REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1454/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Antuna Heinza 4, OIB 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb protiv tuženika Lovačko društvo „Šibenik“, Šibenik, Bana J. Jelačića 2, OIB 79065775610, kojeg zastupa punomoćnik Marko Petković, odvjetnik u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3808/2025-2 od 26. studenoga 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-240/2020 od 30. lipnja 2025., na sjednici održanoj 3. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio ovom sudu prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3808/2025-2 od 26. studenog 2025., zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Da li kod utvrđivanja odgovornosti u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu, do koje je došlo uslijed naleta vozila na divljač postoji uzročna veza između prekoračenja dopuštene brzine vožnje vozila kada bi do štetnog događaja došlo i pri vožnji dopuštenom brzinom?
2. Da li postoji odgovornost vozača motornog vozila za prometnu nezgodu koja je nastala naletom vozila na divljač u slučaju da se vozilo kretalo brzinom višom od dopuštene, a do nezgode bi došlo i pri vožnji dopuštenom brzinom?
3. Može li se postupanje, unatoč tome što je protupravno, stavljati u odgovornost za nastanak nezgode iako nije uzročno povezano sa nastankom nezgode?“
1.2. Smatra da je riječ o pitanju u pogledu kojeg postoji suprotna praksa, pri tom ukazujući na pravna shvaćanja iz odluka revizijskog suda poslovni broj Rev-x- 1137/2016 od 14. studenog 2018., Rev-1506/99 od 23. listopada 2002., Rev-26/96 od 15. veljače 1996., Rev-3082/98 od 29. svibnja 2002. te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 1351/2025 od 04. travnja 2025. i Pž-500/2025 25. veljače 2025.
2. Na prijedlog za dopuštenje nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za iznos naknade štete koju je naknadio trećoj osobi ZP na temelju police od autoodgovornosti u skladu s odredbom članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje: ZOO).
5. Tužitelj je u prijedlogu naznačio pravna pitanja koja smatra važnim pitanjima za odluku u ovom sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, postavljena pitanja polaze od pretpostavke da je dio tužbenog zahtjeva odbijen zbog suodgovornosti osiguranika tužitelja nastanku predmetnog štetnog događaja od 15%, jer da je prometni vještak naveo da je prekoračenje brzine pridonijelo ozljedama i oštećenjima u onom dijelu u kojem je razlika veća od dopuštene brzine.
No, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je doprinos osiguranika tužitelja utvrđen u odnosu na visinu utvrđene štete, a ne u odnosu na doprinos nastanku štetnog događaja. Prema tome, sudska praksa na koju se tužitelj u prijedlogu poziva ne sadržava pravno shvaćanje koje bi bilo u proturječnosti s pravnim shvaćanjem na kojem je utemeljena pobijana odluka, a niti sadrži odgovor na koje od pitanja koja tužitelj u prijedlogu postavlja. Isto tako, odluke na koje se tužitelj poziva kao razlog važnosti postavljenih pitanja nisu donesene u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja odnosno pravnu osnovu pobijane odluke.
6. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 3. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ante Perkušić
