Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1195/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimica kao suca izvjestitelja te Ivane Madunić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i CF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica iz Oroslavja, Milana Prpića 65a, protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Nikola Stipaničev, odvjetnik u OD Glamuzina&Grošeta d.d. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1139/2023-14 od 23. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 03. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1139/2023-14 od 23. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužene kao osnovana te se ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1139/2023-14 od 23. siječnja 2026. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetan članak 3. /treće/ Naknada / u Ugovoru o kreditu broj 029- 50-2641868, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Damira Bjelčića, Gajeva 8, Krapina, pod brojem OU-39/2005 31.siječnja 2005., a kojeg su zaključili pravni prednik tužitelja, VF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik, Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor, a kojom ugovornom odredbom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, da tužiteljima DF, OIB [osobni identifikacijski broj] i CF, OIB [osobni identifikacijski broj], solidarno plati iznos od 458,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2005. do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja je za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.".

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.785,73 eura.

II. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, da tužiteljima, DF, OIB [osobni identifikacijski broj] i CF, OIB [osobni identifikacijski broj], solidarno plati parnične troškove u iznosu od 1.166,36 eura sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 23. siječnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, za naknadom parničnih troškova.".

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima , podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka kao i utvrđenja vrijednosti predmeta spora osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razloga iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade te posljedično zahtjev za isplatu.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita, s tuženikom kao kreditorom 26. siječnja 2005. zaključila ugovor o kreditu, broj: 029-50-2641868, prema kojem je (čl. 1.) kreditor stavio korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 21.616,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da se člankom 3. ugovora o kreditu, korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita ,

- da je tuženik prilikom isplate kredita 2. veljače 2005. naplatio naknadu u iznosu od 713,34 CHF (458,50 eura),

- da iz iskaza tužitelja kao i stipulacije spornih odredbi, koje su standardne proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo,

- da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini iste iz članak 3. ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da nije osnovan prigovor zastare a sve sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Na tuženiku da je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Predmetna odredba da je transparenta u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu da nisu samorazumljivi. Troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni su u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak odredbe čl. 9. ugovora o kreditu prema kojoj je, neovisno o ulaznoj naknadi tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih troškova, i svih ostalih troškova koji proiziđu iz ovog ugovora. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. i 9. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Obzirom da je tužitelju na temelju članka 3. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03, pa istom na temelju članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 458,49 eura i kamata a sukladno odredbi članka 1115. ZOO i to od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu (čl. 3 Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora.

11. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne 5 novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

15. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom potpisao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju izlazne naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Stoga tužitelju pripada prava na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetene ugovorne odredbe članak 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu odobravanja kredita i to u nespornom iznosu od 458,50 eura, sa kamatama.

16. Nadalje, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

17. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetne, rezultirale time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

18. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu, čime je odlučeno kao u izreci.

19. Međutim, osnovano žalitelj žalbenim navodima pobija rješenje prvostupanjskog suda kao nezakonito u odnosu na utvrđenu vrijednost predmeta spora, posljedično i visinu dosuđenih troškova postupka.

20. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je kako će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a.

21. U konkretnom slučaju radi se o sporu u kojem je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za isplatu koji se odnosni na novčanu svotu, pa su za određivanje vrijednosti predmeta spora mjerodavne odredbe članka 40. ZPP-a.

22. Odredbom članka 40. stavak 2. ZPP-a propisano je da u situaciji kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a što nije slučaj u konkretnoj pravnoj stvari kako to pogrešno prihvaća prvostupanjski sud.

21. Naime, zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, te se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju svakako nije iznos od 1.785,73 eura kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud.

22. Zbog pogrešnog pravnog stava, prvostupanjski sud će u ponovnom postupku imajući u vidu naprijed navedeno, donijeti novu odluku o visini predmeta spora a posljedično i odluku o trošku postupka, pa je valjalo žalbu tužene uvažiti i ukinuti pobijano rješenje temeljem odredbe članka 382. točka 3. ZPP-a čime je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu, 03. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras-Ivanišević