REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-485/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-934/2025 od 3. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-934/2025 od 3. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103411675 od 12. veljače 2007., sklopljenog između JT iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“. U točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.227,71 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 12. veljače 2007. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.232,38 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po istoj stopi.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je ugovorna odredba članka 10. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03). Sud zaključuje i da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare. Svoju odluku sud je donio na temelju odredbe članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP -a i članka 80., članka 322., članka 323. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP -a), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe da prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je zbog kreditnog odnosa između tuženika i korisnika kredita, iako nije riječ o tražbini koja je strogo osobne naravi, ali da je riječ o tražbini kojoj se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. Tuženik je kao kreditor sklopio predmetni Ugovor o kreditu s korisnikom kredita i to na temelju zahtjeva korisnika kredita kao klijenta tuženika. Tuženik je prilikom odobravanja predmetnog Ugovora o kreditu sukladno prisilnim zakonskim propisima morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita te je tuženik u kreditni odnos ušao na temelju kreditnog zahtjeva korisnika kredita i s ciljem odobravanja predmetnog kredita upravo korisniku kredita. Stoga ističe da je riječ tražbini korisnika kredita kojoj se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a sve u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a. Imajući u vidu specifične okolnosti kreditnog odnosa tuženika i korisnika kredita, odnosa banke i klijenta, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da je riječ o tražbini kojoj se po svojoj prirodi protivi prenošenje na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. ZOO -a nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, odnosno to je nedopušteno. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje zaključivši da se o naknadi za ugovor nije pregovaralo, iako je ta naknada ugovorena umjesto u propisanim 1,00% u iznosu od 0,50%. Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnoj činjenici, odnosno o njoj postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku , sve u pogledu na koji način je ta naknada ugovorena u iznosu od 50%. Nadalje navodi da je za ocjenu nepoštenosti određene odredbe potrošačkog ugovora, potrebno je poći od odredbi članka 83., članka 84. i članka 85. ZZP/03. Radi se o odredbama koja su inkorporirane u ZZP-a na temelju Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (dalje: Direktiva). Odredba članka 85. ZZP/03 korespondira članak 5. Direktive kojim je propisano a u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba propisuje tzv. načelo transparentnosti razvijeno u praksi Suda EU, a na temelju kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Dakle, naglasak je na odgovoru na pitanje je li potrošač shvatio ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, tj. je li mu bilo poznato koju novčanu obvezu i kojem iznosu mora ispuniti prilikom sklapanja određenog ugovora. Notorno je da banke naplaćuju naknade za obradu kredita i da se iz samog naziva te odredbe (naknada za obradu kredita) može razumno shvatiti o kakvim troškovima se radi i da nije potrebno da korisnik kredita kao banka određeno navodi troškove koji su obuhvaćeni tom naknadom. Korisnik kredita je kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što korisniku kredita nije moglo ostati nepoznato. Osim toga, kad je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razboriti pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Za utvrđenje postojanja znatne neravnoteže sud je dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj korisnika kredita te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret korisnika kredita nerazmjeran u odnosu na iznos kredita. Tvrdi da je sud pogrešno ocijenio istaknuti prigovor zastare. Neosnovan je stav prvostupanjskog suda da bi od utjecaja na ovaj spor bilo navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Takvo pravno shvaćanje odstupa od općih pravila obveznog prava te je posljedica postupanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske suprotno njegovoj ustavom određenoj zadaći, a to je ujednačavanje prava, a ne kreiranje pravnih normi Institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama ZOO-a ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne zastarijeva. Takav pravni standard se nikako ne može primijeniti za restitucijske zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja se štiti zastarnim rokovima, a to je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa je u tom smislu i bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom. U konkretnom slučaju značilo bi da je potraživanje tužitelja u zastari. Ukoliko se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost, to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti pobijane presude. U konačnici, tuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20), a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno. Naime, u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020., na temelju odredbe čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20), određeno je kako za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu toga Zakona ne teku zatezne kamate. Kako pobija presudu u cijelosti u pogledu glavne stvari, tako pobija i odluku o troškovima parničnoga postupka. Slijedom navedenog predlaže ovome sudu preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve, podredno ukinuti presudu i predmet vratit prvostupanjskom sud na ponovan postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 383,51 EUR.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba članka 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava i ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 10.1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103411675 od 12. veljače 2007., sklopljenog između tuženika kao kreditora i korisnika kredita JT, kojom je ugovorena obveza plaćanja korištenja kredita 0,500% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.227,71 EUR, na ime plaćenog za navedenu naknadu.

8. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke a niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju tuženik posebno ukazuje u žalbi, s obzirom na to da prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama u spisu i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima, kao i rezultatima provedenog postupka.

9. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. ZZP -a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U odredbi članka 3. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita - kupovina nekretnine.

10. Nije sporno da su tuženik i JT sklopili ugovor o kreditu 12. veljače 2007., te da je JT na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 26. svibnja 2023. ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Isto tako nije sporno da Ugovor o kreditu u odredbi članka 10.1. sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prema kojoj je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Nije sporno ni da je na ime naknade korisnik kredita platio tuženiku iznos od 1.227,71 EUR.

12. U ovom žalbenom postupku sporno je, je li osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, je li odredba ugovora o kreditu iz članka 10.1. ništetna, a u vezi s tim osnovanost zahtjeva za isplatu, kao i prigovor zastare i tijek zateznih kamata.

13. Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije i da na temelju odredbe članka 80. stavka 1. ZOO -a nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, nije osnovan.

14. Iz ugovora o ustupu tražbine koji je sklopljen između korisnice kredita i tužitelja od 26. svibnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 12. veljače 2007. Navedenim ugovorom o cesiji je korisnik kredita na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada.

15. Prema odredbi iz članka 80. stavka 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugog.

16. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (članak 80. stavak 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Ugovorom o kreditu kojeg je korisnica kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, korisnici kredita je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 408.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Radi se o potrošačkom ugovoru jer korisnica kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. točke 1. ZZP-a. Svrha ugovora je namjenska, a radilo se o stambenom kreditu (kupnja nekretnine). Pritom je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude donesene u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava (poslovni broj P-1401/12), te sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, pa se utvrđenja o ništetnosti odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i prednika tuženika, odnose i na taj Ugovor o kreditu.

18. Korisnik kredita ima status potrošača kako to proizlazi iz podataka u spisu i korisnica kredita je svoju tražbinu na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine prenijela na tužitelja. Dakle, radi se o novčanoj tražbini koja se može ustupiti i Ugovorom o ustupu tražbine od 26. svibnja 2023., bilo je dopušteno novčanu tražbinu prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, zbog čega je neosnovan žalbeni navod o nedostatku aktivne legitimacije.

19. Naime, prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa se isti može pozvati na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i nemaju osobno status potrošača. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1014/2023-2 od 19. prosinca 2023.

20. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud zaključio da je ugovorna odredba iz članka 10.1. Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03), nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1. ZZP/03).

21. Naime, iz spisa proizlazi da banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Pravilno sud zaključuje da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u Ugovoru samo navedeno da naknada iznosi 0,500% za bankarske usluge. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnica kredita nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

22. Žalitelj tvrdi da su troškovi obrade kredita jasno definirani i da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita, pritom ukazuje da za ocjenu nepoštenosti određene odredbe potrošačkog ugovora treba uzeti u obzir odredbe članka 83., članka 84. i članka 85. ZZP/03. Radi se o odredbama koja su inkorporirane u ZZP na temelju Direktive 9 3/13/EEZ. Odredba članka 85. ZZP/03 korespondira članak 5. Direktive kojim je propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Naime, iz presude suda EU C-186/16 J i dr. / Banca Romaneasca SA; ECLI: EU:2017:703, proizlazi kako nije dovoljno da predmetna odredba potrošaču bude razumljiva na formalnoj i gramatičkoj razini, već je potrebno da potrošač može procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, a kako se o njoj nije prigovaralo korisnik kredita nije ni mogao procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice.

24. U postupku je nesporno utvrđeno da „je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke“ jer je svjedok JT iskazao da prije potpisivanja Ugovora nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi tog Ugovora pa tako ni o odredbi o naknadama za obradu kredita, niti mu je itko iz banke obrazložio kako se naknada obračunava, odnosno koje usluge je banka pružila za tu naknadu. Dakle, nije imala nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj ugovora o kreditu pa tako niti na odredbe čije utvrđenje ništetnosti su predmet tužbenog zahtjeva.

25. Suprotno žalbenim navodima ni iz navedenog iskaza niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imala bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj tih odredaba. S obzirom na to da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja utvrđenja prihvaća prvostupanjski i ovaj drugostupanjski sud.

26. Žalitelj se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Međutim, u pogledu administrativne - bankarske naknade odnosno naknade za obradu ugovora o kreditu svoj stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev -1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev -1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) s kojom je suglasan i ovaj sud i koja glasi:

„Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili niže stupanjski sudovi.“.

27. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetna sukladno odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetnih odredaba o naknadama, sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, je vratiti tužitelju iznos od 1.105,02 EUR.

28. Tuženikov žalbeni navod da je sud pogrešno ocijenio prigovor zastare nije osnovan. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe, te se prvostupanjski sud, s tim u vezi, pravilno pozvao na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

29. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi članka 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je tuženik nepošten stjecatelj jer je povrijedio prava i interese korisnika kredita kao potrošača koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strna na štetu korisnika kredita slijedom čega je takvu odredbu nametnuo korisniku kredita kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Zbog toga zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja, a sve prema kamatnoj stopi za ostale odnose iz članka 29. stavka 2. ZOO -a, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio pa su u vezi s tim neosnovani žalbeni navodi.

30. Tuženik se neosnovano u žalbi poziva na odredbu članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti sugerirajući da u razdoblju od 18. travnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku zatezne kamate. Ovo iz razloga jer su odredbom članka 1. tog Zakona propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Međutim, navedena odredba o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi se na parnični postupak. Odredba članka 25.a stavka 7. Zakona o provedbi ovrhe ne odnosi se na Zakon o obveznim odnosima pa se niti odredba o zastoju tijeka zateznih kamata u posebnim okolnostima ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke presude, u odnosu na koju tuženik ne ističe nikakve posebne žalbene razloge, već je uopćeno pobija iz istih žalbenih razloga, kao i odluku o glavnoj stvari, pravilna je i zakonita kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. stavka 1. ZPP-a).

32. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Zagreb, 3. lipnja 2206.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak