Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3880/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lafter, odvjetnik Zajedničkog odvjetničkog ureda Hrvoje Lafter i Vladimir Rađenović iz Jastrebarskog, protiv tuženika Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnica Branka Štajduhar, odvjetnica iz odvjetničkog društva Štajduhar & Jurec Baras d.o.o. iz Zagreba, radi činidbe, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9045/2021-35 od 28. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9045/2021-35 od 28. svibnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9045/2021-35 od 28. svibnja 2024., pod točkom III. izreke i dijelu kojim tuženiku nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 500,00 € te odlučuje:

1. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici daljnji parnični trošak u iznosu od 875,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje: ZOO ) koja se primjenjuje u ostalim odnosima i računa od dana donošenja drugostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko ukupno pripadajućeg iznosa od 1.375,00 €, kao neosnovanim.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev sa nalogom tuženiku da sklopi sa tužiteljem ugovor o kupoprodaji nekretnina u sklopu kojeg bi se utvrdilo da:

(1) tuženik kao prodavatelj prodaje a tužitelj kao kupac kupuje nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] Adamičeva ulica Poslovna Zgrada samoposlužna autopraonica s pratećim sadržajima površine 63 m2 te kčbr [katastarska čestica] Adamičeva ulica Poslovna zgrada Odjeljci za vanjsko pranje sa 198 m2, upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]; (2) tržišna cijena nekretnina iz ugovora iznosi 89.189,73 €, a koju se kupac obvezuje isplatiti prodavatelju danom potpisa ugovora;

(3) prodavatelj ovlašćuje kupca da na osnovi ugovora, a bez svakog daljnjeg pitanja i odobrenja, ishodi u zemljišnim i drugim javnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na kupljenoj nekretnini na ime kupca (clausula intabulandi);

(4) prodavatelj se obvezuje nekretninu predati kupcu u posjed odmah po isplati kompletne kupoprodajne cijene:

(5) ugovorne strane prihvaćaju prava i obveze iz ugovora koji u znak prihvata vlastoručno potpisuju;

a koji ugovor će u protivnom zamijeniti presuda. Uz navedeno, prvostupanjski sud je pod točkom I. izreke odbio i tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova postupka.

1.2. Pod točkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži sklopiti s tužiteljem pisani ugovor o kupoprodaji nekretnina kojim tuženik prodaje, a tužitelj kupuje nekretnine označene kao kčbr [katastarska čestica] te kčbr [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za tržišnu cijenu od 89.189,73 €, u roku od 15 dana, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka po toj osnovi.

1.3. Pod točkom III. izreke je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupku u iznosu od 500,00 €.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkom 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, pri čemu potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv dijela prvostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima postupka ( točka III. izreke) i to dijela kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 500,00 €, žali se tuženik ne pozivajući se izričito na žalbene razloge predviđene odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. ZPP, a sadržajno ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači točku III. izreke presude ili da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku o troškovima postupka. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu, u bitnome osporava u cijelosti sve navode iz žalbe tužitelja smatrajući da je prvostupanjski sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto ispravno primijenio materijalno pravo, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tužitelja. Potražuje i trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na trpljenje kojim traži da se tuženiku naloži da kao prodavatelj sklopi sa njim kao kupcem ugovor o kupoprodaji točno određenog sadržaja kojim bi tuženik prodao nekretnine u svom vlasništvu za određenu kupoprodajnu cijenu te mu izdao tabularnu ispravu podobnu za prijenos vlasništva, a koji ugovor će u protivnom zamijeniti presuda. Uz navedeno, tužitelj postavlja i zahtjev kojim bi se tuženiku samo naložilo sklopiti sa tužiteljem ugovor o kupoprodaji za određenu kupoprodajnu cijenu, bez tabularne izjave i točno određenog sadržaja ugovora o kupoprodaji.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio , nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

9. Iz prvostupanjskog postupka proizlaze sljedeća utvrđenja od utjecaja na predmet spora:

- da je tuženik zemljišno-knjižni vlasnik u cijelosti nekretnina upisanih kao kčbr. [katastarska čestica] Adamičeva ulica Poslovna Zgrada samoposlužna autopraonica s pratećim sadržajima površine 63 m2 te kčbr. [katastarska čestica] Adamičeva ulica Poslovna zgrada Odjeljci za vanjsko pranje površine 198 m2, upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da predmetne nekretnine sa svih strana graniče s površinom javne namjene ( str. 199 spisa),

- da su tužitelj kao zakupnik i tuženik kao zakupodavac 24. 7. 2009. zaključili ugovor o zakupu neizgrađenog građevinskog zemljišta označenog tada kao dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 1354 m2 na rok od 1 godine i to od 1. 7. 2009., koje se zakupnik obvezao koristiti za obavljanje poslovne djelatnosti, te istekom ugovorenog roka predati zemljište u posjed zakupodavcu ( str. 32-35 spisa),

- da je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika 31. 12. 2010. podnio prijedlog za ovrhu radi ispražnjenja i predaje nekretnina temeljem kojeg je doneseno rješenje o ovrsi broj Ovrs-523/2010 od 4. 1. 2011., i koji ovršni postupak je vođen pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojevima spisa Ovr- 1335/2018, Ovr-1399/2021 i Ovr-3632/22 te je temeljem priklopljenih ovršnih spisa i navoda stranaka prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne nekretnine predane u posjed tuženiku kao ovrhovoditelju,

- da su rješenjem o izvedenom stanju Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne djelatnosti i promet od 17. 2. 2017. ( str. 7-10 spisa), ozakonjene zgrada i građevina koja neposredno služi za uporabu nezakonito izgrađene zgrade i odvijanje tehnološkog procesa, izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] Zaprudski u Zagrebu, Adamičeva ulica bb, i to poslovna zgrada (samoposlužna autopraonica s pratećim sadržajima ) i odjeljci za vanjsko pranje ( građevina koja neposredno služi za uporabu nezakonito izgrađene zgrade ili odvijanje tehnološkog procesa ), a temeljem zahtjeva AJ od 25. siječnja 2013. .

10. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja i spornog pitanja da li na predmet spora valja primijeniti odredbu čl. 176. toč. 3. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj: 153/2013, 65/2017, 114/2018, 39/2019, 98/2019, dalje: ZPU ) ili odredbe čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( "Narodne novine" broj:

91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZVDSP), prvostupanjski sud zaključuje da ne postoji zakonska obveza koja bi tuženika obvezivala na sklapanje ugovora o kupoprodaji, obzirom da odredba čl. 391. ZVDSP tuženiku daje dispoziciju u pogledu sklapanja ugovora na temelju javnog natječaja ili bez njega ali samo ako su za to ispunjene pretpostavke propisane čl. 391. st. 3. ZVDSP, dok iz odredbe čl. 176. st. 3. ZPU također ne proizlazi obveza tuženika na prodaju zemljišta pri čemu se tužitelj kao zakupnik 2009. obvezao da na zemljištu ne može graditi niti postavljati objekte bez odobrenja nadležnog tijela, slijedom čega prvostupanjski sud odbija u cijelosti postavljene tužbene zahtjeve.

11. Tužitelj u žalbenim navodima u bitnom ponavlja stajalište da na predmet spora valja primijeniti odredbu čl. 176. toč. 3. ZPU koja predstavlja specijalan propis u odnosu na odredbe ZVDSP i koja se primjenjuje i po načelu da kasniji zakon derogira ranij i, čak i onda ukoliko bi oba zakona bila specijalna u odnosu na raspolaganje nekretninama u vlasništvu jedinice lokalne i područne samouprave. Nadalje, tužitelj ističe da, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, predstavlja investitora samoposlužne autopraonice sa popratnim sadržajima te poslovne zgrade a što proizlazi i iz ovršnog spisa, pa je riječ o činjenici koju ne treba dokazivati. Navodi da doneseno rješenje o izvedenom stanju ima retroaktivni učinak jer se smatra da je izdana građevinska dozvola pa se tužitelju ne može stavljati na teret odredba čl. 2. ugovora o zakupu, što prvostupanjski sud čini u obrazloženju pobijane odluke.

12. Tuženik u sklopu žalbenih navoda pobija isključivo odluku o troškovima postupka i to u dijelu u kojem mu isti nije priznat, ukazujući sadržajno na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sklopu provedenog izračuna parničnog troška te pogrešno utvrđenu vrijednost predmeta spora.

13. Razmatrajući iznesene žalbene navode tužitelja, ovaj drugostupanjski sud prihvaća obrazloženja prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenih zahtjeva kao pravilna i zakonita, pri čemu žalbeni navodi tužitelja ne dovode u sumnju pravilnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju.

14. Naime, nije sporno da tuženik predstavlja pravnu osobu sa posebnim statusom jer ima i položaj jedinice područne odnosno regionalne samouprave i čiji status je kao takav uređen Zakonom o gradu Zagrebu ("Narodne novine" broj: 62/2001, 125/2008, 36/2009, 119/2014, 98/2019, 144/2020; ).

15. Također, nije sporno da je isti vlasnikom nekretnina (kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ) u odnosu na koje tužitelj usmjerava tužbeni zahtjev na trpljenje, tražeći da se tuženiku naloži da sa njim sklopi ugovor o kupoprodaji te mu proda te nekretnine za cijenu od 89.189,73 € te izda tabularnu ispravu za upis prava vlasništva, a koji temelji na odredbi čl. 176. toč. 3. ZPU kojom je bilo propisano ( obzirom da je ZPO/13 nevažeći od 1. 1. 2026. kao datuma stupanja na snagu novog Zakona o prostornom uređenju, "Narodne novine" broj: 155/25 ) da su jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne na zahtjev vlasnika zemljišta, odnosno građevine, odnosno investitora zgrade, po tržišnoj cijeni prodati bez provedbe javnog natječaja zemljište koje čini građevnu česticu zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju na temelju posebnog zakona kojim se uređuje ozakonjenje nezakonitih zgrada.

16. Tuženik s druge strane ukazuje na primjenu odredbe čl. 391. st. 1. ZVDSP kojom je propisano da nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave, tijela nadležna za njihovo raspolaganje mogu otuđiti ili njome na drugi način raspolagati, samo na osnovi javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno te odredbu st. 3. istoga članka i prema kojoj zemljište u vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave tijela nadležna za njihovo raspolaganje mogu prodati po utvrđenoj tržišnoj cijeni bez provedbe javnog natječaja:

– osobi kojoj je dio tog zemljišta potreban za formiranje neizgrađene građevne čestice u skladu s lokacijskom dozvolom ili detaljnim planom uređenja, ako taj dio ne prelazi 20 % površine planirane građevne čestice i

– osobi koja je na zemljištu u svom vlasništvu, bez građevinske dozvole ili drugog odgovarajućeg akta nadležnog tijela državne uprave, izgradila građevinu u skladu s detaljnim planom uređenja ili lokacijskom dozvolom, a nedostaje joj do 20% površine planirane građevne čestice, pod uvjetom da se obveže da će u roku od jedne godine od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora ishoditi građevinsku dozvolu.

17. Stoga je za predmet postupka odlučno da li tužitelj može primjenom odredbe čl. 176. toč. 3. ZPU zahtijevati od tuženika kao vlasnika nekretnine i tijela koje je izjednačeno sa jedinicom regionalne samouprave, trpljenje na način da sa njim sklopi ugovor o kupoprodaji dvije katastarske čestice bez provođenja javnog natječaja.

18. U odnosu na takvo sporno pitanje ovaj drugostupanjski sud smatra nužnim ukazati da upravljanje vlasništvom od strane jedinica područne ( regionalne ) samouprave polazi od primjena načela zaštite javnog interesa te načela javnosti i transparentnosti, sa kojima je izravno povezana provedba javnog natječaja, kao postupka u sklopu kojeg se osigurava javnosti da bude upoznata sa radnjama od javnog interesa.

19. Navedena načela i provođenje javnih natječaja osiguravaju postupak u sklopu kojeg se na transparentan i dosljedan način provodi i kontrolira raspolaganja nekretninama u vlasništvu jedinica područne samouprave, te istovremeno isključuje mogućnost netransparentnog i jednostranog otuđenja nekretnina van sustava kontrole javnosti.

20. U međusobnom odnosu javnog i pojedinačnog interesa, pojedinačni interes ne smije štetiti javnom, a što proizlazi iz načela ostvarivanja i zaštite javnog i pojedinačnog interesa propisanog odredom čl. 13. ZPU na koji se tužitelj poziva, kao jednog od načela na kojima se temelji prostorno uređenje i u koju svrhu nadležna javnopravna tijela, nositelji izrade te stručni izrađivači prostornih planova državne, područne (regionalne) i lokalne razine prosuđuju i međusobno usklađuju javni interes i pojedinačne interese koje moraju poštivati u obavljanju poslova prostornog uređenja.

21. U tom smislu ovaj drugostupanjski sud ističe da tužbeni zahtjev poput onog koji je predmetom postupka i u sklopu kojeg tužitelj traži da se tuženiku naloži sklapanje ugovora o kupoprodaji bez provođenja javnog natječaja, nije sukladan načelu transparentnosti i načelu javnog interesa jer isključuje kontrolu javnosti, slijedom čega je i odredbu čl. 176. ZPU na koju se tužitelj poziva , nužno promatrati restriktivno te uzimajući u obzir konkurenciju predmetne odredbe sa odredbom čl. 391. ZVDSP .

22. U tom smislu odredba čl. 391. ZVDSP, predstavlja opću zakonsku regulativu koja u sebi sadrži gore navedena načela transparentnosti i javnosti, obzirom da propisuje kako tijela jedinica područne (regionalne) samouprave, mogu otuđiti ili raspolagati nekretninama na drugi način, samo na osnovi javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržišnoj cijeni ( čl. 391. st. 1. ZVDSP ), a iznimno van javnog natječaja pod uvjetima propisanim odredbom čl. 391. st. 3. ZVDSP ( pri čemu u ovom postupku nije sporno da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenom navedene iznimke ), nakon čega je odredbom čl. 391. st. 5. ZVDSP propisano da su pravni poslovi sklopljeni protivno navedenim odredbama ništetni.

23. Stoga je prvostupanjski sud i po stajalištu ovog višeg suda, pravilno u sklopu konkurencije navedenih propisa, dao prednost općem odnosno generalnom propisu te isključio primjenu odredbe čl. 176. ZPU, pri čemu nije sporno da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke u sklopu kojeg bi mogao zahtijevati od tuženika da raspolaže nekretninom u svom vlasništvu pod uvjetima propisanim odredbom čl. 391. st. 3. ZVDSP, dok je iz rješenja o izvedenom stanju od 17. 2. 2017. na kojem tužitelj temelji zahtjev i temeljem koje su uistinu ozakonjene zgrade i građevine izgrađene na tada k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] Zaprudski u Zagrebu, Adamičeva ulica bb, razvidno da je izričito određeno kako nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju se donosi i zemljište na kojem je izgrađena (točka III. predmetnog rješenja str. 8 spisa).

24. Također, iz rješenja o izvedenom stanju na koje se tužitelj poziva proizlazi da je tužitelj zahtjev podnio 25. siječnja 2013. ( str. 8 spisa ),odnosno prije stupanja na snagu zakona na koji se poziva ( ZPU/13 koje je sukladno odredbi čl. 205. tog zakona stupio na snagu 1. siječnja 2014), pri čemu je odredbom čl. 188. st. 2. ZPU propisano da će se postupci za čije su pokretanje zahtjevi stranaka podneseni po odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji (»Narodne novine«, br. 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.) do stupanja na snagu ZPU/13, a koji se odnose na prostorno uređenje, dovršit po odredbama tog ranijeg Zakona i propisa.

25. Osim navedenog, iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj bio u posjedu predmetnih nekretnina kao zakupnik temeljem ugovora o zakupu koji je sklopljen 2009. na rok od godine dana, te je iseljen sa nekretnina nakon što je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak radi prisilnog iseljenja i ispražnjenja.

26. Stoga takve okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na pravilnost utvrđenja i stajališta koje je prvostupanjski sud zauzeo u konkretnom slučaju, pa je žalbu tužitelja primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi, kao i točkom III. kojom je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 500,00 eura ( točka I. izreke ove presude).

27. U odnosu na žalbu tuženika, valja ukazati da isti pobija odluku o troškovima postupka preko dosuđenog iznosa od 500,00 €, pri čemu smatra da je sama vrijednost predmeta spora pogrešno utvrđena a osim toga ukazuje i na pogrešan izračun glede ukupnog iznosa dosuđenog pobijanom odlukom.

28. U odnosu na tvrdnju da bi vrijednost predmeta spora trebala iznositi 89.189,73 €, žalba nije osnovana, budući je tužitelj u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 10.000,00 kn odnosno 1.327,23 €[1] , i koja vrijednost je kao takva mjerodavna u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP obzirom je riječ o tužbenom zahtjevu na trpljenje koji se primarno ne odnosi na novčanu svotu, slijedom čega je izračun troška tuženiku kao stranci koja je uspjela u sporu valjalo provesti prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,23 €, a ne 89.189,73 € kako nepravilno smatra tuženik.

29. Međutim, u preostalom dijelu pravilno tuženik ukazuje na pogrešan izračun i primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023; dalje: Tarifa). Naime, pobijanom odlukom je tuženiku priznat trošak postupka u iznosu od 500,00 € i to po osnovi troška za sastav odgovora na tužbu po Tbr. 8.1. Tarife u visini od 100 bodova, potom trošak sastava podneska od 5.5.2023. po Tbr. 8.1. Tarife u visini od 100 bodova i trošak zastupanja na ročištima 27.4.2022.i 16.4.2024. po Tbr. 9.1. Tarife svaki po 100 bodova, ukupno 400 bodova, nakon čega je prvostupanjski sud naveo da vrijednost 1 boda iznosi 2 € te je priznao ukupan trošak od 500,00 €.

30. Kako vrijednost boda sukladno odredbi Tbr. 54. Tarife iznosi 2,00 €, to tuženik na utvrđeni iznos od 400 bodova ostvaruje pravo na nagradu u iznosu od 800,00 €, na koji se obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46 Tarife, koji iznosi 200,00 €, što čini ukupno 1.000,00 € a ne 500,00 € kako je pogrešno odlučeno u prvostupanjskoj odluci. Osim navedenog, tuženik pravilno u žalbi ističe da ostvaruje pravo i na naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova odnosno 100,00 € temeljem Tbr. 9.3. Tarife te pripadajući porez na taj iznos, ukupno 125,00 €, a obzirom da je riječ o troškovima za sudsku radnju predviđenu kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koja je kao takva izravno povezana sa pravom na pristup sudu ( tako npr. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2 iz koje proizlazi da "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP."). Također, tuženik pravilno navodi da mu prvostupanjski sud u sklopu odluke o naknadi troškova, neosnovano nije priznao trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu održanu 7. 4. 2023. ( str. 240 spisa), na kojoj je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, i za koju ostvaruje pravo na naknadu temeljem Tbr. 9.1. Tarife u visini od 100 bodova odnosno 200,00 € te pripadajući porez na dodanu vrijednost na taj iznos što čini ukupno 250,00 €.

31. Stoga tuženiku sukladno uspjehu u sporu primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP pripada pravo na naknadu ukupnog parničnog troška od 1.375,00 €, pa kako je istome dosuđen iznos od 500,00 €, to je odluku o troškovima temeljem djelomične osnovanosti žalbe tuženika valjalo preinačiti primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP , te dosuditi tuženiku daljnji iznos od 875,00 € sa pripadajućom kamatom od dana donošenja drugostupanjske odluke ( točka II/1. izreke ), a u preostalom dijelu ( kojim tuženik smatra da bi mu trebao pripasti trošak temeljem većeg v.p.s. ) odbiti primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP. ( točka II/2. izreke ).

32. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to ne ostvaruje pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke.

33. Kako je tuženik žalbu podnio samo protiv odluke o troškovima postupka kao sporednih potraživanja, pri čemu je djelomično uspio sa žalbom ( troškovnikom je tražio naknadu ukupnog iznosa od 9.188,61 € a uspio je sa ukupnim iznosom od 1.375,00 € ) to istome nije priznat trošak žalbenog postupka odnosno sastava žalbe i zatražene pristojbe, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom IV. izreke.

34. U odnosu na zatraženi trošak odgovora na žalbu, tuženiku isti nije dosuđen budući da takav trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić