Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-1208/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Dragice Samardžić, predsjednice vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ankice Matić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, OIB:26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Đakovu broj Pn-68/2023-6 od 20. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.,

r i j e š i o j e :

Ukida se presuda Općinskog suda u Đakovu broj Pn-68/2023-6 od 20. siječnja 2026. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 26187994862, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623, iznos od 5.875,48 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pa do isplate, pri čemu za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623 naknaditi tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 26187994862, parnični trošak u iznosu od 143,51 eura (sto četrdeset tri eura i pedeset jedan cent), u roku od 15 dana."

2.Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenog odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je regresna isplata iznosa od 5.875,48 eura sa zateznim kamatama zbog isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja VD zbog prometne nesreće od 3. rujna 2009. u kojoj je pretrpio tjelesne povrede.

6. Među strankama nije sporno da se 3. rujna 2009. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti. Nije sporna pasivna legitimacija tuženika. Isto tako, nije sporno da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. ožujka 2015., Klasa: 141-02/13-01, Urbroj: 341-12- 05/3-13-033527, broj spisa: 54285, osiguraniku tužitelja VD priznato pravo na invalidsku mirovinu po osnovi ozljede na radu u iznosu 70% i bolesti 30%. Nije sporno niti da je tužitelj protiv tuženika već vodio parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem: P-26/2018, kojim mu je po istoj osnovi dosuđeno na ime naknade štete 49.620,43 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Međutim, sporna je primjena materijalnog prava te osnova i visina nastale štete.

8. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka prvostupanjski sud zaključuje da je za odlučivanje u sporu kojeg pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nesreće. Pri tome, u konkretnom slučaju da se ne primjenjuje odredba članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/13, 151/14, 33/15, 120/16, 18/18., 62/18, 115/18, 102/19, u daljnjem tekstu: ZOMO).

9. Prema odredbi članka 27. ZOOP određeno je:

1. Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

2. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

3. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

4. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

5. Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

10. Prema stajalištu ovog suda, a sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

11. Međutim, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

12. Obveze tuženika, kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane su odredbama ZOOP-a pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe ZOMO-a. Naime, ZOMO predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.

13. Tužitelj je uz podnesak od 20. srpnja 2022. dostavio i izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine za osiguranika VD za razdoblje od 1. ožujka 2019. do 31. prosinca 2021. Prema navedenom izračunu, razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine koji odgovara preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe do stjecanja prava na starosnu mirovinu iznosi 28.866,54 kuna, a to je koeficijent 0,3947 od svote razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. ožujka 2019. do 31. prosinca 2021. Nadalje, iz priloga uz podnesak tuženika od 4. srpnja 2022. utvrđeno je da je tuženik platio tužitelju nesporni iznos razmjerno isplaćenog iznosa invalidske mirovine u korist osiguranika tužitelja za razdoblje od 1. ožujka 2019. do 31. prosinca 2021. (70% razmjernog dijela isplaćenih iznosa) i to u ukupnom iznosu od 28.866,54 kuna.

14. Podneskom od 20. srpnja 2022. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje ukupan iznos od 44.266,87 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od podnošenja tužbe pa do isplate, a na ročištu održanom 12. prosinca 2025. uredio je tužbeni zahtjev na način da je spomenuti iznos prikazao u valuti euro.

15. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj na okolnost visine štete, u smislu članka 27. stavka 3. ZOOP-a, nije predložio izvođenje niti jednog dokaza. Tužitelj u ovom postupku da nije dokazao odlučnu činjenicu odnosno nastanak i visinu štetu koja bi bila obračunata primjenom članka 27. stavka 3. ZOOP-a, odnosno za navedeno nije predložio adekvatne dokaze poput financijskog vještačenja. Radi toga je prvostupanjski sud, temeljem odredbe 221.a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja koji da je na tužitelju odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da bez obzira što je tužitelj priložio izračun razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine za osiguranika VD za razdoblje od 1. ožujka 2019. do 31. prosinca 2021., sud da ne raspolaže stručnim znanjem kako bi utvrdio odlučnu činjenicu. Pored toga, prvostupanjski sud zaključuje da nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO).

16. Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju teret dokaza je na tuženiku. Naime, prema presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. u slučajevima subrogacijskih zahtjeva nositelja mirovinskog i socijalnog osiguranja, HZMO, kada društvo za osiguranje prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu mirovinu i da zbog toga šteta HZMO kao nositelju mirovinskog osiguranja predstavlja razliku između starosne i invalidske mirovine, teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi HZMO prema redovnom tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva je na tuženiku jer je tuženik stranka o čijem uspjehu u parnici ovisi dokazivanje te činjenice i jer on snosi štetne posljedice neuspjeha da se njegova činjenična pretpostavka ne utvrdi kao činjenica u postupku u potrebnom stupnju izvjesnosti.

17. Polazeći od navedenog, žalbeni razlozi i navodi tužitelja su osnovani jer prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje niti je pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo.

18. Radi toga je, temeljem odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a, prihvaćena žalba tužitelja kao osnovana, ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s tim da prvostupanjski sud u ponovno postupku utvrdi pravno relevantne činjenice odnosno postoji li razlika između visine mirovine te kolika je visina te razlike, odnosno štete, je li ona jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva.

Split, 3. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić