Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1108/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], , zastupanog po punomoćniku Atili Šilješu, odvjetniku u Osijeku, Svetoga Petka 60a, protiv tuženice Addiko banke d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Čurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-237/2023-29 od 19. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-237/2023-29 od 19. veljače 2026., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

Djelomično se ukida presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P- 237/2023-29 od 19. veljače 2026., i to baš u dijelu pod točkama II., IV., V. i VII. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetn im ugovorne odredbe ugovora o kreditu broj 5140260452-20010370184/2005 sklopljenog 29. kolovoza 2005. između tužitelja i pravne prednice tuženice Slavonske banke d.d. Osijek u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici platiti tužitelju 1.514,60 eura sa zateznim kamatama po osnovu više plaćenog zbog promjene tečaja. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom daljnjeg iznosa od 212,06 eura. U točki IV. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor tuženice istaknut radi prebijanja. Konačno, u točki V. izreke prvostupanjski je sud o odlučio o trošku parničnog postupka na način da je naložio tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.489,45 eura sa zateznim kamatama. U točki VI. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg parničnog troška u iznosu od 380,55 eura. Točkom VIII. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkama I., II., IV., V. i VII. izreke, tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da u pobijanom dijelu odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju u tom dijelu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u pobijanom dijelu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, te povrat razlike tečaja CHF u iznosu od 1.514,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kao i postupak koji je prethodio donošenju točke I. izreke, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP - a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud, u odnosu na pobijani dio pod točkom I. izreke, nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u svojoj žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je pravna prednica tužitelja, njegova pok. majka JG, čiji je tužitelj univerzalni pravni slijednik, kao korisnik kredita s pravnom prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d., sklopila 29. kolovoza 2005. ugovor o kreditu br. 5140260452-20010370184/200, u iznosu od 24.800,00 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da pravna prednica tužitelja nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bila upozorena na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti je upoznata s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, kao i odredba koja se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja dužna platiti tužitelju iznos od 1.514,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni je sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Tužitelj se također pozvao i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

10. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, pa tako i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99., dalje: ZOO/91) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22 ., 156/22. i 155/23., dalje ZOO/05).

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97.

ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13- 4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredbi članka 87. ZZP/03 te člancima 103. do 110. ZOO-a/91 u svezi s odredbom članka 1163. ZOO-a/05.

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužiteljica upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da joj je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

15. Pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan istaknuti prigovor zastare. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti (članak 110. ZOO/91-a). Zahtjev za isplatom više plaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 371. ZOO/91-a u svezi s člankom 210. ZOO/91-a).

Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 392. stavak 1. ZOO-a/91 propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetn ih odredbi o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 8. lipnja 2023. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

16. Prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim (odlomci 24.-29. obrazloženja prvostupanjske presude). Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se navedene presude iz kolektivnog spora, koje utvrđuju povredu kolektivnih interesa i prava potrošača sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka i kamatnom stopom promjenjivom na temelju jednostrane odluke banke, u utuženom razdoblju od 2003. do najkasnije prosinca 2008., odnose i na ugovore o kreditu koje je sklapala Slavonska banka d.d. prije provedenih statusnih promjena 29. veljače 2009. kad je Slavonska banka d.d. pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb. Kako je ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. Hypo Bank preuzela cjelokupnu imovinu i obveze Slavonske banke d.d. postala je time pravni slijednik Slavonske banke sukladno odredbi članka 522. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08.; dalje ZTD), kao tad važećeg materijalnog prava, upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i da njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelja je generalni pravn i slijednik pripojenog društva i time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Kolektivna tužba podignuta je 4. travnja 2012., dakle, jasno je da je Slavonska banka u to vrijeme prestala postojati i nije niti mogla kao samostalni pravni subjekt biti sudionik postupka povodom kolektivne tužbe. Kako je Hypo Alpe Adria Bank bila sudionik kolektivnog spora, te kako se pravo na tužbu obuhvaćeno kolektivnom zaštitom odnosi na sve potrošačke kredite u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a konkretan ugovor je sklopljen 29. kolovoza 2005., jasno je da se odluke iz kolektivnog spora donesene u slučaju franak primjenjuju i u ovom slučaju.

Osim toga, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 29. kolovoza 2005., a otplaćen u listopadu 2012. Stoga je dakle, pravna prednica tužitelja predmetni kredit od 18. lipnja 2008. (trenutak pripajanja) do otplate kredita (listopad 2012.) plaćala pravnom predniku tuženice Hypo Alpe Adria Bank d.d. Na taj način Hypo Alpe Adria Bank d.d. preuzela predmetni ugovor o kreditu pa su to potrošački ugovori Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. o kojima se raspravljalo i odlučivalo u kolektivnom sporu. Stoga dakle, bilo bi protivno svim načelima obveznog prava kada bi se s jedne strane učinak pripajanja Slavonske banke d.d. Osijek pravnom predniku tuženika Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. svodio na to da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. time postala nositelj prava i obveza ranijeg kreditora, a da se ujedno s druge strane negira da je taj isti potrošački ugovor postao potrošačkim ugovorom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na koje se odnosi pravno utvrđenje iz kolektivnog spora.

Također je za istaknuti i to da je u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, koja nije bila tužena u kolektivnom sporu, Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenoga 2023. i U-III-7002/2021 i dr. od 11. svibnja 2023. zauzeo stajalište da pozivanje na presude iz kolektivnog spora u tim predmetima samo po sebi nije proizvoljno jer je sadržaj ugovora o kreditu Slavonske banke d.d. Osijek u bitnome bio istovjetan ugovorima o kreditu drugih banaka koje su razmotrene u kolektivnom sporu. Pri tom je naglašeno da je se podnositeljica u nekim postupcima sama pozivala na isprave Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je bila tužena u kolektivnom sporu, kao mjerodavne i za ugovorne odnose Slavonske banke d.d. Osijek. U tom pogledu, neovisno o pitanju (ne)postojanja direktnog učinka presuda iz kolektivnog spora, ne postoji ništa proizvoljno u odlukama sudova kad se pozivaju na presude koje su donesene u drugim slučajevima, ako sud nađe da se radi o bitno sličnim ili istovjetnim predmetima.

17. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi kupnje osobnog automobila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da pravna prednica tužitelja, njegova pok. majka JG, čiji je tužitelj univerzalni pravni slijednik, ima svojstvo potrošača. Stoga je pravilno prvostupanjski sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenio kao neosnovan (odlomci 21.-23. obrazloženja prvostupanjske presude).

18. Slijedom svega navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu pobijanom u dijelu pod točkom I. izreke presude, a ovo u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

19. U pogledu prigovora tuženice da metoda izračuna više plaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF nije pravilna za pojasniti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj. Stoga je pravilno u predmetnom slučaju više plaćeno po osnovu ništene odredbe o valutnoj klauzuli CHF vještak izračunao temeljem početnog tečaja na dan isplate kredita. Pitanje metode izračuna je pravno, a ne činjenično pitanje na koje odgovora sud, ne vještak. Stoga je žalbeni navod oduzimanja pristupa sud zbog neočitovanja vještaka o metodi izračuna neosnovan.

20. Nadalje, u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučio je o pravnom pitanju postavljenom u predmetnoj reviziji i izrazio pravno shvaćanje, koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.“.

Navedeno pravno shvaćanje je obrazloženo na sljedeći način:

„17. Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05 kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO /05. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

18. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

18.1. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

19. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.“

Jednak pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i u kasnijim odlukama primjerice Rev-792/2024-2 od 14. svibnja 2025. i Rev-1065/2023-2 od 8. svibnja 2024.

21. U predmetnom slučaju tuženica je, podneskom od 13. lipnja 2024., dakle prije zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen na ročištu od 24. listopada 2024., postavila određeni prigovor radi prebijanja iznosa od 345,00 eura. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, podneskom od 9. siječnja 2026., tuženica je konačno uredila istaknuti prigovor radi prebijanja kojim traži da prvostupanjski sud izvrši prijeboj njezine nekompenzirane tražbine prema tužitelju u iznosu od 440,53 eura (1.514,60 eura – 1.074,07 eura = 440,53 eura) s tražbinom tužitelja koja je predmet spora.

22. Prigovor radi prebijanja sastoji u tome da tuženik ističe postojanje svoj kompenzabilnog, ali još uvijek nekompenziranog zahtjeva, pa traži od suda da sud presudom izvrši prijeboj tih tražbina. Dakle, tim prigovorom tuženik traži da sud izvrši prijeboj do kojeg još nije došlo. S druge pak strane, ako bi do prijeboja došlo izvanprocesnim prijebojem, onda istaknuti prigovor radi prebijana ne bi bio osnovan. Naime, osnovni uvjet za isticanje prigovora radi prebijanja je postojanje nekompenzirane tražbine. Kad je prigovor radi prebijanja istaknut u parnici, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom ako ona još nije bila zastarjela u trenutku kad su se stekle ostale pretpostavke za prijeboj, odnosno kad je nastupila kompenzabilnost. Jednak pravni stav zauzima i sudska praksa: rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x-765/11 od 21. prosinca 2011. koje je posljedica ustaljene sudske prakse izražene i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 923/81 od 8. prosinca 1981.

Za opstojnost prigovora radi prebijanja potrebno je da se određeno navede što se stavlja u prijeboj utuženog potraživanja i da na nesumnjiv način bude u tom pogledu istaknut zahtjev - prigovor radi prebijanja, jer bez tako opredijeljene procesne radnje nema niti prigovora – Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-3027/1990-2 od 23, svibnja 1991. Razlog zašto određeno treba navesti koji se iznos stavlja u prijeboj činjenica je da se procesna kompenzacija vrši tako što sud treba u izreci utvrditi postojanje tražbine tužitelja, postojanje tražbine tuženika i potom izvršiti prijeboj. Ako tuženik nije određeno naveo tražbinu koju stavlja u prijeboj onda sud ne može u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje te tražbine, a time ne može ni vršiti prijeboj (članak 338. stavak 2. ZPP-a).

Ako sud u povodu procesnog prigovora radi prebijanja utvrdi postojanje obje tražbine, njegova odluka treba sadržavati tri dispozicije: 1. deklaraciju o postojanju tužiteljeve tražbine, 2. deklaraciju o postojanju tuženikove tražbine do visine tužiteljeve i 3. konstitutivnu odluku o kompenzaciji uz a) odbijanje tužiteljevog zahtjeva do visine do koje je njegova tražbina kompenzirana s tuženikovom, odnosno, još i b) uz nalog tuženiku da ispuni višak tužiteljevog nekompenziranog dijela tražbine. Ako je tuženikova tražbina veća od tužiteljeve, kondemnatornu presudu u korist tuženika sud može izreći samo ako je tuženik istakao kompenzabilnu protutužbu, u protivnom sud može odlučiti o tuženikovom prigovoru samo u granicama tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Radi ostvarenja viška tuženik može istaknuti samostalnu protutužbu.

23. Slijedom navedenog za zaključiti je da je prilikom donošenja pobijane presude u dijelu pod točkom IV. izreke prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se tuženica poziva u žalbi. Ovo stoga jer prvostupanjska presuda u navedenom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

24. Slijedom svega navedenog trebalo je prvostupanjsku presudu djelomično ukinuti u dijelu pod točkama II., IV., V. i VII. izreke te predmet u ovom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

25. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP - a te će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu o kojem nije pravomoćno presuđeno kao i o istaknutom prigovoru radi prebijanja te parničnom trošku.

U Splitu 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić