Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-443/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐH, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjediš tem u Rijeci, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1085/2024-14 od 24. listopada 2025., u sjednici vijeća dana 2. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1085/2024-14 od 24. listopada 2025. pod II i III izreke.
II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1085/2024-14 od 24. listopada 2025. pod I i II izreke.
III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke za iznos glavnice od 2.286,22 eura proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi koje je Općinski sud u Rijeci donio 14. prosinca 2022. godine, pod poslovnim brojem Ovr-1391/2022. dok se izvan odluke iz t. I. odbija tužbeni zahtjev kojim je traženo da se proglasi nedopuštenom ovrha, određena rješenjem o ovrsi koje je Općinski sud u Rijeci donio 14. prosinca 2012. godine, pod poslovnim brojem Ovr-1391/2022. u cijelosti. Konačno, pod III je određeno kako svaka stranka snosi svoje troškove.
2. Protiv presude žalbu u odbijajućem dijelu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
3. Protiv presude žalbu u usvajajućem dijelu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
4. Tužbeni zahtjev utemeljen je na tvrdnji tužitelja upućenog na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem koje je Općinski sud u Rijeci donio 14. prosinca 2022. godine pod poslovnim brojem Ovr-1391/2022, i to iz razloga sadržanih u odredbama čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 - dalje: OZ) jer da je sud ovrhu odredio tako da je postojanje tražbine utvrdio u kunskoj protuvrijednosti eura prema srednjem tečaju ovrhovoditelja što je suprotno oznaci u ovršnoj ispravi, s tim da je ovrha dopuštena za iznos nepostojećeg duga budući da je tražbina ovršenika (tužitelja) prema ovrhovoditelju (tuženiku) prestala za iznos od najmanje 3.450,79 eura, koji je tužitelj tuženiku dobrovoljno podmirio uplatama od 02. svibnja 2022. godine, od 06. rujna 2022. godine i od 16. prosinca 2022. godine. Tuženik pak tvrdi kako je u ovršnom prijedlogu koji je tuženik podnio protiv tužitelja omaškom navedeno da je obračun obavljen po srednjem tečaju tuženika kao ovrhovoditelja jer je, zapravo, kod obračuna primijenjen srednji tečaj HNB za eure dok će iznosi koje je tužitelj tuženiku eventualno platio nakon pokretanja ovršnog postupka biti uzeti u obzir prilikom diobe kupovnine, u slučaju prodaje nekretnine.
5. Tužitelj u žalbi navodi kako je sud pri donošenju odluke zanemario navode iz tužbe te se koncentrirao na osobnu identifikaciju tužitelja (promjenu imena), ali nije se očitovao o bitnom dijelu tužbenog zahtjeva da je ovrha zatražena u valuti EUR prema tečaju ovrhovoditelja iako je u ovršnoj ispravi tražbina izražena u EUR uz preračun po srednjem tečaju HNB. Radi navedenog u postupku nije utvrđeno koji je tečaj stvarno primijenjen (HNB-ov ili ovrhovoditeljev/tuženikov) kao i postoji li razlika u iznosu glavnice i radi te činjenice. Tuženik je pokušao naplatiti i ono što mu je ovaj nepobitno podmirio, odnosno isto je učinila dužnica tuženika ŠH. Predmetne uplate su izvršene u pretežitom dijelu prije podnošenja prijedloga za ovrhu, a nakon izdavanja potvrde ovršnosti na ovršnoj ispravi po javnom bilježniku. Ovrhovoditelj je bio dužan prije podnošenja prijedloga neovisno o visini dugovanja na dan ovršnosti ovršne isprave dodatno provjeriti stanje duga i prijedlog za ovrhu po potrebi uskladiti s recentnim stanjem duga. Kako isti to nije učinio već je tužitelja ovršio i za nepripadajući mu iznos tuženik je postupio nesavjesno te se posljedično radi o pokretanju postupka u odnosu na nepostojeći dug što implicira osnovanost nedopuštenosti cijele ovrhe iz razloga iz čl. 50. st. 1. t. 9 Ovršnog zakona. Plaćanja se vrše i na mjesečnoj razini kroz ovrhu te je tužitelj dostavio dokaz o plaćanju iz studenog 2022. koji nije pribrojen iznosu za koji je utvrđena djelomična nedopuštenost ovrhe. Da je predmetni iznos pribrojen tada bi sud dodatno morao, pod pretpostavkom da je uopće moguća djelomična nedopuštenost ovrhe utvrditi i nedopuštenost u dijelu naplate troška ovrhe koji je suđen prema višem tarifnom razredu pa se razlog nedopuštenosti ovrhe ne odnosi samo na identitet stranaka, nego i na način na koji je ovrha zatražena (preko granica isprave).
6. Tuženik pak u žalbi ističe kako je on iznos od 2.286,22 eur na ime zaprimljenih uplata već uračunao prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu, a visina dugovanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je ovršnom ispravom u njenoj cijelosti. Pri tome je potvrdama o uplatama navođeno kako se plaća dio glavnice dok čl. 171. i 172. ZOO propisuju da kada između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja. Stoga se ovdje prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Tužitelj je morao konkretno financijskim vještačenjem kojeg nije predložio provesti i kojim bi bila utvrđen točna visina obveze tužitelja po osnovama glavnice, redovne kamate, zatezne kamate te troškova. Ujedno, u odnosu na uplatu od dana 16. prosinca 2022. godine tuženik smatra presudu kontradiktornom ključnim činjenicama i izreci presude te pravo pogrešno primijenjenim. Naime, prijedlog za ovrhu je podnesen dana 25. listopada 2022. godine, a ova uplata je izvršena dana 16. prosinca 2022. godine. Vršenje uplate nakon podnošenja prijedloga za ovrhu nikako ne može imati značaj nedopuštenosti ovrhe za taj iznos nego upravo suprotno, može imati značaj isključivo udovoljenja dijelu ovršne tražbine i to za iznos izvršene uplate što posljedično znači da je ovrha za taj iznos uplate provedena, a ne zabranjena, odnosno nedopuštena. Pri tome da je ovršna isprava potvrđena dana 15. prosinca 2013. pod br. OV-25856/2013, a svojstvo ovršnosti je stekla s danom 15. prosinca 2021. Konačno, neosnovano se sud poziva na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a, te na načelo poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva jer je uspjeh tužitelja u parnici zanemariv.
7. Konačno, sada pravilno sud u pobijanoj odluci utvrđuje kako prema čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a, kao razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom predviđen je onaj vezan uz to da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da ovrhovoditelj to nije ovlašten tražiti protiv ovršenika, dok je odredbom čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a utanačeno da se ovrha ne može tražiti ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Ovrha je zatražena na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 11. listopada 2013. godine koji je postao ovršan 15. prosinca 2021. godine, kada je javni bilježnik Velibor Panjković na taj Sporazum istakao potvrdu ovršnosti. Ujedno je došlo i do promjene osobnih podataka tužitelja na temelju odluke Ureda državne uprave u PGŽ, klase UP//-222-02/16-01/113 od 25. srpnja 2016. godine. Pri zaključivanju ovršne isprave je ranije ime tužitelja ĐH bilo EH, s tim da je upravo EH imala svojstvo protivnika osiguranja po Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 11. listopada 2013. godine.
8. Stoga pravilno sud ispituje tvrdnju tužitelja o tome da je tražbina prestala za iznos od barem 3.450,79 eura koji je plaćen tuženiku uplatama od 02. svibnja 2022. godine, od 06. rujna 2022. godine i od 16. prosinca 2022. godine, dakle nakon podnošenja ovršnog prijedloga od 25. listopada 2022. godine. U ovršnom spisu Ovr-1391/2022 postoje potvrde od 02. svibnja 2022. godine, od 06. rujna 2022. godine i od 16. prosinca 2022. prema kojima je ŠH tuženiku platila: 06. rujna 2022. godine iznos od 10.000,00 HRK, 02. svibnja 2022. godine iznos od 6.000,00 HRK te 16. prosinca 2022. godine iznos od 1.225,50 HRK, navodeći u svim prilikama takvih uplata da plaća dio glavnice pa je jasno da je tražbina tuženika prema tužitelju djelomično prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon potvrđivanja javnobilježničke isprave, što znači da je pozivanje tužitelja na postojanje razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a djelomično osnovano, i to za zbroj uplata od 02. svibnja 2022. godine, od 06. rujna 2022. godine i od 16. prosinca 2022 od 2.286,22 eura.
9. Dakle, radi se o situaciji u kojoj čitav tužbeni zahtjev nije osnovan ali nije niti neosnovan. Dio tražbine je nesporno plaćen, te je tražbina svakako umanjena plaćanjima tužitelja, ali je sporno kako ista uračunati, a tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije istakao navedeni prigovor u vezi uračunavanja ispunjenja u vezi sa čl. 171. i 172. ZOO.
10. Stoga je sada neosnovano pozivanje tuženika na odredbe o uračunavanju ispunjenja, jer je prilikom ispunjenja naznačeno kako se plaća upravo dio glavnice duga, a ako tuženik tvrdi suprotno, tj. da je plaćen neki drugi dio tražbine prema čl. 171. i 172. ZOO, tada je primjenom čl. 221.a ZPP trebao dokazati postojanje činjenice koja mu ide u prilog.
11. Zato je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo žalbe protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu, 2. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Sabina Dugonjić
