Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-398/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME  REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marije Šimičić kao predsjednice vijeća te Mirjane Rubić, kao članice vijeća i izvjestiteljice i Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplateodlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-845/2022-19 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-845/2022-19 od 29. studenog 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 466-124/2008, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika HYPO-ALPE-ADRIA- BANK d.d. od dana 16.05.2008., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.” (točka I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 247,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2008. do isplate, (točka II. izreke); utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 466-124/2008 sklopljenog između tužitelja ŠŽ i prednika tuženika HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d. od dana 16.05.2008. sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ (točka III. izreke) i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 259,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2013. sve do isplate (točka IV. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.349,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja-29. studenog 2024. do isplate (točka IV. izreke) a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka V. izreke).

2.Protiv citirane odluke žali se tužena iz svih zakonskih razloga propisanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje:ZPP). Žalbeni je prijedlog pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te se može ispitati.

4.1.Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima ulazne i izlazne naknade na način razumljiv prosječnom potrošaču da bi prosječni potrošač što je u konkretnom slučaju bio korisnik kredita, mogao dati informirani pristanak za plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade, bio je na tuženiku, što on nije dokazao.

4.7.Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženiku da zbog ništetne odredbe članka 5. i 8. stavak 3. Ugovora o kreditu zaključenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, isplati tužitelju iznos od 247,23 eura na ime naknade za obradu kredita i iznos od 259,53 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

4.8.Naime, neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu sa odredbom članka 220. stavka 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud odbio je prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, što je valjano obrazložio u točki 17.

4.9.Tuženik samo općenito navodi da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužan i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, koje tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi u nikakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj od 16. svibnja 2008. kojom su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelj ugovorili naknadu za obradu kredita i čl. 8. da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu u skladu sa Odlukom o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te s tim u svezi i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 247,23 eura plaćen na ime naknade za trošak obrade kredita i iznosa od 259,23 eura za prijevremenu konačnu otplatu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6.U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita sadržane u članku 5. i 8. Ugovora o kreditu ništetne te pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je na temelju tih odredbi platio tuženiku. Visina utuženog iznosa nije sporna.

7.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako je Ugovorom o kreditu od 16. svibnja 2008. banka korisniku kredita odobrila potrošački kredit iznosa od 27.763,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupnje motornog vozila (čl. 2. Ugovora); kako se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.763,00 CHF zaračunavaju kamate od 6,50 % dekurzivno godišnje; a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 412,27 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom

Odlukom o kamatnim stopama banke;

- kako je odredbom članka 5. Ugovora ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % jednokratno a odredbom članka 8. st. 3. Ugovora da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.;

- kako je korisniku kredita 26. svibnja 2008. naplaćen trošak naknade za obradu kredita u iznosu od 1.862,76 kn, a dana 21. ožujka 2013. naplaćena mu je naknada za prijevermenu otplatu kredita u iznosu od 1.955,44 kn;

- kako su odredbe čl. 5. i čl. 8. st. 3. Ugovora, u dijelu u kojem se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50%, jednokratno te u dijelu u kojem je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, a o tim odredbama između ugovornih stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj istih te tužitelj nije bio upoznat na koju uslugu prednika tuženika ili na koji trošak prednika tuženika se trošak iz čl. 5. Ugovora odnosi već je predniku tuženika dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu tog troška;

- kako sadržaj odredbe čl. 8. st. 3. Ugovora ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali ili pojašnjavali informacije o mogućoj šteti banci zbog prijevremene otplate kredita;

- kako prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan.

8.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takvih dodatnih financijskih obveza, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka Ugovora o kreditu na štetu tužitelja kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje:ZZP/07), a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP/07 dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

8.1.Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako su predmetne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene sukladno odredbama članka 96 stavak 1. i 2. ZZP/07, a stoga i ništetne temeljem odredbe članka 102.stavak 1. i 2. ZZP/07 te članka 322. u vezi s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).

9.Sa izloženim stavom prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj sud, a obrazloženje dano prvostupanjskom presudom se u cijelosti prihvaća kao pravilno i zakonito.

10.Odredbom članka 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11.Iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženika pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku i nije osporio.

12.Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužitelja na temelju kojeg je utvrdio da je tužitelj prihvatio i ispoštovao navedene ugovorne odredbe unaprijed sročene od strane tuženika te da se o uvjetima kredita nije posebno pregovaralo.

13.Iz nespornih činjenica razvidno je da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba u svrhu kupnje motornog vozila, što mu u odnosu na tuženika, koji je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status prosječnog potrošača.

14.Žalitelj tvrdi da su ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

15.Sukladno odredbi članka 96. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ovim naknadama dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj odluci tuženice u visini od 1,50% iznosa kredita) i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi kreditor te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe u smislu odredbe članka 96. ZZP/07, te ništetne smislu odredbe članka 102. st. 1. ZZP/07.

16.Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17.Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknada, što rezultira time da su te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane.

19.Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20.Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

20.1.Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, kao ni naknadom za prijevremenu isplatu jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženice odlukom na koju tužitelj nije mogao utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnima ove ugovorne odredbe.

21.Neosnovano tuženik ističe da se u konkretnom slučaju nije smio provoditi test nepoštenosti. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe ZZP koje uređuju kontrolu nepoštenih ugovornih odredbi. Činjenica da je odredba formalno jasna i razumljiva ne isključuje automatski mogućnost njezine kontrole, osim u dijelu koji se odnosi na glavni predmet ugovora i cijenu, i to samo ako je riječ o stvarnoj protučinidbi za pruženu uslugu. U konkretnom slučaju, naknada za obradu kredita ne predstavlja bitni element cijene u smislu glavne činidbe (kamatne stope), već dodatni trošak koji nije nužno vezan uz individualiziranu uslugu prema potrošaču. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da takva odredba podliježe testu nepoštenosti.

22.Neosnovan je žalbeni navod da naknada za obradu kredita predstavlja dio cijene koji je izuzet od kontrole. Sud pravilno utvrđuje da banka nije dokazala da se radi o stvarnoj, individualiziranoj i zasebnoj usluzi koja bi opravdavala dodatnu naknadu. Sama činjenica da je naknada uključena u izračun efektivne kamatne stope ne znači da se radi o glavnom predmetu ugovora.

23.Iako je odredba formalno jasna (1,50% iznosa kredita), to nije dovoljno za isključenje kontrole nepoštenosti. Transparentnost u smislu prava potrošača podrazumijeva i razumijevanje ekonomske opravdanosti i učinaka odredbe. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao osnovanost naplate predmetne naknade niti njezinu povezanost s konkretnom uslugom.

24.Suprotno navodima žalbe, pravilno je utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Sama mogućnost izbora između različitih kreditnih proizvoda ne znači da je potrošač imao stvaran utjecaj na sadržaj konkretne odredbe.

25.Neosnovano tuženik tvrdi da neravnoteža ne postoji zbog relativno niskog iznosa naknade. Naime, značajna neravnoteža ne ocjenjuje se isključivo kvantitativno, već i kvalitativno – kroz nerazmjerno prebacivanje troškova poslovanja trgovca na potrošača bez stvarne protučinidbe.

26.Suprotno žalbenim navodima, pravilno je utvrđeno da je predmetna odredba koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita neodrediva jer upućuje na interne akte banke bez jasnih kriterija koji bi bili dostupni i razumljivi potrošaču u trenutku sklapanja ugovora. Takva odredba ne ispunjava zahtjev transparentnosti.

27.Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kumulativno ispunjenje pretpostavki iz ZZP-a, i to da se o odredbi nije pregovaralo, da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Neosnovano tuženik tvrdi da sud nije obrazložio ove elemente jer iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi suprotno.

28.Vezano uz spornu okolnost predstavlja li naplaćeni iznos unaprijed ugovoreni iznos naknade štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate ovaj sud smatra kako je na tuženiku bio teret dokaza da dokaže kako je prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu.

29.Naime, odredba članka 1024. ZOO propisuje kako je u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.) te kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

30.Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru kredit trebalo vratiti, već samo naknadu stvarno pretrpljene štete.

31.Međutim, tuženik nije dokazao da mu je šteta stvarno i nastupila, slijedom čega da nije dokazao postojanje elemenata za tužiteljevu odgovornost, a kako je tada važećim odredbama ZZP/07 i ZOO propisano pravo tužitelja, kao korisnika kredita, da može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, to u konkretnom slučaju nema štetne radnje, jer tužitelj izvršenom prijevremenom otplatom nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, već je samo iskoristio zakonsko pravo propisano odredbama iz članka 1024. ZOO.

32.Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje s kojim je suglasan i ovaj sud da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

33.Naime, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka tvrdio da, kao i sve banke, sredstva kreditiranja dobavlja po visokim kamatama koja pri tome uračunava u kamatu kredita, te da u trenutku prijevremene otplate kredita i dalje mora plaćati svom kreditoru kamatne stope koje su više od kamate koju je plaćao tužitelj, pa radi toga uslijed prijevremene otplate trpi štetu i određene troškove jer novčana sredstva koja je zaprimio od tužitelja u trenutku prijevremene otplate dalje plasira na tržište po nižoj kamatnoj stopi, pa ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Dakle, iz navedenog proizlazi zaključak kako tuženik potražuje naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

34.Obzirom da tuženik nema pravo kamatu naplatiti od tužitelja, to nije bilo potrebno provoditi dokaze predložene po tuženiku, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio izvesti dokaz financijskim vještačenjem.

35.Slijedom navedenog, sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljena je protivno odredbi članka 1024. ZOO, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno ne radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, ţj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja njegova trajanja, a na što nema pravo prema citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

36.Stoga je pravilno prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, dosudio tužitelju iznos od 247,23 eura plaćen po osnovi troška obrade kredita kao i iznos od 259,53 eura plaćen po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita. Protivno stavu žalitelja pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tim osnovama sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

37.Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda kojeg prihvaća i ovaj sud još nije ni počeo teći.

38.Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora jer su se dokazi u postupku izvodili u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu. Ispitujući pobijano rješenje u smislu odredbe članka 365. ZPP-a ovaj je sud utvrdio kako sud prvog stupnja tim rješenjem nije ostvario koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te da je pravilno primijenio materijalno pravo.

39.Donoseći odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je primijenio vrijednost boda od 2,00 eura pozivom na Tarifni broj 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje:OT/23), što je jedini žalbeni prigovor tuženika koji smatra da je za pojedine radnje trebalo primijeniti vrijednost boda određenu Tarifom važećom u vrijeme poduzimanja radnje.

40.Međutim, vezano za primijenjenu vrijednost boda žalitelju je ukazati kako je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 29. studenog 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje:OT/23) te je pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu OT/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu Vrhovnog suda RH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024., Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-1309/24, Rev-920/24 od 9. listopada 2024. i Rev-83/25 od 6. ožujka 2025. kojeg prihvaća i ovaj sud.

41.Slijedom iznijetog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 3. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić