Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-600/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-138/2025-12 od 26. veljače 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 03. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-138/2025-12 od 26. veljače 2026. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je ništetna odredba točke 11.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog dana 22. svibnja 2006. godine između tuženika i tužiteljice, koji je dana 23. svibnja 2006. godine solemniziran kod javnog bilježnika Zvijezdane Rauš-Klier pod brojem: OU-451/06, u dijelu koji glasi: „11. ZAVRŠNE ODREDBE – 11.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.....”, kao i da je ništetna odredba točke 3.3. predmetnog Ugovora, u dijelu koji glasi : „...umanjen za iznos naknade iz točke 11.3. ovog Ugovora”.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 130,79 eura, sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2006. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 207,41 eura, sa zateznim kamatama od 26. veljače 2026. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, s ve u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije i iskaza tužiteljice u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između nje i tuženika kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku, kao i zahtjev za isplatu iznosa kojeg je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužiteljici na temelju ništetne odredbe.

8. U vezi toga utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 22. svibnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj [broj kredita] (u nastavku teksta: Ugovor), kojim se tuženik obvezao da će tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 21.057,78 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja, te da je u točki 11.3. Ugovora između ostalog određena i obveza tužiteljice da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, dok je u točki 3.3 . predmetnog Ugovora naznačeno kako je način korištenja kredita određen doznakom na račun prodavatelja na osnovi ponude br: 038/2006, umanjen za iznos naknade iz točke 11.3. ovog Ugovora, a da je tuženik na temelju tih odredbi dana 23. svibnja 2006. godine naplatio tužiteljici iznos od 210,58 CHF, odnosno 130,79 eura.

9. Nadalje utvrđuje da tužiteljica u odnosu na predmetni Ugovor ima u smislu odredbe članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) status potrošača, jer da je taj pravni posao zaključila kao fizička osoba, te radi kupnje vozila, a da ista nikada nije bila član nekog trgovačkog društva, niti je imala otvoren obrt, pa da navedeni pravni posao predstavlja potrošački Ugovor.

10. Nastavno utvrđuje da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi predmetne naknade za obradu kredita, jer da uopće nije bila u banci radi sklapanja predmetnog Ugovora, već je kredit ostvarila putem zastupnika u Auto kući „Knez“, gdje je za osobne potrebe kupovala osobno vozilo koje je bilo financirano predmetnim kreditom, tako da je naznačene sporne Ugovorne odredbe mogla prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog Ugovora od strane tuženika, ili uopće ne sklopiti taj Ugovor, u kojem slučaju ne bi pribavila novčana sredstva koja su potrebna za kupnju vozila.

10.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije od tuženika bila obaviještena o obvezi plaćanja sporne naknade i o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje, niti je u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora znala u kojoj visini i po kojem tečaju će joj biti naplaćena jednokratna naknada.

10.2. Nastavno utvrđuje da se iz spornih Ugovornih odredaba mogla utvrditi visina predmetne naknade, ali da tužiteljici nije prilikom pregovaranja prije potpisivanja Ugovora objašnjena svrha te naknade, pri čemu utvrđuje da su sporne Ugovorne odredbe koje se odnose na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa kredita uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice kao potrošača.

10.3. Naime, u vezi toga utvrđuje kako se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici nije zapravo isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa, pri čemu utvrđuje da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, ali da tuženik koji je sastavio predmetnu Ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade.

10.4. U vezi toga utvrđuje da je tuženik prilikom obrade zahtjeva i odobravanja predmetnog kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji su podmireni tom naknadom, ali kako iz činjenice da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita proizlazi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što da govori u prilog tome da tako Ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva , kao i odobravanju kredita.

10.5. S obzirom na navedeno, a pozivom i na odredbe članaka 81. stavak 1. i 2., 83., 84. i 87. ZZP/03, kao i na odredbu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude , jer utvrđuje da su sporne Ugovorne odredbe iz opisanih razloga nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

11. Nastavno tome, utvrđuje u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO -a osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 130,79 eura, koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku osnovom naznačenih ništetnih Ugovornih odredaba, kao i njezin zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos počev od dana naplate predmetne naknade do isplate, jer utvrđuje da je tuženik stekao korist u tom iznosu na temelju ništetnih Ugovornih odredaba koje je sam inicirao njihovim stavljanjem u tipski Ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice na njihov sadržaj, pa da je isti u smislu odredbe članka 1115. ZOO -a nepošteni stjecatelj utuženog novčanog iznosa.

12. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude.

13. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz članka 323. stavak 1. ZOO-a), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara naznačenog dijela tužbenog zahtjeva (radi isplate iznosa od 130,79 eura), jer da ona počinje teći tek od pravomoćnosti pobijane odluke.

14. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 151. stavak 3. ZPP-a.

15. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

16. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju indirektno (sadržajem žalbe) ukazuje tuženik, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

17. Neosnovane su i tvrdnje žalitelja da sud prvog stupnja nije utvrđivao ništetnost spornih Ugovornih odredaba temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, a to stoga jer je prvostupanjski sud o ništetnosti tih odredaba pravilno odlučio u okviru relevantnih odredaba ZZP/03, koji propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora.

18. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su sporne Ugovorne odredbe nepoštene, a posljedično tome i ništetne, zbog čega je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP/03 i ZOO-a odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude, a pravilnom primjenom odredaba članaka 1111. stavak 1. i 1115. ZOO -a na način kako je naznačeno u točki II. izreke iste odluke.

19. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u tom pravcu sud prvog stupnja naveo je jasne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, pa se na te razloge radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima isti osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava, a među njima i tvrdnje o tome da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe ZZP/03 o isključenju testa nepoštenosti.

20. Naime, okolnost da su sporne Ugovorne odredbe bile gramatički i jezično razumljive, što je u obrazloženju pobijane presude utvrdio i prvostupanjski sud navodeći da se iz spornih Ugovornih odredaba mogla utvrditi visina predmetne naknade, ne znači da bi već samim time bilo u smislu odredbe članka 84. ZZP/03 nedopušteno ocjenjivati da li su te odredbe poštene .

20.1. To stoga jer je Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u nastavku teksta: Direktiva) određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a iz presude Suda Europske unije od 30. travnja 2014. godine koja je donesena u predmetu broj C-26/13 proizlazi da odredbu članka 4. stavak 2. Direktive (koja iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da je tuženik kao kreditor trabao tužiteljici kao potrošaču na jasan i transparentan način objasniti razloge i svrhu ugovoranja sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja nije učinio.

20.2. Na navode tuženika koji se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-621/17 valja odgovoriti kako ta odluka nije primjenjiva u konkretnom slučaju, a to stoga jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve), pa je Sud Europske unije ocijenio da u smislu odredbe članka 4. stavak 2. i odredbe članka 5. Direktive nije povrijeđen zahtjev transparentnosti , a u predmetnom Ugovoru tuženik koji je sam sastavio Ugovor na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa su sporne Ugovorne odredbe i po stajalištu ovog suda nepoštene, a time i ništetne, jer su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

21. Nisu osnovane niti tvrdnje žalitelja kojima opetovano ukazuje na zastaru utužene tražbine, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz članka 323. stavak 1. ZOO- a), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora , počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , pa da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara naznačenog dijela tužbenog zahtjeva (radi isplate iznosa od 130,79 eura), jer da ona počinje teći tek od pravomoćnosti pobijane odluke. U vezi toga neosnovano je pozivanje tuženika na presudu Suda Europske unije C/2024/3564, jer isti nije dokazao da je tužiteljica i prije pokretanja predmetnog parničnog postupka znala ili da je razumno mogla znati da su sporne Ugovorne odredbe nepoštene, pa da bi tek od takvog njezinog saznanja počeo teći zastarni rok, pri čemu je u tom pogledu sam po sebi neodlučan ishod postupka po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite, jer se u tom postupku nije raspravljalo niti odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorene naknade za obradu kreditnih zahtjeva. Stoga tužiteljica ima u smislu odredbe članka 187. stavak 2. ZPP-a pravni interes za utvrđenje ništetnosti naznačenih (spornih) Ugovornih odredaba, jer o tome ovisi (ne)osnovanost kondemnatornog dijela njezinog tužbenog zahtjeva kojim od tuženika traži isplatu novčanog iznosa od 130,79 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, u vezi čega je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tuženik bio nepošten stjecatelj tog novčanog iznosa, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 1115. ZOO - a obvezao istoga na plaćanje zateznih kamata na utuženi novčani iznos počev od dana naplate tog iznosa do konačne isplate.

22. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika.

23. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 151. stavak 3. ZPP-a.

24. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

25. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 03. lipnja 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar