REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-546/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, mr. sc. Neri Radas i Josipa Turkalja članova vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice ER, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i drugotužitelja RR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnica Martina Perenčević Habeković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., OIB 57500462912, Zagreb, Širolina 4, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Tomić, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862, Zagreb, V. Jagića 33, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3284/2025-2 od 2. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 3359/2017-115 od 10. travnja 2025., u sjednici održanoj 3. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovara na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu 12.874,11 eura s osnova naknade neimovinske štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, kao i iznosa od 23.311,88 eura s osnove naknade imovinske štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 22.758,19 eura od dana 1. srpnja 2007. godine do isplate; na iznos od 65,58 eura od 1. srpnja 2007. godine do isplate i na iznos od 488,11 eura od 6. ve ljače 2007. godine do isplate kao i za trošak parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, dok je pod II. izreke nalaženo tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.475,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugog stupnja prijedlog za dopuštenje revizije podnose tužitelji zbog pitanja (ukupno 14 pitanja) za koja tvrde da sva udovoljavaju uvjetima dopuštenosti iz čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23 i 146/25 - dalje: ZPP).

3.1. Nadalje, tužitelj je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, navodeći da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično suđenje.

4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja, tuženik je predložio da se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja odbije, uz naknadu troška sastava odgovora na prijedlog.

5. U postupku pred sudovima nižeg stupnja u bitnom je utvrđeno, kako to sud drugog stupnja sumira u točki 18. obrazloženja kako slijedi:

„Stoga i ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja o tome da se temeljem provedenih dokaza ne može zaključiti kako se kamenje odronilo i nakon toga otkotrljalo na kolnik. Prema Zakonu o javnim cestama ("Narodne novine", broj:

180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10, 91/10, 84/11, važećem u vrijeme nezgode) čl. 54 određuje da tuženik društvo za upravljanje, građenje, rekonstrukciju i održavanje autocesta i koje je temeljem čl. 24. st. 5 ZOJC imalo ovlast izvoditi radove redovitog održavanja autoceste. Temeljem čl. 18 ZOJC-a jedan od poslova održavanja javne ceste jest redovito i izvanredno održavanje javnih cesta i ophodnja. Da bi postojala odštetna odgovornost tuženika nužno je da se ispune sve pretpostavke odštetne odgovornosti i to: šteta, štetna radnja, protupravnost i uzročna veza između štete i štetne radnje, ari tome je provedenim dokazima isključena mogućnost da je kamenje na kolniku završilo na način da se odronilo s terena pored, već je izvjesno da je isto moglo biti samo posljedica nekog ispuštanja predmeta na cestu od strane treće osobe, pa tuženik odgovara za štetu nastalu uporabom autoceste po načelu pretpostavljene krivnje, kako je to propisano člankom 1045. stavak 1. ZOO-a, jer autocesta sama po sebi nije opasna stvar, niti je vožnja po autocesti opasna djelatnost. Pri tome tuženik dokazuje kako je u cijelosti ispunio svoje obveze nadzora i pregleda autoceste na način da je obavljena ophodnja, pa da nema njegove krivnje. Prema Pravilniku o održavanju i zaštiti javnih cesta (Narodne Novine 25/98, 162/98 – dalje Pravilnik) odnosno Pravilima i tehničkim uvjetima za ophodnju javne ceste (Narodne Novine 111/99 – dalje Pravilnik o ophodnji) u čl. 11. određeno je da se ophodnja na autocesti obavlja svakodnevno od 0:00 do 24:00 sata a prema čl. 14. se ophodnja smatra obavljenom ako je ophodarska dionica prijeđena u oba smjera jednom u osam sati, odnosno jednom u dvanaest sati kada se ophodnja obavlja blagdanom od 06,00 do 18,00 sati, a kako se radi o blagdanu, postoji dužnost ophodnje jednom u dvanaest sati, a dnevnikom ophodnje dokazano je kako su u ophodnju krenuli iz Brinja u 9,15 i u Brinje se vratili 11,05, a drugi puta su u ophodnju krenuli u 16,55, kada su u ophodnji došli i od mjesta štetnog događaja. Pri tome nije bilo niti dojave od korisnika autoceste o kamenju na kolniku, pa je dakle ovdje tuženik dokazao kako ne postoji njegov propust u održavanju autoceste, jer je autocestu održavao sukladno pozitivnim propisima.“.

6. Prema ocjeni ovog revizijskog suda, pitanjima koja postavl jaju u prijedlogu tužitelji zapravo problematiziraju utvrđeno činjenično stanje, te ocjenu žalbenih navoda od strane drugostupanjskog suda, izražavajući time svoje nezadovoljstvo tako danom ocjenom. Takva pitanja nisu pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni a niti za razvoj prava kroz sudsku praksu jer se odnose na činjenice i pravnu ocjenu suda povodom žalbenih navoda.

6.1. Stoga nije moguće unaprijed pravnim shvaćanjem odrediti takvu formulu sadržaja obrazloženja drugostupanjske presude koja će biti opće primjenjiva na sve buduće slučajeve, a čijom primjenom bi Vrhovni sud Republike Hrvatske ostvario svoju Ustavom propisanu ulogu ujednačavanja sudske prakse.

7. Postavljena revizijska pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije, nisu pitanja koja ima u vidu odredba čl. 385.a ZPP-a, jer odgovor na ovako postavljena pitanja ovise o okolnostima svakog konkretnog slučaja, načinu vođenja postupka i provedenim dokazima.

7.1. Dakle, odgovorima na ta pitanja se ne može uspostaviti pravni standard koji će ujednačiti sudsku praksu u odnosu na konkretne situacije, pa je slijedom toga odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a.

8. Nadalje, tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje.

9. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

9.1. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze, odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkom slučajevima (a što nije ovaj slučaj).

9.2. Pri tom valja reći i to da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Osim toga, suprotno navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije ovaj sud ne nalazi da bi drugostupanjska presuda bila arbitrarna te da ne sadrži minimum obrazloženja. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuž itelj nije imao pravično suđenje.

10. S obzirom da tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

11. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. ZPP-a). Zbog toga je valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Goranka Barać-Ručević