u vidu konkretne ozljede koje je ona imala, njihovu težinu te konkretne posljedice koje su kod nje zaostale nakon liječenja. Vještak dr. Blaće je posebno napomenuo da se radi o prijelomu obje kosti potkoljenice u više komada, upali tetive u post-operacijskom tijeku kao i o slabljenju mišića lijeve noge zbog prijeloma stanje te je stoga obim smanjenja životne aktivnosti procijenio na 12- 14%. Nadalje, vještak dr. Stojanović pojašnjava da se kod tužiteljice rad ilo o nizu psihičkih reakcija koje osoba ima godinama jer se ne može pomiriti sa trajnim invaliditetom između 10 do 20%, a da nema trajne smetnje koje bi se mogle ocijeniti određenim postotkom invaliditeta, da pacijenti prosječno s takvim problemima definitivno imaju minimalni postotak, da se u ovom slučaju trudio biti umjeren u toj procjeni i ne iskakati iz uobičajenih kriterija koje primjenjuje desetljećima, a isključuje mogućnost da je tužiteljica ostala bez ikakvih posljedica na povredu koju je zadobila.

20.4. Dakle, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, provedenim medicinskim vještačenjem, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio karakter i stupanj smanjenja životnih aktivnosti, pa se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje tuženika.

21. U odnosu na žalbeni navod tuženika kojima ukazuje da se pored postojećih po vještacima utvrđenih postotnih stupnjeva smanjenja životnih aktivnosti kod tužiteljice, isti ne mogu samo automatski matematički zbrojiti, valja reći da je u iskazu na ročištu održanom 10. rujna 2020. vještak, specijalist psihijatar dr. Milivoj Stojanović , istaknuo da je s obzirom na oštećenje u lokomotornom sustavu koje za posljedicu imalo određeni tjelesni invaliditet ocijenio i postotak psihijatrijskog invaliditeta koji je uobičajen za pacijente koji trpe takva oštećenja, a na temelju dostupne medicinske dokumentacije te kada se s vještakom kirurgom usklađivao postotak ukupnog invaliditeta, da tada da nisu samo prosto dodali taj postotak, nego da su ukupno smanjili za 1%, čime je otklonio prigovor tuženika stoga je ovaj žalbeni navod neosnovan.

22. Slijedom navedenog, prigovori tuženika na provedeno medicinsko vještačenje, a na kojima tuženik ustraje i u žalbi, pravilno su, po sudu prvog stupnja, ocijenjeni neosnovanim, koju ocjenu ovaj sud drugog stupnja prihvaća u cijelosti.

23. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio i činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik (članak 355. ZPP).

24. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

25. Odredbom članka 19. stavka 1. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Stavkom 2. navedenog članka određeno je da se pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

26. Odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Stavkom 2. navedenog članka ZOO je određeno da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

27. Ističe se da fizičke i duševne boli, strah, umanjenje životne aktivnosti nisu samostalni oblik (osnove) povrede prava osobnosti, već je riječ o činjenicama, kriterijima, odnosno mjerilima koje zajedno s okolnostima slučaja iz odredbe članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO, utječu na prosudbu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno do te mjere da bi oštećena osoba imala pravo na isplatu pravične novčane naknade.

28. Treba dodati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 5. ožujka i 15. lipnja 2020. zauzetim pravnim shvaćanjem izmijenio Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete toga suda od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, na način da se tada prihvaćeni iznosi povećavaju za 50%, uz uputu da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (15. lipnja 2020.). Nadalje, orijentacijski kriteriji nisu pravila koja sud primjenjuje automatizmom i od kojih se ne bi smjelo odstupati, već orijentir koji mu može biti od pomoći pri ocjeni visine pravične novčane naknade, uvažavajući sve utvrđene odlučne činjenice u ovom predmetu.

29. Vodeći računa o težini povrede, okolnostima slučaja, ali i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom, dosuđena naknada, s obzirom na težinu i vrstu povreda, prijelom kostiju lijeve potkoljenice goljenične i lisne kosti, te obzirom na trajno umanjenje životne sposobnosti u omjeru od 15-16%, trajanje i jačinu fizičkih bolova, straha, te sve druge okolnosti slučaja, iznos od 6.370,69 eura, prema shvaćanju ovog suda predstavlja primjereno zadovoljenje u smislu članka 1100. ZOO.

30. Tuženik žalbom osporava i odluku o nadoknadi troškova parničnog postupka. Ovaj sud primjećuje da je sud prvog stupnja istu donio na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, te je propustio primijeniti odredbu članka 154. stavka 5. ZPP, kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, što međutim nije od utjecaja, jer je pravilnom primjenom odredbi ZPP valjalo jednako odlučiti.

31. Djelomično je osnovana žalba tuženika u dijelu kojim navodi da sud prvog stupnja nije pravilno odmjerio troškove parničnog postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP.

32. Tužiteljici je sud prvog stupnja priznao nadoknadu troškova pristupa ročištu za objavu presude 22. listopada 2020., iako iz sadržaja zapisnika s predmetnog ročišta proizlazi da tužiteljica niti njezin punomoćnik istom nisu pristupili, stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici priznao pravo na nadoknadu ovih troškova, a na što tuženik osnovano upire u žalbi .

33. Nadalje, odredbom Tbr. 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. – dalje: Tarifa) propisano je da za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. točke 1., 4., 7. i 8. Tarife. Odredbom Tbr. 9. točke 4. Tarife propisano je da za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25% nagrade iz Tbr. 7. točke 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova.

34. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu Tbr. 8. točke 1. Tarife na način da je dosudio tužiteljici trošak sastava šest obrazloženih podnesaka u iznosu od po 200,00 eura uvećano za PDV. Pravilno je valjalo utvrditi da su tužiteljici nastali troškovi sastava četiri obrazložena podneska i to podnesaka od 8. svibnja 2018., 12. srpnja 2019., 8. srpnja 2020. i 15. siječnja 2024. u iznos od po 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife) uvećano za PDV, dok je valjalo utvrditi da su tužiteljici nastali troškovi sastava podnesaka od 8. veljače 2025. i 31. ožujka 2025. u iznosu od po 50,00 eura (Tbr. 8. toč 3. Tarife) uvećano za PDV, odnosno ukupno 125,00 eura.

35. Tuženik, osporavajući odluku o troškovima, navodi da je sud prvog stupnja pogrešno izračunao visinu nadoknade troškova parničnog postupka jer zbroj svih priznatog radnji odnosno njima pridruženih iznosa, kao i pripadajućih iznosa na ime poreza i drugih troškova ne odgovara dosuđenom iznosu od 5.414,32 eura .

36. Osnovano ukazuje tužitelj da je sud prvog stupnja pogrešno izračunao visinu troškova parničnog postupka jer zbroj svih priznatih radnji odnosno njima pridruženih iznosa, zaista ne odgovara dosuđenom iznosu. Stoga je ovaj sud izračunao visinu troškova parničnog postupka koji se sastoje od troškova sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, troškova zastupanja na ročištu održanom dana 28. rujna 2017. i 12. prosinca 2017., 29. ožujka 2018., dana 9. srpnja 2020.,14. rujna 2020., dana 28. ožujka 2023., dana 19. ožujka 2024. i dana 21. svibnja 2025. za svako u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 15. veljače 2018., 7. veljače 2023., 16. siječnja 2024., 11. veljače 2025., 1. travnja i 6. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 eura za svako ročište, troškova sastava podneska od 8. svibnja 2018., 12. srpnja 2019. i 8. srpnja 2020. i 15. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak te troškova sastava podneska od 8. veljače i 31. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, sve uvećano za PDV u iznosu od 750,00 eura i troškove medicinskog vještačenja u iznosu od 530,89 eura, trošak sudskog tumača za talijanski jezik u iznosu od 132,72 eura, troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 118,79 eura, sudskih pristojbi za presudu u iznosu od 131,92 eura, tako da ukupni troškovi tužiteljice iznose 4.664,32 eura.

37. Kako je sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.414,32 eura s pripadajućim zateznim kamatama , valjalo je potvrditi odluku o trošku u iznosu od 4.664,32 eura s pripadajućim zateznim kamatama i odbiti zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova u iznosu od 750,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

38. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika, u pogledu odluke o glavnoj stvari odbiti, kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude te u pogledu odluke o troškovima postupka žalbu tuženika, kao djelomično neosnovanu, odbiti i presudu u pobijanom dijelu djelomično potvrditi, odnosno na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude te na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP, žalbu tuženika kao djelomično osnovanu uvažiti, i presudu u pobijanom dijelu u pogledu odluke o troškovima postupka djelomično preinačiti odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

39. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u dijelu presude o troškovima postupka, koji zahtjev predstavlja sporedno potraživanje, dok nije uspio sa žalbom u odnosu na glavno potraživanje, tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP u vezi s odredbom članka 35. stavka 2. ZPP, te je primjenom odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 3. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor