Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-786/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća , u pravnoj stvari tužitelja TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Marku Udiljku, odvjetniku u Splitu protiv tužene HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Vinku Peronji, odvjetniku u Jelsi, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1891/2022-32 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1891/2022-32 od 10. siječnja 2025. u pobijanom dijelu točke I. izreke, kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 20.700,00 eur s pripadajućim kamatama te za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 5. srpnja 2017. do 6. siječnja 2018., kao i u dijelu točke II. izreke, kojim tužitelju nisu dosuđeni troškovi postupka.

II. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u dijelu točke I. izreke, kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju, iznos od 7.000,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 6. siječnja 2018. do isplate i to po stopi : - koja se do 31. prosinca 2022. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, i

- koja se od 1. siječnja 2023. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i u dijelu točke II. izreke, kojim tuženici nisu dosuđeni troškovi postupka.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Dužna je tužena HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužitelju TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.000,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 6. siječnja 2018. g. do isplate i to po stopi:

- koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

- koja se od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 20.700,00 EUR s pripadajućim kamatama te za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 5. srpnja 2017. g. do 6. siječnja 2018. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove."

2. Protiv dijela navedene presude, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev te mu nisu dosuđeni troškovi postupka, tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Tuženica je podnijela žalbu kojom presudu pobija u dijelu, u kojem je obvezana na isplatu, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. U tužbi od 13. svibnja 2022. tužitelj je naveo da je, temeljem usmeno sklopljenog Ugovora o zajmu, kao zajmodavac, pozajmio tuženoj, kao zajmoprimcu, iznos od 30.000,00 EUR. Tužena da je tužitelju, u prisutnosti svjedoka, dana 5. srpnja 2017. g. vlastoručno napisala i potpisala priznanicu pozajmljenog iznosa, kojom se obvezala tužitelju vratiti iznos od 30.000,00 EUR s datumom dospijeća 6 mjeseci od dana potpisa priznanice, odnosno do 5. siječnja 2018. te da stranke prilikom sklapanja Ugovora nisu znale da je sklapanje Ugovora o zajmu u stranoj valuti (a obje stranke su rezidenti) protivno odredbama čl. 322. Zakona o obveznim odnosima odnosno da je takav Ugovor ništetan. Do proteka ugovorenog roka za povrat pozajmljenog iznosa tužena je tužitelju vratila simboličan iznos od 2.300,00 EUR, dok preostali iznos dugovanja od 27.700,00 EUR po dospijeću nije vratila te se oglušila na pozive za isplatu. U podnesku od 20. veljače 2024. tužitelj je ispravio navode tužbe: stvarni dug da iznosi 27.700,00 EUR, a tužena da je u afektu potpisala da je dužna 30.000,00 EUR. Tužena da stvarno nije ništa vratila tužitelju.

7. U svom iskazu tužitelj je izjavio da je tuženoj pozajmljivao novac svaki tjedan od početka njihove "vikend ljubavne veze", odnosno počevši od 2011. pa do 2016. kad je veza prestala te je prestao dolaziti vikendom u [adresa] na Hvaru, ukupno da je pozajmljen iznos od 27.700,00 EUR te da mu nije poznato zašto je tužena u izjavi koju je potpisala navela iznos od 30.000,00 EUR, da je tužena prilikom potpisivanja izjave u prisutnosti svjedoka izjavila kako duguje tužitelju iznos od 18.000,00 ili 19.000,00 EUR, što da nije točno jer da kad se pozajmljuje novac da se računaju kamate pa da tužena ukupno duguje 27.700,00 EUR, a na slijedeće pitanje koje je tužitelju postavljeno od strane suda da li to znači da je pozajmljeni iznos uvećao za kamate te koliko iznosi pozajmljena glavnica odgovorio je da je iz dva kredita pozajmljeno 22.000,00 ili 23.000,00 EUR, da on nije kamatar i da nije zaračunavao nikakvu kamatu već da je ono što se traži ''bankovna kamata'' odnosno kamata na kredit koji je ''digao'' koja da teče od kada je ''digao'' kredit. Pri tom je tužitelj izjavio da je prvi kredit ''digao'' 2012. te cijeli iznos od 84.000,00 kn predao tuženoj, a drugi kredit da je ''digao'' 2015. ili 2016.i taj iznos nije predao tuženoj nego da su se dogovoriti da ona taj kredit otplaćuje umjesto tužitelja. Taj kredit da je ''digao'' da bi njegov sin mogao kupiti brod, s tim da tužena taj kredit, protivno dogovoru, nije vraćala. Na kraju je priznao da je tužena nakon potpisivanja priznanice vratila iznos od 3.000,00 kn za koji da je umanjio dugovanje da bi na kraju iskaza priznao, navodeći da želi biti pošten, da ipak nije umanjio dugovanje za taj iznos.

8. S obzirom na takav iskaz tužitelja, osnovano sud nije prihvatio priznanicu kao dokaz o visini duga, jer je sam tužitelj opovrgnuo vjerodostojnost te priznanice. Tužitelj je izričito iskazao da je priznanica potpisana na viši iznos od stvarnog duga, te da je tuženici zaračunao i zatezne kamate, kao i da se radi o kamati koju je on platio na kredit, a da je sredstva koja je predao tuženik ostvario iz kredita, kao i da se ona obvezala plaćati drugi kredit (podignut za kupnju broda sinu tužitelja) banci. Pri tom nije određeno naveo koji je taj, stvarni iznos duga niti je o tome, osim priznanice koju je opovrgnuo, dostavio dokaze.

9. Zato ne može osnovano u žalbi prigovarati, da je sud trebao činjenicu visine njegove tražbine utvrđivati na temelju pisane isprave – priznanice. Sam je tužitelj osporio sadržaj te priznanice i iznosa duga koji se u njoj navodi, objašnjavajući da je u pitan ju manji iznos, kao što je i sam tužitelj naveo da je upravo sredstva ostvarena kreditom (i to jednim od dva kredita), bio onaj iznos koji je pozajmio tuženici, pri čemu je uračunao i kamate koje je platio banci, pa su navodi žalbe proturječni izjavi samog tužitelja. Žalbeni prigovori da bi tuženica obećala vraćati kredit za brod koji je kupio sinu i na taj način smanjiti već postojeći dug od 27.700,00 eur, predstavljaju interpretaciju činjeničnog stanja koja ne proizlazi iz provedenih dokaza u postupku jer niti sam tužitelj to nije izjavio.

10. Nadalje, tuženica je u svom iskazu priznala da je ''bila pozajmica'' radi uređenja potkrovlja, i to 2011. između 5.000,00 EUR i 7.000,00 EUR, kao i da tu pozajmicu nije vratila. Nakon toga je u iskazu navela kako priznaje dugovanje, ali ne preko iznosa od 7.000,00 EUR. Što se tiče ukupnog iznosa koji je zaračunao tužitelj da je u dugovan je računao čak i polovinu cijene za tendu (postavljenu 2009.) od 600,00 EUR iako taj iznos nije htio uzeti od tužene kad mu je vratila dio cijene za tendu. Navela je da nema nikakve veze s kreditima tužitelja jer je tužitelj ta sredstva utrošio za preuređenje stana pok. majke. Ispravila je navod tužitelja i kazala da mu na Hvaru nakon potpisivanja priznanice nije vratila 3.000,00 nego 2.000,00 kn. U odnosu na tjedne iznose koje joj je navodno pozajmljivao tužitelj kazala je da se nije radilo o pozajmicama nego o iznosima koje joj je tužitelj davao za kupovinu hrane kada bi dolazio na vikend kao i za režije.

11. Kada je dakle tuženica u ovom postupku priznala potraživanje tužitelja u iznosu od 7.000,00 eur, dok je samo iznos iznad navedenog, osporila, ne može se osnovano u žalbi pozivati na to da bi bilo nejasno koliki je iznos pozajmljen, kada, od kada teče kamate i po kojoj stopi.

Sud je tuženicu obvezao samo na isplatu onog iznosa koji je ona izričito priznala, a tim je priznanjem prekinuta zastara pa se ne može osnovano pozivati na istu.

12. Pri tom su neosnovani navodi žalbe da bi tužbeni zahtjev bio neodređen i neodrediv (što tužbeni zahtjev na isplatu određenog iznosa novca ne može biti) kao i da sud ne bi mogao prihvatiti tužbeni zahtjev u manjem iznosu od ukupno zatraženog. Sud donosi odluku, na temelju čl. 2. st. 1. ZPP, u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a za dosuđivanje isplate manje svote novca od tražene, ne mora biti postavljen alternativni zahtjev kako se sugerira u žalbi.

13. Kada je tuženica u postupku djelomično priznala tražbinu tužitelja, sud je bio ovlašten tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvatiti, pa nisu odlučni navodi žalbe o valjanosti priznanice i kontekstu njezinog izdavanja. Zato nije odlučan niti datum potpisivanja priznanice u odnosu na prigovor zastare, jer sud nije odluku utemeljio na priznanici, nego na raspolaganju tuženice na glavnoj raspravi, kada je djelomično priznala tražbinu tužitelja.

14. Prvostupanjski je sud osnovano prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 7.000,00 eur, na temelju čl. 499. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 - dalje: ZOO) kojom je propisano, da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih svari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

15. Osnovano je dosuđena i kamata od dana dospijeća tražbine, u okviru u kojem je ista utvrđena osnovanom, na temelju čl. 29. st. 2. ZOO, a čemu se u žalbama stranaka posebno ne prigovara.

16. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP.

17. Pri tom tuženica u svom žalbenom prigovoru, da je uspjela u većem omjeru nego tužitelj, zanemaruje da je sud dužan voditi računa i o uspjehu kod dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, dok tužitelj zanemaruje da sud, kada odlučuje o troškovima, od postotka stranke koja je više uspjela u sporu, treba oduzeti uspjeh one stranke koja je uspjela u manjem omjeru, te je tek razlika osnovica za dosuđivanje troškova.

18. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić