Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1188/2026-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME  REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marije Šimičić kao predsjednice vijeća te Mirjane Rubić, kao članice vijeća i izvjestiteljice i Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnica Ana Ivšić, odvjetnica u [adresa] protiv tuženika B2 KAPITAL d.o.o., OIB: 57509775367, Radnička cesta 41, Zagreb kojeg zastupa punomoćnica Anja Barić, odvjetnica u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini poslovni broj P-66/2021-25 od 16. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini poslovni broj P-66/2021-25 od 16. ožujka 2026.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: OVR-1056/19 od 4. srpnja 2019., na nekretnini i to na obiteljskoj kući u [adresa], površine 529 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] kao kč. br. [katastarska čestica] i nalaganje tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka (točka I. izreke) a ujedno je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

2.Protiv citirane odluke žali se tužiteljica iz svih zakonskih razloga predlažući je ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba nije osnovana.

4.Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: OVR-1056/19 od 4. srpnja 2019., na nekretnini i to na obiteljskoj kući u [adresa], površine 529 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zbog zastare tražbine.

5.Iz stanja spisa u bitnom proizlazi:

-kako je 30. listopada 2007. sklopljen i pred javnim bilježnikom Zinkom Batušić Šlogar solemniziran pod brojem Ov-6222/2007 Ugovor o nenamjenskom kreditu između Raiffeisenbank Austrija d.d. kao kreditora, s jedne strane, te Alu Bravar d.o.o., kao korisnika kredita, FĐ (sad pok. supruga tužiteljice ĐĐ) kao sudužnika, HĐ i ĐĐ, kao založnih dužnika, s druge strane, kojim su radi osiguranja tražbine od 60.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama, založni dužnici dozvolili zasnivanje založnog prava u korist kreditora na nekretnini, u naravi obiteljskoj kući u [adresa], površine 529 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] kao kč. br. [katastarska čestica], koje je i upisano u korist kreditora;

-kako je Ugovor o nenamjenskom kreditu postao ovršan dana 20. srpnja 2012.;

-kako je po prijedlogu za ovrhu Raiffeisenbank Austrija d.d. rješenjem Općinskog suda u Sesvetama od 21. studenoga 2013. određena ovrha radi namirenja tražbine po predmetnom ugovoru o kreditu u kojem postupku je ovdje tuženik podneskom od 20. studenoga 2018. obavijestio sud da mu je ovrhovoditelj ugovorom o cesiji ustupio svoje potraživanje prema ovdje tužiteljici te stoga predložio promjenu ovrhovoditelja, na što tamo ovršenica, a ovdje tužiteljica nije pristala zbog čega je došlo do obustave postupka ovrhe;

-kako je između tuženika, kao primatelja (cesionara) i Raiffeisenbank Austrija d.d. kao cedenta (ustupitelja) dana 27. kolovoza 2018. sklopljen Ugovor o prijenosu i aneks br. 1 tom Ugovoru (koji su javnobilježnički ovjereni), a na temelju kojeg je raniji vjerovnik kao ustupitelj prenio na novog vjerovnika kao primatelja (ovdje tuženika) svoju tražbinu i instrumente njenog osiguranja koja proizlazi iz naprijed navedenog Ugovora o nenamjenskom kreditu;

-kako je tuženik pokrenuo ovršni postupak protiv HĐ i ĐĐ na temelju predmetne ovršne isprave u kojemu je rješenjem o ovrsi broj Ovr- 1056/2019 od 4. srpnja 2019. određena ovrha na založenoj nekretnini,

-kako su HĐ i ĐĐ zaključkom Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj Ovr-1056/2019-14 od 22. siječnja 2021., upućene u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditelja, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanog člankom 50. stavkom 1. točkom 11. OZ-a, odnosno iz razloga zastare ovdje tuženikovog potraživanja te da je tužba podnesena u roku time da je ovaj postupak zbog smrti tužiteljice HĐ prekinut (rješenjem P-66/21-6 od 24. ožujka 2022.) a potom i nastavljen upravo sa tužiteljicom ĐĐ kao njezinom jedinom nasljednicom;

-kako je tužiteljica ĐĐ tijekom parnice pred prvostupanjskim sudom navela kako njoj i djeci predmetna nekretnina predstavlja jedini dom a na raspravi od 25. studenog 2025, kako je KĐ vršio određena plaćanja i da dug nije onoliki koliko se potražuje u ovršnom postupku.

6.Slijedom navedenog, na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene, utvrđujući da je Ugovor o nenamjenskom kreditu postao ovršan 20. srpnja 2012., da je tuženik podnio prijedlog za ovrhu 28. lipnja 2019., da tužiteljica nije dokazala kako joj je predmetna nekretnina jedini dom i da je istu kao instrument osiguranja potraživanja kreditora dragovoljno založila te u vrijeme sklapanja ugovora bila upoznata te pristala da se u slučaju neplaćanja kredita dugovanje može naplatiti iz založene nekretnine, da do obustave postupka Ovr-5483/15 nije došlo iz razloga na koje bi tuženik imao bilo kakav utjecaj i nije od značaja za tijek zastare, a otklanjajući ispitivanje po prigovoru visini potraživanja u ovršnom postupku jer iz tog razloga tužiteljica nije upućena u parnicu, primjenom odredbe iz čl. 233. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, 114/22, 156/22, 155/23, dalje:ZOO) te čl. 52. st. 5. i čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20,114/22, 06/24, dalje:OZ) prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7.Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud ne nalazi da bi tijekom prvostupanjskog postupka bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. 13 i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži detaljne, razumljive, jasne, valjane i međusobno suglasne razloge o svim odlučnim činjenicama pa se kao takva može ispitati, radi čega nisu ostvarena ni obilježja povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.Nadalje, pravo na pravično (pošteno) suđenje, na čiju povredu se žaliteljica poziva, zajamčeno je čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, dalje:Ustav RH) i svakom jamči pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama te o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, što su zahtjevi pravilnog (poštenog) suđenja i pravilnog rada pravosuđa. Te su ustavne odredbe po smislu i cilju u cijelosti odgovarajuće odredbama čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: Konvencija), kojima je propisano pravo na pošteno suđenje, u smislu da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

8.1.Pravo na pravično suđenje, zaštićeno navedenom ustavnom odnosno konvencijskom odredbom predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Odgovor na pitanje što čini pravičan postupak ne podliježe jednom nepromjenjivom pravilu, već ovisi o svim okolnostima svakog pojedinačnog slučaja.

8.2.Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica navodima iznesenim u žalbi nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom prvostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije. Naime, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, kako je već ranije utvrđeno, odlučujući o pravima stranaka, za svoju odluku dao uvjerljive, logične, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge, a sadržaj žalbe ni u kojem dijelu ne upućuje na arbitrarnost niti očitu nerazumnost u odlučivanju o zahtjevu tužiteljice pred prvostupanjskim sudom.

8.3.Nadalje, zahtjevi pravičnosti suđenja u smislu čl. 6. Konvencije uključuju način predlaganja i prihvaćanja dokaza, a načelo jednakosti oružja, u smislu pravične ravnoteže među strankama, nužno obuhvaća razumnu mogućnost obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, u takvim uvjetima koji niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

8.4.Dakle, ocjena suda o tome koje će dokaze izvesti je diskrecijska, ali je ujedno ograničena načelom poštenog suđenja i procesne ravnopravnosti.

8.5.U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski je sud uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i cijenio razloge (zastara) zbog kojih je tužiteljica upućena u parnicu radi čega je, pravilno utvrđujući kako tužiteljica nije upućena na parnicu uslijed prigovora visini potraživanja u ovršnom postupku koji nije istaknula u žalbi protiv rješenja o ovrsi već prvi put u ovoj parnici (na raspravi od 25. studenog 2025.), valjanom primjenom odredbe iz čl. 55. st.3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24, dalje:OZ) otklonio ispitivanje osnovanosti navoda tužiteljice o tome. Posebno je navesti kako prema sadržaju spisa tužiteljica nije ni predlagala financijsko vještačenje niti pribavljanje podataka o plaćanju kredita od prednika pa protivno žalbenim navodima, nije bilo odbijanja dokaznog prijedloga za kojega drži da je uzrokovao neravnotežu.

8.6.Dakle, primjenjivo na okolnost konkretnog slučaja, ovaj žalbeni sud u tužiteljičinim žalbenim navodima doista ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost da je u postupku pred prvostupanjskim sudom zbog osobito teških povreda postupovnog prava ili zbog pogrešne primjene materijalnog prava došlo do povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na obrazloženu odluku, te povredu načela jednakosti oružja.

8.7.Sud prvoga stupnja, protivno žalbenim prigovorima, nije počinio ni bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a, budući je ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je valjano primijenio i materijalno pravo donoseći pobijanu odluku.

8.8.Žalbenim navodima tužiteljice – kojima ista u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od valjano utvrđenog činjeničnog stanja i pravilno iznijetih zaključaka po sudu prvog stupnja, koji se prihvaćaju, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je donio prvostupanjsku presudu, ničim se ne dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja po sudu prvog stupnja i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava.

9.U konkretnom slučaju, obzirom na spor o tome postoji li razlog za nedopustivost ovrhe iz čl. 50. st. 1. točka 11. OZ-a, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 233. ZOO-a prvostupanjski sud je valjano zaključio da od nastupa ovršnosti (20. srpnja 2012.) koja ni u ovom stadiju postupka nije sporna, pa do pokretanja ovršnog postupka Ovr-1056/2019 (28. lipnja 2019.) nije protekao desetogodišnji zastarni rok, što žaliteljica i ne dovodi u pitanje isticanjem uopćenog prigovora takvom utvrđenju i zaključku.

10.Pravilan je i zaključak da obustava ovrhe u predmetu Ovr-5483/15 pokrenutom po Raiffeissenbank Austria d.d. nije od utjecaja na drugačiju odluku suda, za koji su u pobijanoj odluci pod točkom 12., 12.1. i 12.2.. dani detaljni, jasni i razumljivi razlozi koji se u cijelosti prihvaćaju i radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja na iste žaliteljica upućuje.

11.Tužiteljica u tužbi, tijekom postupka te sada u žalbi tvrdi da je ovrha nedopuštena iz razloga što je određena na nekretnini koja predstavlja jedini dom njoj i djeci, koje pravo je inače normirano odredbom čl. 8. Konvencije, odnosno čl. 34. i 16. Ustava RH i ne predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč.11. OZ-a zbog kojega je tužiteljica upućena u parnicu.

12.Pored toga, Ugovor o nenamjenskom kreditu koji ovdje predstavlja ovršnu ispravu, potvrđen je (solemniziran) po javnoj bilježnici u smislu odredbe iz čl. 59. st. 1., 2. i 3. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22, dalje:ZJB) i time stekao snagu ovršnog javnobilježničkog akta kao javne isprave, pri čemu je javna bilježnica sukladno čl. 57. ZJB ispitala jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje pravnog posla, objasnila im smisao i posljedice posla i uvjerila se u njihovu pravu i ozbiljnu volju, kako je to i potvrđeno u javnobilježničkom štambilju, sadržaj provođenja kojih radnji i suglasnost s istima su i stranke potvrdile svojim potpisom i parafom svake stranice isprave, čiju pravnu valjanost nisu dovodile u pitanje niti to žaliteljica čini u žalbi.

13.Slijedom toga, tužiteljica je dragovoljno sklopila ugovor o nenamjenskom kreditu kao založni dužnik dajući u zalog nekretninu kao instrument osiguranja povrata kredita dozvoljavajući uknjižbu tog prava u korist vjerovnika te pristala za slučaj dospjelosti bilo koje obveze iz tog ugovora, da vjerovnik može provesti neposrednu prisilnu ovrhu na toj nekretnini radi naplate te tražbine i bila je upozorena po javnoj bilježnici na sve pravne posljedice koje iz ugovora za nju proizlaze.

14.U takvoj situaciji kada je tužiteljica dozvolila zasnivanje založnog prava, dakle koristila nekretninu kao instrument osiguranja povrata kredita i na taj način dragovoljno pristala i prihvatila da u slučaju neisplate vjerovnik može koristiti taj instrument osiguranja i naplatiti dug prodajom nekretnine, po stavu ovog suda koji je u skladu sa stavom izraženim u odlukama VSRH pa tako i onoj pod poslovnim brojem Rev-590/2024 od 8. siječnja 2025., ne bi se radilo o narušavanju pravične ravnoteže među strankama i povredi ustavnog i konvencijskog prava na dom, kako je to utemeljeno našao sud prvog stupnja i svoj stav o tome i obrazložio pod točkom 13., a za koji nije od utjecaja iskaz tužiteljice o njezinim obiteljskim i imovinskim prilikama, kako to neutemeljeno smatra žaliteljica.

15.Sličnu argumentaciju iznio je i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Zahtjev broj 43777/13 od 13. srpnja 2016. Vrzić protiv Hrvatske te po zahtjevu br.2545/14 Frlan protiv Hrvatske.

16.Glede prigovora kako je kredit otplaćivan i da dug nije onoliki koliko se potražuje u ovršnom postupku a s tim u svezi kako nije provedeno financijsko vještačenje niti od prednika tuženika zatraženi podaci o tome koliko je kredita otplaćeno, o kojemu je već bilo riječi, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe iz čl. 55. st. 3. OZ-a zaključio da u situaciji kada taj prigovor nije iznesen u žalbi protiv rješenja o ovrsi te iz tog razloga tužiteljica nije upućena u parnicu, osnovanost istog neće ispitivati.

17.Naime, tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom propisani je put pravne zaštite samo u okviru i svezi tih pravnih lijekova, i to samo kad ovršni sud u ovršnom postupku zaključkom odluči ovršenika uputiti na parnicu, što predstavlja procesnu pretpostavku za tužbu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi.

18.Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19.I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini troškova koji su odmjereni sukladno čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), čemu tužiteljica i ne ističe konkretnih žalbenih prigovora.

U Splitu, 3. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić