REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1506/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Neri Radas članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. NĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], osobno i kao nasljednice pok. ČĐ i 2. BĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao nasljednika pok. ČĐ, oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Vinko Ljubičić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženica: 1. NĐĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Doris Košta, odvjetnica u Splitu, i 2. ĐĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Silvia Tasić, odvjetnica u Splitu, radi pobijanja pravne radnje dužnika, odlučujući o revizijama tuženica protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-766/2023-3 od 30. siječnja 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 5752/2017-33 od 7. lipnja 2021. ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj P - 5752/2017 od 14. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Revizije tuženica protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-766/2023-3 od 30. siječnja 2024. odbijaju se kao neosnovane.

r i j e š i o  j e:

Revizije tuženica protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-766/2023-3 od 30. siječnja 2024. odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„Utvrđuje se da je ne postavljanje zahtijeva na nužni dio tužene pod 1. NĐĆ kao zakonske nasljednice iza pok. ČĐĆ u ostavinskom postupku vođenom od strane Ante Zlokića, javnog bilježnika u Splitu, pod poslovnim brojem O-461/13 ne proizvodi pravne učinke prema tužiteljima u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje tražbina tužitelja prema tuženoj pod 1. i to u iznosu od 726.403,4 kune sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na iznos od 682.500,00 kuna od 3. rujna 2012. do isplate, a na iznos od 53.903,40 kuna od 29. rujna 2016. do isplate, pa je tužena pod 2. ĐĐ dužna trpjeti da tužitelji namire svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 726.403,4 kune uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 682.500,00 kuna od 3. rujna 2012. do isplate, a na iznos od 53.903,40 kuna od 29. rujna 2016. do isplate, sve iz ½ idealnog dijela nekretnine koja čini 71/6415 idealnog dijela cjeline zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] ZU [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] (prvo ZK tijelo zgrada površine 174 m2) anagrafske oznake [adresa] (ranije [adresa]) u naravi stan na etaži nadgrađa u elaboratu etažiranja HĐ „Porticus“d.o.o. Split, označen slovom D, smješten na nadgrađu zapad koji se sastoji od ulaznog prostora, kupaonice, kuhinje, dnevnog boravka s blagovaonicom, dvije sobe, garderobe ukupne površine 60,19 m2, te pripatka balkona površine 21,50 m2 korisne površine 10,75 m2 sveukupne površine 70,94 m2, a kojem stanu pripada i idealni dio dvora od 115/739 idealnog dijela čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] površine 739 m2 zemljišta pa je stoga tužena pod 2. dužna trpjeti da se tužitelji za ovo potraživanje prema tuženoj pod 1. uvećano za zakonske zatezne kamate, namire prodajom na javnom dražbi te naprijed označene nekretnine.“.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere;

„Zabranjuje se tuženoj pod 2. opterećenje ili otuđenje nekretnine označene kao izvanknjižno vlasništvo jednog stana na etaži nadgrađa u elaboratu etažiranja HĐ „Porticus“d.o.o. Split, označen slovom D, smješten na nadgrađu zapad koji se sastoji od ulaznog prostora, kupaonice, kuhinje, dnevnog boravka s blagovaonicom, dvije sobe, garderobe ukupne površine 60,19 m2, te pripatka balkona površine 21,50 m2 korisne površine 10,75 m2 sveukupne površine 70,94 m2, a kojem stanu pripada i idealni dio dvora od 115/739 idealnog dijela čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] površine 739 m2 zemljišta."

II. Dužne su tuženice u roku od 15 dana solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 129.790,00 kuna.“.

1.3. Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Odbijaju se žalbe 1. tužene NĐĆ i 2. tužene ĐĐ kao djelomično neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P - 5752/2017-33 od 7. lipnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P - 5752/2017 od 14. lipnja 2021. u dijelu kojim se utvrđuje da ne postavljanje zahtijeva na nužni dio 1.tužene NĐĆ kao zakonske nasljednice iza pok. ČĐĆ u ostavinskom postupku vođenim od strane Ante Zlokića, Javnog bilježnika u Splitu, pod poslovnim brojem O-461/13 ne proizvodi pravne učinke prema tužiteljima u djelu kojem je to potrebno za ispunjenje tražbina tužitelja prema 1. tuženoj NĐĆ u iznosu od 498.236,66 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 455.000,00 kn od 3. rujna 2012. do isplate a na iznos od 43.236,66 kn od 29. rujna 2016. do isplate, pa je 2. tužena ĐĐ dužna trpjeti da tužitelji namire svoju tražbinu u ukupnom iznosu od 498.236,66 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 455.000,00 kn od 3. rujna 2012. do isplate a na iznos od 43.236,66 kn od 29. rujna 2016. do isplate, sve iz ½ dijela nekretnine koja čini 71/6415 idealnog dijela cjeline zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] ZU [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] (prvo ZK tijelo zgrada površine 174m2) anagrafske oznake [adresa] (ranije [adresa]) u naravi stan na etaži nadgrađa u elaboratu etažiranja HĐ, „Porticus“ d.o.o. Split, označen slovom D, smješten na nadgrađu zapad koji se sastoji od ulaznog prostora, kupaonice, kuhinje, dnevnog boravka s blagovaonicom, dvije sobe, garderobe ukupne površine 60,19m2, te pripatka balkona površine 21,50 m2, korisne površine 10,75 m2, sveukupne površine 70,94 m2, a kojem stanu pripada i idealni dio dvora od 115/739 idealnog dijela čest. zem. [katastarska čestica] ZU [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], površine 739 m2 zemljišta pa je 2. tužena ĐĐ dužna trpjeti da se tužitelji za ovo potraživanje prema 1. tuženoj NĐĆ uvećano za zatezne kamate namire prodajom na javnoj dražbi te naprijed označene nekretnine.

II. Preinačava se navedena presuda ispravljena rješenjem poslovni broj P - 5752/2017 od 14. lipnja 2021. kojim se utvrđuje da ne postavljanje zahtijeva na nužni dio 1. tužene NĐĆ kao zakonske nasljednice iza pok. ČĐĆ u ostavinskom postupku vođenim od strane Ante Zlokića, Javnog bilježnika u Splitu, pod poslovnim brojem O-461/13 ne proizvodi pravne učinke prema tužiteljima u djelu kojem je to potrebno za ispunjenje tražbina tužitelja prema 1. tuženoj NĐĆ u iznosu od 228.166,74 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno sudi:

Odbijaju se 1. tužiteljica NĐ te 2. tužitelj BĐ sa zahtjevom za utvrđenjem da ne postavljanje zahtijeva na nužni dio 1. tužene NĐĆ ŽĐ kao zakonske nasljednice iza pok. ČĐĆ u ostavinskom postupku vođenim od strane Ante Zlokića, Javnog bilježnika u Splitu, pod poslovnim brojem O-461/13 ne proizvodi pravne učinke prema tužiteljima u djelu kojem je to potrebno za ispunjenje tražbina tužitelja prema 1. tuženoj NĐĆ u iznosu od 228.166,74 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

1.4. Drugostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Odbija se žalba 1. tužiteljice NĐ te 2. tužitelja BĐ kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P -5752/2017- 33 od 7. lipnja 2021. u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke.

II. Odbijaju se žalbe 1. tužene NĐĆ i 2. tužene ĐĐ kao djelomično neosnovane i potvrđuje navedeno rješenje pod stavkom II. izreke u dijelu kojim im je naloženo da 1. tužiteljici NĐ te 2. tužitelju BĐ solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 110.512,50 kn/14.667,53 EUR.1

III. Preinačava se navedeno rješenje pod stavkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo 1. tuženoj NĐĆ i 2. tuženoj ĐĐ solidarno tužiteljima nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 19.277,50 kn/2.558,56 EUR i za navedeno sudi: Odbijaju se 1. tužiteljica NĐ te 2. tužitelj BĐ sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 19.277,50 kn/2.558,56 EUR kao neosnovanim.

IV. Odbija se 2. tužena ĐĐ sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.“.

2.1. Tuženicama je rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 3235/2024 -2 od 23. srpnja 2024. na temelju članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) dopušteno podnošenje revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnoga pitanja: „Jesu li prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedili odredbe materijalnog prava, Zakona o nasljeđivanju, kada su utvrdili nužni nasljedni dio bez prethodnog utvrđivanja vrijednosti ostavine?“. Prema obrazloženju navedenoga rješenja, revizije su tuženicima dopuštene zato što je „riječ o pravnom pitanju o kojem odluka odstupa od prakse revizijskog suda (primjerice Rev-x 1030/13-2 od 14. svibnja 2014.“.

2.2. Tuženice su podnijele revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu i protiv drugostupanjskoga rješenja u točkama II. i III. njegove izreke i predložile su ovome sudu da u tome dijelu preinači ili ukine drugostupanjske odluke.

3. U odgovoru na revizije tužitelji su predložili ovome sudu da ih odbije.

4. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku odluku ispitao u dijelu u kojemu je tuženice revizijom pobijaju, samo zbog pitanja zbog kojega su revizije dopuštene.

5.1. Revizije protiv drugostupanjskoga rješenja nisu dopuštene.

5.2. Kako je već navedeno ovdje pod 2.1. tuženicama je podnošenje revizija dopušteno protiv drugostupanjske presude, dakle, ne i protiv drugostupanjskoga rješenja, no one su revizije podnijele i protiv drugostupanjskoga rješenja. Kako je člankom 391. stavkom 2. ZPP propisano da je revizija nedopuštena ako prethodno nije doneseno rješenje kojim se revizija dopušta, odlučeno je kao u izreci rješenja. Pritom se napominje i da tuženice nemaju pravni interes pobijati drugostupanjsko rješenje u točki III. njegove izreke jer je tom odlukom njihova žalba prihvaćena i prvostupanjsko rješenje je preinačeno u njihovu korist.

6. Revizije protiv drugostupanjske presude nisu osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja (izvorno ČĐ i NĐ, a po smrti ČĐ, NĐ i BĐ) za pobijanje dužnikovih pravnih radnji i to propuštanja tuženice NĐĆ da zahtjeva svoj nužni dio koji iznosi ½ dijela ostavine iza njezine majke pok. BĐĆ koja se sastoji od nekretnine, stana, u dijelu kojem je to potrebno za namirenje novčane tražbine tužitelja, na ime naknade štete, prema toj tuženici.

8. U postupku je utvrđeno:

- da tužitelji imaju novčanu tražbinu prema tuženici NĐĆ na temelju pravomoćne presude,

- da je iza majke tuženice NĐĆ, pokojne ČĐĆ, koja je umrla **.**.2012., vođen ostavinski postupak pred Javnim bilježnikom Antom Zlokićem iz Splita, pod poslovnim brojem O-461/13, UPP/OS-33/13;

- da je na ročištu održanom 21. srpnja 2017. proglašena vlastoručna oporuka ČĐĆ, kojom je ona svoju imovinu u koju između ostalog ulazi i predmetni stan ostavila svojoj nećakinji, ovdje tuženici ĐĐ;

- da je tuženica NĐĆ na tom ročištu priznala oporuku pravovaljanom i istinitom, te izjavila da ne postavlja nikakve zahtjeve radi namirenja nužnog dijela, ili bilo koje druge zahtjeve u tom postupku;

- da je tuženica NĐĆ u vrijeme davanja nasljedničke izjave znala da tužitelji od nje potražuju naknadu neimovinske štete;

- da je tuženica ĐĐ u vrijeme vođenja ostavinskog postupka znala da je tuženica NĐĆ dužna tužiteljima nadoknaditi štetu;

- da je rješenjem o nasljeđivanju od 21. srpnja 2017. nasljednicom pokojne ČĐĆ na temelju oporuke proglašena tuženica ĐĐ, te je ona u cijelosti naslijedila predmetni stan, a to je rješenje postalo pravomoćno istoga dana;

- da tuženica NĐĆ nije zaposlena i nema nikakve imovine te da po dopuštenju tuženice ĐĐ živi u predmetnom stanu pri čemu snosi samo režijske troškove;

- da su tužitelji tijekom 2017. godine podnijeli zahtjev Fini za izravnu novčanu naplatu njihove predmetne tražbine od tuženice NĐĆ, ali se nisu uspjeli naplatiti.

9. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da su se ispunili uvjeti za prihvaćanje tužbenoga zahtjeva na temelju članka 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) jer su tužitelji dokazali da imaju dospjelu novčanu tražbinu prema tuženici NĐĆ, da je ta tuženica nepostavljanjem u ostavinskom postupku zahtjeva za nužni dio poduzela radnju na štetu vjerovnika, ovdje tužitelja, i da zbog toga nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbina vjerovnika. Tako drugostupanjski sud obrazlaže: „Propuštanjem 1. tužene da zahtijeva svoj nužni dio u ostavinskom postupku vođenim iza njezine pok. majke ista je izgubila pravo suvlasništva (1/2 dijela koliko bi iznosio njezin nužni dio) na ostavinskoj imovini koju čini nekretnina-stan koji je predmet ovog postupka, dakle, izgubila je materijalno pravo, pa pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u smislu čl. 66. st. 3. ZOO ovo propuštanje 1. tužene treba smatrati pravnom radnjom koja je poduzeta na štetu tužitelja kao vjerovnika, jer zbog tog propuštanja dužnik, ovdje 1. tužena nema sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.“.

10. Dakle, odlučujući o tužbenim zahtjevima nižestupanjski sudovi su pitanje pobojnosti dužnikove pravne radnje razmatrali kroz primjenu članka 66. ZOO.

11. Tim je člankom propisano:

„(1) Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. (2) Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

(3) Pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza.“.

12. Prema članku 67. stavku 4. ZOO odricanje od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem. Prema shvaćanju ovoga suda, besplatnim se raspolaganjem može smatrati i odricanje zakonskoga nasljednika od zakonskoga prava na nužni dio, koje mu pripada na temelju članka 70. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje: ZN).

13. U ovom postupku nije sporno da tužitelji imaju dospjelu novčanu tražbinu prema tuženici NĐĆ pa je tako ostvarena opća pretpostavka za pobijanje dužnikove pravne radnje iz članka 66. stavka 1. ZOO. Nije sporno ni da ta tuženica nije kao zakonska nasljednica u ostavinskom postupku iza pokojne majke, u kojemu je sudjelovala, zatražila nužni dio koji bi iznosio jednu polovicu od onoga dijela koji bi joj pripao po zakonskom redu nasljeđivanja (članak 70. stavak 3. ZN), odnosno, nije pokušala ostvariti pravo da naslijedi polovicu stana koji je ušao u ostavinsku imovinu. Načelno bi se zato moglo uzeti da se radi o besplatnome odricanju dužnika od prava, dakle gubitku materijalnoga prava, koje za ishod ima to da vjerovnici, pored nesporne činjenice da dužnik druge imovine nema, ne mogu od dužnika namiriti svoje dospjele novčane tražbine.

14. Međutim, da bi se moglo utvrditi je li dužnik upravo zbog poduzete konkretne pravne radnje, odnosno propuštanja, izgubio kakvo materijalno pravo u smislu članka 66. stavka 2. ZOO, dakle da bi bila ispunjena i ta opća pretpostavka za pobijanje dužnikove pravne radnje, potrebno je utvrditi bi li inače dužnik pravo o kojemu je riječ doista i ostvario, sve i da se na njega pozvao, dakle, da nije propustio pokušati ga ostvariti. Samo tako se može doći do zaključka da je upravo zbog poduzete pravne radnje, odnosno, u ovome slučaju propuštanja, došlo do situacije da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, dakle, da se može smatrati da je ta konkretna radnja poduzeta na vjerovnikovu štetu. Zato tuženice načelno pravilno ukazuju na to da valja utvrditi bi li tuženica NĐĆ uopće ostvarila pravo na nužni dio u ostavinskom postupku iza svoje majke.

15.1. U odluci ovoga suda Rev-x 1030/13-2 od 14. svibnja 2014., za koju je u rješenju ovoga suda kojim je tuženicama dopuštena predmetna revizija navedeno da sadrži pravno shvaćanje s kojim nije podudarno pravno shvaćanje iz pobijane presude, navedeno je „da pitanje je li došlo do povrede nužnog dijela nasljedstva ili ne, treba izračunati na način da se popišu i procijene sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti, računajući sva raspolaganja koja je učinio oporuku kao i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio bilo kojim od nasljednika. Tek tada se može utvrditi je li došlo do povrede nužnog dijela nasljedstva i u kojoj visini, pa da li u tom slučaju morao doći do umanjenje raspolaganja učinjena oporukom i vraćanja dara.“. Ovo se shvaćanje poziva na članak 33. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 52/71, 44/78, i 56/00), koji na istovjetan način kao i članak 71. ZN.

15.2. Člankom 71. ZN propisano je:

„(1) Vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog dijela utvrđuje se na sljedeći način:

1. Najprije treba popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao oporukom, kao i sve njegove tražbine, pa i one koje ima prema nekom nasljedniku, osim tražbina koje su očito nenaplative.

2. Od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavitelj imao u času smrti odbija se iznos ostaviteljevih dugova, iznos troškova popisa i procjene ostavine i troškova pokopa ostavitelja.

3. Tako dobivenom ostatku pribraja se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio na bilo koji način nekom zakonskom nasljedniku bez obzira nasljeđuje li ostavitelja, pa i darova učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljedstva, kao i onih darova za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

4. Tome se pribraja i vrijednost darova koje je ostavitelj u zadnjoj godini svoga života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih darova.

(2) Neće se uzimati u ovaj račun te se neće pribrajati vrijednost darova učinjenih za postignuće općekorisnih svrha, kao ni darova koji se na temelju samoga zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.“.

16.1. Predmetnim se revizijskim pitanjem problematizira može li sud utvrditi nužni nasljedni dio bez prethodnoga utvrđivanja vrijednosti ostavine u kontekstu parnice koja se vodi radi pobijanja propuštanja zakonskoga nasljednika da zahtijeva nužni dio, kao radnje kojom se oštećuju nasljednikovi vjerovnici, odnosno problematizira se treba li utvrđivati bi li nasljednik pravo na nužni dio doista ostvario. Odgovor na revizijsko pitanje je, s obzirom na citirani članak 71. ZOO i na već izneseno shvaćanje iz odluke ovoga suda Rev-x 1030/13-2 od 14. svibnja 2014., negativan, odnosno, sud ne može nužni dio izračunati, a da prethodno ne utvrdi vrijednost ostavine, a potom utvrdi i ostale parametre iz navedene zakonske odredbe.

16.2. Takav odgovor ne čini, međutim, revizije osnovanima.

16.3. Naime, da bi nižestupanjski sudovi u ovom postupku mogli utvrditi bi li tuženica NĐĆ ostvarila pravo na nužni dio u ostavinskom postupku iza svoje pokojne majke, odnosno, da bi primijenili članak 71. ZN, na koji se tuženice pozivaju tvrdeći da su propuštanjem primjene te zakonske odredbe nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, tuženice su bile dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje tvrdnje i predložiti dokaze iz kojih te činjenice proizlaze. Konkretno, trebale su iznijeti konkretne činjenice o vrijednosti ostavine (članak 71. stavak 1. točka 1. ZN), o iznosima iz članka 71. stavka 1. točke 2. ZN i, posebno, činjenicu o darovima ostaviteljice učinjenima tuženici NĐĆ kao nesporno njenoj jedinoj zakonskoj nasljednici.

16.4. Međutim, tuženice su se u prvostupanjskom postupku tužbenim zahtjevima protivile s težištem na tvrdnji da je ostaviteljica ČĐĆ pravovaljano isključila iz nasljedstva svoju jedinu zakonsku nasljednicu, tuženicu NĐĆ, a u postupku je utvrđeno da do toga nije došlo. Te tvrdnje čine pretežiti dio sadržaja zajedničkoga odgovora na tužbu tuženica (listovi 26. -27. spisa). Tek na pripremnom ročištu održanom 27. veljače 2019. (zapisnik na listovima 37. -38. spisa) tuženice su najavile da će „tijekom postupka dokazati da je tužena ad. 1. namirena u svom nužnom dijelu i to iz imovine svoje majke za života“, polučene prodajom jednoga ostaviteljičina stana. To je, međutim, ostala tek paušalna tvrdnja tijekom cijeloga prvostupanjskog postupka, odnosno, tuženice nisu tijekom cijeloga postupka ustvrdile kolika je konkretna svota koju je tuženica NĐĆ navodno na dar primila od ostaviteljice, pa ni dokazale činjenicu da je bilo koji iznos ova tuženica primila na dar od ostaviteljice, a ponudile su samo dokaz da je ostaviteljica prodala jedan stan, što samo po sebi ne dokazuje tvrdnju o daru novca primljenog na ime kupoprodajne cijene toga stana, te su predložile saslušanje svjedoka, koji su u postupku i saslušani, a tuženice ni same ne ukazuju na to da iz njihovih iskaza slijedi zaključak o određenoj novčanoj svoti koju je tuženica NĐĆ primila od ostaviteljice, s tim da tuženice konkretne tvrdnje s tim u vezi nisu iznijele ni u žalbi. Zapravo, tuženice ni u reviziji ne iznose nikakve tvrdnje o tome kako bi se obračunom u smislu članka 71. ZN moglo doći do zaključka da tuženica ĐĐĆ ionako ne bi ostvarila pravo na nužni dio, odnosno, kako bi, da su nižestupanjski sudovi primijenili ovu zakonsku odredbu, to utjecalo na njihovu pravnu poziciju.

16.5. Dakle, bez iznošenja konkretnih činjenica u vezi s parametrima propisanima člankom 71. ZN, a i bez pokušaja dokazivanja tih činjenica, a teret i jednoga i drugoga je bio na tuženicama, nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada su utvrdili da b i tuženica NĐĆ ostvarila pravo na nužni dio, a odricanjem od toga svog imovinskog prava da je poduzela pravnu radnju koju tužitelji kao njeni vjerovnici mogu pobijati u smislu članka 66. ZOO. Tuženice u reviziji ustraju i na prethodno iznesenim tvrdnjama da je ostaviteljica zapravo isključila tuženicu NĐĆ iz nasljedstva, odnosno, osporavaju valjanost zaključka nižestupanjskih sudova da takva činjenicu nisu dokazale. Međutim, radi se o činjenici na koju se predmetno revizijsko pitanje ne odnosi.

16.6. Zato su revizije protiv drugostupanjske presude neosnovane pa je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek