REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2280/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, zastupanog po punomoćniku Domagoju Tomiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 20. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 919896 od 25. kolovoza 2006., sklopljenog između korisnika kredita PĆ i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, kao kreditora, sadržana u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 2,00% (slovima: dva posto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 215,83 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 29. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 50/94., 19/95., 36/96., 76/96., 72/02. i 153/04.), u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 403,08 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. lipnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev u dijelu kojim naknadu parničnih troškova, sa zateznim kamatama, potražuje preko dosuđenog iznosa, za daljnji iznos od 630,10 eur.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 5. listopada 2025. navodi da su PĆ kao korisnik kredita i prednika tuženika (Volksbank d.d., OIB: 78427478595) 25. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu. Tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački, što da je razvidno iz njegove namjene. Tužitelj da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tvrdi da je ništetna odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojom je utvrđena obveza korisniku kredita plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva (ulazne naknade). Tvrdi, u bitnome, da je predmetna odredba ništetna, u skladu s odredbama mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju da on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na nju na bilo koji način utjecati. Tvrdi da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tuženik korisniku na bilo koji način pojasnio koje bi troškove imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi ih korisnik plaćanjem ove naknade bio dužan podmiriti. Tvrdi da ova odredba nije lako razumljiva niti uočljiva. Tužbom stoga potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem predmetne ništetne odredbe, u iznosu od 216,01 eur, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim po stopi mjerodavnoj za ostale odnose, počevši od 15. kolovoza 2006. do vraćanja, jer tvrdi da je tuženik nepošteni stjecatelj.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi da nije sporno da je slijednik banke kreditora iz predmetnog Ugovora o kreditu te da nije sporno da je 29. kolovoza 2006., na temelju predmetnog Ugovora o kreditu, korisniku kredita naplaćena naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 215,83 eur. Međutim, osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Prije svega, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da se, prema navodima tužitelj, u odnosu na ustupljenu tražbinu radi o tražbini potrošača, koja da je strogo osobne odnosno takve naravi i koja se stoga protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Osporava da bi se radilo o potrošačkom ugovoru i o ništetnoj odredbi ukazujući, u bitnome, da je iznos naknade točno i jasno određen, da je osporavana odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe, da je korisnik kredita kao prosječan potrošač bio sposoban izračunati visinu ove naknade, shvatiti financijske obveze koje iz predmetne odredbe za njega proizlaze te procijeniti da li je predmetna odredba za njega prihvatljiva. Tvrdi da je korisnika kredita u cijelosti informirao o obvezi plaćanja predmetne naknade, jasno navodeći da postoji njegova obveze plaćanja u visini propisanoj tuženikovim općim aktima. Sve i kada bi bila dopuštena ocjena poštenosti, tvrdi da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare, s obzirom da je od naplate predmetne naknade do podnošenja tužbe prošlo više od pet godina. Osporava tijek zateznih kamata i jer tvrdi da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, nije nesavjesni stjecatelj. Konačno, prigovara i vrijednosti predmeta spora, kako ju je tužitelj u tužbi naznačio u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti. Smatra naime da ovaj zahtjev, s obzirom da se istovremeno traži i povrat stečenog na temelju ništetne odredbe, ne bi bio od utjecaja na vrijednost predmeta spora, za koju smatra da je mjerodavna isključivo vrijednost kondemnatornog dijela zahtjeva.

3./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: izvadci iz sudskog registra (list 8-211 spisa), ugovor o kreditu (list 212-216 spisa), obavijest o ustupu i zahtjev za dostavu dokumentacije (list 217, 228 spisa), kredita dokumentacija (list 218-227, 235-327 spisa), ugovor o ustupu (list 229-234 spisa), sudska praksa i pravno mišljenje (list 341-384 spisa), Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 385-388 spisa). Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje PĆ, korisnice kredita (list 405-406 spisa).

4./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 25. kolovoza 2006., u dijelu čl. 7., kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, u visini od 2,00% od iznosa kredita, a osnovom koje je banka korisniku naplatila predmetnu naknadu u iznosu od 215,83 eur, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita ĆĆ.

6./ Nije sporno da je prednik tuženika (Volksbank d.d., OIB: 78427478595) sa PĆ kao korisnicom kredita zaključio Ugovor o kreditu od 25. kolovoza 2006., koji sadrži osporavanu ugovornu odredbu iz čl. 7., a po osnovi koje je prednik tuženika 29. kolovoza 2006. naplatio od korisnika kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 215,83 eur. S obzirom na navedeno, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za plaćanjem istaknut u tužbi, na način da potražuje plaćanje iznosa od 215,83 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od 29. kolovoza 2006. do isplate, na koje je djelomično povlačenje tuženik pristao (u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. ZPP-a).

7./ Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, odnosno da li je ustupom mogao steći tražbinu korisnika kredita kao potrošača po osnovi plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu. Sporno je da li je predmetna ugovorna odredba ništetna kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati njezina ništetnost. Sporan je prigovor zastare kao i tijek zatezne kamate, kao i vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti.

8./ Ugovorom o kreditu od 25. kolovoza 2006. prednik tuženika je kao kreditor odobrio PĆ kao korisnici kredita namjenski kredit, u kunskoj protuvrijednosti od 17.625,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Ugovorena je, odredbom čl. 7. predmetnog Ugovora, obveza korisnika platiti jednokratno naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita.

9./ Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

10./ Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, s namjenom da sredstva iz kredita koristi za podmirenje troškova školovanja djeteta i ostalih životnih troškova, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a prednik tuženika kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

11./ Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

12./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. PĆ ustupila je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.

14./ U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, dakle dijela odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu valja navesti sljedeće.

15./ Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16./ Radi utvrđenja osnovanosti navoda tužitelja vezanih uz ništetnost predmetne ugovorne odredbe, proveden je dokaz saslušanjem korisnika kredita PĆ.

17./ Iz iskaza ovog svjedoka, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, a nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, utvrđeno je da se o predmetnoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobila nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetne naknade i usluge banke koje bi se njome podmirivale. Predmetnu naknadu da je jednostavno morala platiti kako bi dobila kredit.

18./ Pri tome, po ocjeni ovog suda, iz navoda tuženika da je obveza plaćanja sporne naknade navedena u samom ugovoru o kreditu, ali da je, osim toga, plaćanje ove naknade propisano i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih je, na predmetni ugovor, korisnik pristao, proizlazi istinitost navoda svjedoka da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade sukladno tuženikovoj Odluci o Tarifi naknada za usluge, a prema kojoj Odluci se naknada za obradu stambenog kredita obračunava u nekom postotku od iznosa kredita, uz popuste ovisno o vrsti kredita i korištenju drugih tuženikovih paketa računa.

19./ Okolnost da je korisnik kredita možebitno i informiran o obvezi plaćanja naknade u visini koja je prethodno propisana od strane tuženika (odnosno njegovog prednika), kako to tuženik tvrdi, ne znači, suprotno shvaćanju tuženika, da se o ovoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je banka tipski predvidjela obvezu plaćanja predmetne naknade, o kojoj je obvezi, kao i visini naknade koju je propisala, obavijestila korisnika kredita. Međutim, navedene okolnosti informiranja klijenta o obvezi plaćanja i visini naknade nisu dostatne za zaključak da se o predmetnoj odredbi pojedinačno i posebno pregovaralo. Osim toga, u konkretnom slučaju iz navoda saslušanog korisnika ne proizlazi niti da bi bio informiran o obvezi plaćanja ove naknade, a dokaza kojima bi potkrijepio suprotne tvrdnje tuženik, iako je bio dužan, nije predložio (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

20./ Opći akti prednika tuženika, kojima je nedvojbeno predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu.

21./ Konačno, u predmetnom ugovoru o kreditu, a niti u drugim ispravama koje su stranke s tim u vezi dostavile, nije navedeno na koji je način u konkretnom slučaju naknada obračunata, odnosno u kojem omjeru od ukupnog iznosa kredita, od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno zašto je tuženikovim aktima određena baš u nekoj visini (postotku) od ukupnog iznosa kredita. Iako je nedvojbeno da za tuženika određeni troškovi u poslovanju nastaju, pa i vezano uz obradu i odobrenje kreditnih zahtjeva i da su ti troškovi u vezi s vrstama pojedinih kreditnih proizvoda koje nudi (stambeni, namjenski, gotovinski i sl.), odlučno je da li je tuženik određenom korisniku kredita dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u konkretnom slučaju (a ne samo ovisno o vrsti kreditnog proizvoda), u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome u konkretnom slučaju podmirivale. Takve informacije, a kako proizlazi i iz iskaza korisnika kredita, a dokaze iz kojih bi proizlazilo drugačije tuženik i nije predložio, tuženik korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dao.

22./ Dakle, tuženik nije dokazao da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale. Tuženik nije stoga u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza korisnika kredita da nikakva pojašnjena vezana uz način određivanja predmetne naknade nije dobio, koji bi se troškovi banke njome namirivali te u kojem je odnosu visina ove naknade prema iznosu iz ugovora o kreditu. Utvrđeno je stoga da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dobio.

23./ S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (neki postotak od ukupnog iznosa kredita), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u nekom postotku iznosa kredita i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetna naknada odnosi i koje troškove tuženik njome namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača , vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezan uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest.

24./ Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, odnosno sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Neosnovano tuženik smatra da pravna shvaćanja iz predmetne odluke ne bi bila primjenjiva u konkretnom slučaju jer takav navod očito osniva na neslaganju s izloženim pravnim shvaćanjem.

25./ Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

26./ Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ova odredba ništetna.

27./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužitelju zatezne kamate na iznos povrat kojeg tužbom potražuje pripadaju, sukladno istaknutom zahtjevu, počevši od dana izvršenog plaćanja. Neosnovano pri tome tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata od dana stjecanja, jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetne ugovorne. Nisu stoga osnovani prigovori tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja, vezani uz tijek zatezne kamate s obzirom na podnošenje zahtjeva za povrat stečenog bez osnove nakon većeg broja godina, jer je predmetna njegova obveza plaćanja zatezne kamate od stjecanja pripisana zakonom kao posljedica neosnovanog bogaćenja pa nije protivna načelu pravne sigurnosti. S obzirom na različito pravno i činjenično stanje koje je bilo predmet odlučivanja, kao i prethodno izložene okolnosti temeljem kojih je zaključeno o nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja, nije od utjecaja sudska praksa na koju ukazuje tuženik vezana uz savjesnost neosnovano obogaćenog zajmodavca (VSRH Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.).

28./ Po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe , kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetne ugovorne.

29./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO - a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

30./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno i o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača. Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe.

31./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina , sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32./ S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je prigovor zastare neosnovan. Konačno, pogrešno je shvaćanje da bi, s obzirom na izloženo pravno shvaćanje o početku tijeka zastare, tužiteljeva tražbina radi povrata stečenog bez osnove do pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, ili eventualno podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, bila nedospjela. Naime, radi se o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, utemeljenoj na prethodno izloženom pravnom shvaćanju, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom tuženikovog neosnovanog stjecanja, a početak tijeka obveze plaćanja zatezne kamate ovisi o (ne)savjesnosti neosnovano obogaćenog (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

33./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

34./ U odnosu na tuženikov prigovor suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valja navesti kako slijedi. Prije svega, po ocjeni ovog suda, pogrešno je shvaćanje da ovaj zahtjev za utvrđenje ne bi bio od utjecaja na vrijednost predmeta spora smo stoga što se u istom postupku zahtijeva i isplata neosnovano stečenog na temelju ništetne odredbe. Takav zaključak ne proizlazi iz odredaba ZPP-a kojima je propisan način određivanja vrijednosti predmeta spora kod objektive kumulacije tužbenih zahtjeva (kao u konkretnom slučaju) odnosno u situacijama kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 1. ZPP-a). Po shvaćanju ovog suda, u situacijama kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu, pa sve i da tako istaknuti deklaratorni zahtjev treba poslužiti za ocjenu osnovanosti, valja prihvatiti da i ovaj zahtjev ima određenu vrijednost. U konkretnom slučaju tim više, s obzirom da bi tužitelj deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti mogao istaknuti i samostalno, za što bi nedvojbeno imao pravni interes. Osim toga utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kao u konkretnom slučaju deklaratornim utvrđenjem u izreci presude, a osobito imajući u vidu da se radi o ništetnoj odredbi iz potrošačkog ugovora, ima širi pravozaštitini cilj pa stoga ne služi isključivo radi ocjene osnovanosti zahtjeva za isplatu stečenog temeljem ove ništetne odredbe. Međutim, tužitelj je ipak suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, pa je, primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, vrijednost predmeta spora u ovom dijelu sud odredio u visini iznosa plaćanje kojeg tužitelj tužbom potražuje (215,83 eur), ocjenjujući da je tako određena vrijednost primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi vrijednost predmeta spora u ovom dijelu imala biti određena u iznosu od 1.327,22 eura, a u vezi s odredbom čl. 19. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.). Svrha citirane odredbe je obračun vrijednost predmeta spora radi naplate sudske pristojbe prilikom pokretanja postupka te ne dokida procesnu odredbu vezanu uz odmjeravanje vrijednosti kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu iz čl. 40. ZPP-a. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti i povrat plaćenog na temelju ništetne odredbe, za ocjenu vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje mjerodavna je , u konkretnom slučaju, upravo vrijednost koja se, kao posljedica utvrđenja ništetnosti, potražuje radi plaćanja. Pri tome, i uz na ovaj način određenu ukupnu vrijednost predmeta spora (431,66 eur), odvjetnički troškovi zastupanja uz primjenu mjerodavne odvjetničke tarife ostaju u jednom od nižih tarifnih razreda (50 bodova), ali koji tarifni razred pri tome, po ocjeni ovog suda, odgovara složenosti i značaju predmeta spora.

35./ Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora (u iznosu od 431,66 eur) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:

- sastav tužbe (T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 100,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 5. prosinca 2025. kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanje na ročištu 22. travnja 2026. (s obzirom da je na istom ročištu zaključen prethodni postupak i održana glavna rasprava, odmjerava se jedna nagrada za ročište) (T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanje na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife), 50,00 eur, dakle ukupno 350,00 eur.

36./ Nadalje, tužitelju je, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznata naknada troška plaćene sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 26,54 eur, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eur, dakle sve prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a).

37./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 403,08 eur, dok je u više zatraženom njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

38./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

39./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 3. lipnja 2026.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.