Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5443/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5132/2022-17 od 28. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5132/2022-17 od 28. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 2. ožujka 2004., sadržana u čl. 5, a koja glasi:“ Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,75% (slovima: nulacijelih sedamdesetpet posto) jednokratno.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi 478,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2004. pa do isplate (točka II. izreke), te naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.474,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2024. do isplate (točka III. Izreke).

2. Tuženik žalbom u cijelosti pobija navedenu presudu i to iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešne odluke o troškovima postupka. Predlaže da županijski sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja kao neosnovan te mu naloži naknaditi tuženiku troškove postupka, podredno da usvoji žalbu tuženika i ukine pobijanu presudu te predme t vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 378,86 EUR

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik. Nadalje tvrdnja iz žalbe tuženika kako mu je prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje je netočna, jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse.

5. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojega su 2. ožujka 2004. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 0,75% iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu novčanog iznosa isplaćenog tuženiku u ispunjenju ugovorne odredbe čl. 5. tog Ugovora o kreditu koja je nepoštena.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost dijela ugovorne odredbe iz čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu u bitnom utvrđujući da tužitelj ima status potrošača, da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 0,75% ugovorenog iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, da navedena odredba iako je naizgled jasna i razumljiva u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, ipak nije jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko iznosi niti na koji iznos se postotak odnosi, obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu, da je sporna odredba sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dakle bez mogućnosti pregovaranja ili utjecaja na istu, da nije jasno određeno na što se troškovi odnose niti je to tužitelju objašnjeno, pa utvrđuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanje neobrazložene naknade u iznosu koji ne odgovora eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja je stoga uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača te je stoga ništena sukladno odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br 96/03, dalje: ZZP). Stoga kako među strankama nije sporna visina naplaćene ulazne naknade, a utvrđuje da predmetno potraživanje nije zastarjelo, nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 478,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2004. pa do isplate sukladno čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO), jer utvrđuje tuženika nepoštenim stjecateljem.

7.1. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije potrošač u smislu čl . 3. st. 1. ZZP- a.

8. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa kako iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj pri zaključenju ugovora nije djelovao kao trgovac, odnosno u okviru profesionalne djelatnosti to je pravilno prvostupanjski sud tužitelju pružio potrošačku zaštitu.

9. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Stoga, polazeći od sadržaja iskaza tužitelja da su novčana sredstva iz spornog kredita iz 2004. utrošena kroz razdoblje od pola godine od isplate kredita na adaptaciju dijela kuće koji se koristi za potrebe boravka njegove obitelji na moru, da je naknadno drugim novčanim sredstvima ostvarenim prodajom nekretnine u [adresa] i uz pomoć roditelja za dvije godine od sklapanja predmetnog kredita dovršen preostali dio objekta, valja zaključiti da tuženik u ovom postupku nije pružio relevantan dokaz za suprotni zaključak tj. za zaključak da tužitelj nema svojstvo potrošača te postojanje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ovaj ugovor sklopio i utrošio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa utoliko nije relevantno pozivanje tuženika na sadržaj dokumentacije koju je priložio u spis- elaborat o procjeni tadašnje tržišne vrijednosti nekretnine u svrhu čije adaptacije je odobren kredit. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava tužitelju status potrošača.

10. Stoga, s obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba ZZP-a i ZOO-a te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice pa tako da je sporna ugovorna odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da je kao takva nepoštena i slijedom toga ništetna.

11. Naime čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP -a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Protivno žalbenim navodima pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužitelja i sadržaj ugovora da se u konkretnom slučaju radi o standardiziranom ugovoru unaprijed pripremljenom na tipičnom formulacijskom obrascu koji je pripremio odnosno sastavio tuženik, a sastavni dio tog standardiziranog ugovora je i odredba članka 5. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo utjecati na njezin sadržaj.

13. Po stavu ovog suda tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelji nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao, niti je u tom pravcu uopće predlagao dokaze, pri čemu još valja dodati da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za korištenje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

15. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika treba reći da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali isto tako i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je na temelju navedene odredbe tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2).

16. Stoga rezimirajući navedeno kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi da se iz presude ne može ispitati iz kojeg su razloga su tužitelju zatezne kamate dosuđene kao da je tuženik nesavjestan stjecatelj budući iz obrazloženja pobijane odluke proizlaze jasni razlozi o tome zašto sud smatra tuženika nepoštenim stjecateljem, a koje razloge ovaj sud drugog stupnja u potpunosti prihvaća kao pravilne i zakonite.

18. Neosnovano tuženik prigovora i zakonitosti prvostupanjske odluke glede prigovora zastare. Pravilno prvostupanjski sud nalazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO- a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

19. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

20. Kako tuženik ne navodi konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda vezano za odluku o parničnom trošku pod točkom III. izreke, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod točkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena

21. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

22. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan , jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP -a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić