Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4487/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Vrdoljaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ljubičić-Vrdoljak & partneri, Split, Sukojišanska 4, protiv tuženika Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Kalos, Vela Luka, Ulica 3 br. 3, OIB: 42161312093, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Joviću, odvjetniku u Splitu, Put Supavla 1, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3086/2020-48 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3086/2020-48 od 5. srpnja 2024.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.621,19 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2024. do isplate,

te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelj ice za isplatom iznosa od 135.000,00 kuna (sada 17.917,58 eura[1] ) sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, te tužbeni zahtjev tužiteljice za plaćanjem iznosa od 3.000,00 kuna (sada 398,17 eura) mjesečno s osnove tuđe pomoći i njege počev od 1. kolovoza 2020., sve sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tužiteljici je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.621,19 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2024. do isplate, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.003,81 eura odbijen kao neosnovan (točka II izreke).

2. Protiv točke I. i dosuđujućeg dijela točke II. izreke presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete koja je, prema tvrdnjama tužiteljice, tužiteljici prouzročena dana 1. srpnja 2020. kada je tužiteljica pala u prizemlju zgrade tuženika kojom prilikom je zadobila ozljedu prijeloma desnog kuka.

5. Sud prvog stupnja utvrdio je u prvostupanjskom postupku (točka 26. i 27. obrazloženja) da je tužiteljica na rehabilitaciju kod tuženika upućena kao "ležeći pacijent" te da je uobičajeni način postupanja s takvim pacijentima da netko iz sanitetskog tima prijavljuje pacijenta na recepciji tuženika, te da potom , nakon što pacijentu nakon prijave bude određen broj sobe, član sanitetskog tima pacijenta na nosilima koja se nalaze u sanitetskim kolima vozi do sobe i tamo predaje medicinskom osoblju tuženika. Također, sud prvog stupnja je utvrdio da se radi o uobičajenom postupanju tuženika, te da je tuženik dokazao da je upravo na taj način postupao s tužiteljicom, dok, s druge strane, tužiteljica nije osporila ili dokazala da je tuženik bio dužan postupati na drugačiji način. Na temelju utvrđenja da je u konkretnom slučaju tuženik dokazao da nije kriv za nastalu štetu sud prvog stupnja je uz primjenu odredbi čl. 1046. i čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) tužbeni zahtjev tužiteljice odbio.

6. Međutim, utvrđenja i pravna shvaćanja suda prvog stupnja su pogrešna i ne mogu se prihvatiti. Prije svega potrebno je navesti da suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja pravilno smatra da tuženik u konkretnom slučaju, sukladno odredbama čl. 1045. i čl. 1049. ZOO odgovara za štetu po osnovi krivnje, a ne temeljem odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti kako to u žalbi ističe tužiteljica.

7. Međutim, neovisno o tome, ne može se prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da na strani tuženika ne postoji odgovornost za štetu po osnovi .krivnje kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Naime, sud prvog stupnja u pobijanoj presudi (točka 26. obrazloženja) utvrđuje koje je bilo "uobičajeno postupanje" tuženika prilikom zaprimanja tzv. ležećih pacijenata. Međutim, ono što je u konkretnom slučaju predstavlja odlučno nije kako je tuženik "uobičajeno postupao" sa ležećim pacijentima, već da li je tuženik s istima postupao u skladu s propisima (bilo zakonskim, bilo podzakonskim) i načelom sigurnosti pacijenta kao jednim od načela provedbe zdravstvene zaštite.

8. Odredbom čl. 5. Zakona o kvaliteti zdravstvene zaštite ("Narodne novine" br. 118/18, 40/25) propisano je da se načelo sigurnosti pacijenata ostvaruje provedbom mjera kojima se svakom pacijentu osigurava pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu sukladno njegovu zdravstvenom stanju i općeprihvaćenim stručnim standardima te sprečavaju štetni neželjeni događaji čija bi posljedica mogla biti smrt ili oštećenje zdravlja pacijenta.

9. Standardi kvalitete zdravstvene zaštite i način njihove primjene propisani su Pravilnikom o standardima kvalitete zdravstvene zaštite i načinu njihove primjene ("Narodne novine", br. 79/11, 124/11, 118/18 – dalje: Pravilnik).

10. Člankom 5. Pravilnika koji ima naziv "2. Sigurnost pacijenta i osoblja" u točki 2.1 propisano je da zdravstvena ustanova, trgovačko društvo i privatni zdravstveni radnik moraju imati načine za prepoznavanje i otkrivanje prevalencije i ozbiljnosti incidenata koji utječu ili prijete sigurnosti pacijenata i osoblja. To mora uključivati medicinske pogreške i neželjene događaje.

11. Nadalje, u čl. 5. pod točkom 2.2. Pravilnika propisano je da zdravstvena ustanova, trgovačko društvo i privatni zdravstveni radnik moraju imati dokumentirani sustav sigurnosti pacijenata i osoblja, dok je točkom 2.3 i točkom 2.6 definirano što predstavlja neočekivani neželjeni događaj (točka 2.3) i ostali neželjeni događaj (toč. 2.6.)

12. Čl. 5. toč. 2.6.1. Pravilnika propisano je, između ostalog, da ostali neželjeni događaj prema o pacijentima predstavlja pad u bolničkoj zdravstvenoj ustanovi, o kojem neželjenom događaju se, sukladno toč 2.6. mora svakih šest mjeseci dostaviti izvješće ministarstvu i Agenciji.

13. Dakle, sukladno gore navedenim propisima, načelo sigurnosti pacijenata jedno je od osnovnih načela provedbe zdravstvene zaštite, te je tuženik kao zdravstvena ustanova u kojoj se zdravstvena zaštita provodi bio dužan imati takav sustav sigurnosti pacijenta i mehanizme postupanja (što se odnosi na proceduru zaprimanja pacijenata) koji onemogućuju da do neželjenih događaja kao što je pad u bolnici uopće dođe.

14. U konkretnom slučaju, dakle uopće nije pravno relevantno da li je tuženik "uobičajeno postupao" kako to navodi sud prvog stupnja u točki 26. obrazloženja, već je odlučno da li je postupanje tuženika bilo u skladu s pozitivnim propisima i načelom sigurnosti pacijenata koja propisuje da pacijenti u bolničkim ustanovama moraju biti sigurni.

15. U konkretnom slučaju, iz iskaza svjedoka NE proizlazi, a što utvrđuje i sud prvog stupnja (točka 29. obrazloženja), da je tužiteljica ušla u prostorije tuženika uz pomoć hodalice nakon čega je otišla na mjerenje temperature, dok je svjedok otišao na recepciju. Nakon što je tužiteljici izmjerena temperatura tužiteljica je napravila nekoliko koraka i pala.

16. Iz dokaznog postupka dakle, proizlazi da se tužiteljica koja je bila starije životne dobi i koja je u trenutku štetnog događaja imala 71 godinu određeno vrijeme koje je bilo potrebno za mjerenje temperature kretala bez ikakve pratnje sa hodalicom iako je došla na liječenje kod tuženika radi rehabilitacije nakon operacije lijevog kuka. Dakle tužiteljici, iako ima 71 godinu i kreće se uz pomoć hodalice iz čega se vrlo lako, na prvi pogled, može zaključiti da se radi o osobi kojoj je potrebna pomoć pri kretanju, je kod tuženika koji je uz to uzgred rečeno specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, bilo dopušteno i omogućeno da se bez ikakve pratnje kreće po njegovim prostorijama. Takvo postupanje tuženika, sud prvog stupnja je propustio pravilno ocijeniti u smislu načela sigurnosti i zaštite pacijenta, te dovesti u svezi s propisima o pružanju i kvaliteti zdravstvene zaštite, tako da se nikako ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik nije odgovoran za štetu koja je prouzročena tužiteljici.

17. Naime, sukladno ranije propisanom načelu sigurnosti pacijenta, upravo je tuženik kao zdravstvena ustanova bio dužan odmah pri ulasku u bolnicu prepoznati da se radi o osobi kojoj je bio potreban pojačani nadzor prilikom kretanja i poduzeti sve mjere da se spriječi neželjeni događaj kao što je bio pad u konkretnom slučaju. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi (točka 28. obrazloženja) navodi i da tužiteljica u trenutku pada nije bila zaprimljeni pacijent tuženika. Međutim, da li je tužiteljica u formalnom smislu u trenutku pada bila zaprimljena kao pacijent uopće nije pravno relevantno za postupka, niti ima ekskulpirajući učinak za tuženika. Ono što je pravno relevantno i odlučno je da li je tuženik kao zdravstvena ustanova poduzeo sve potrebne mjere da do neželjenog događaja odnosno do pada tužiteljice kao osobe starije životne dobi, operiranog kuka i koja hoda uz pomoć hodalice, ne dođe. Sud umjesto da utvrdi da li je postupanje tuženika u konkretnom pravilno i sukladno pozitivnim propisima i načelu sigurnosti pacijenta koje propisuje, pojednostavljeno rečeno, da pacijenti u bolnicama (što se odnosi i na one koji tek trebaju biti formalno zaprimljeni) moraju biti sigurni, utvrđivao kakvo je bilo "uobičajeno" postupanje tuženika ne cijeneći uopće da takvo uobičajeno postupanje tuženika ne znači ujedno i da je isto pravilno i sukladno pozitivnim propisima.

18. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi (točka 27. obrazloženja) navodi i da je tuženik dokazao način na koji se postupa sa zaprimanjem ležećih pacijenata, te da tužiteljica nije dokazala da je procedura takvog pacijenta zaprimanja pacijenta bila drugačija. Međutim, u konkretnom slučaju, tužiteljica uopće nije bila dužna dokazivati kakva je procedura zaprimanja pacijenata, već je tuženik, obzirom da odgovara prema načelu presumirane krivnje, bio dužan dokazati za štetu koja je prouzročena nije kriv, što u konkretnom slučaju znači da je bio dužan dokazati da je postupao pravilno i sukladno pozitivnim propisima, te da, posljedično tome, ne postoji njegova krivnja za prouzročenu štetu.

19. Dakle, sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio da li je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo u skladu sa načelom sigurnosti pacijenta i propisima koji reguliraju pružanje i kvalitetu zdravstvene zaštite, te je zbog toga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Također, uslijed navedenog pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama čime je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu pod točkom I. i u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

21. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke.

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

23. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ovaj žalbeni sud ukazao ovim rješenjem, te će ponovno ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve odlučne činjenice o kojima ovisi postojanje ili nepostojanje tuženikove odgovornosti za štetu. Pritom će ocijeniti da li je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo u skladu s načelom sigurnosti pacijenata i propisima o zdravstvenoj zaštiti i kvaliteti iste, te da li je u postupanju tuženika bilo propusta koji su imali za posljedicu da je tužiteljici prouzročena šteta. U slučaju ako bi utvrdio postojanje tuženikove odgovornosti za štetu sud prvog stupnja će izvesti i dokaze koji su relevantni za utvrđivanje osnove i visine štete koju tužiteljica tvrdi da je pretrpjela.

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj