Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1728/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Vesne Žulj, u pravnoj stvari prvotužiteljice protutužene IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dalje u tekstu prvotužiteljica, koju zastupa punomoćnica Vesna Rogulj, odvjetnica u Zagrebu, drugotužitelja protutuženika MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dalje u tekstu drugotužitelj, trećetužitelja protutuženika FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dalje u tekstu trećetužitelj, protiv tuženika protutužitelja ŠĆ iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dalje u tekstu tuženik, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Franjić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama prvotužiteljice IĆ i tuženika ŠĆ protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6730/2011-137 od 16. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba prvotužiteljice IĆ i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6730/2011-137 od 16. prosinca 2025. u točkama I., III. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužen ika ŠĆ i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6730/2011-137 od 16. prosinca 2025. u točkama II. i V. izreke.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotužiteljice IĆ i tuženika ŠĆ za naknadu troška sastava žalbe.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotužiteljice IĆ za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ŠĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužiteljima IĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], MĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i FĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] solidarno isplati:

- iznos od 15.338,75 EUR zajedno s kamatama po stopi koju Privredna banka Zagreb d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju za DEM, a koje na iznos od 30.000,00 DEM teku od dana 26.09.2001. godine do dana 31.12.2001. godine, te sa kamatama po stopi koju Privredna banka Zagreb d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju za EUR, a koje na iznos od 15.338,75 EUR teku od dana 01.01.2002. godine do dana 31.12.2007. godine, a u periodu od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od dana 01.01.2023. godine do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacija refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od dana 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana. "

II Nalaže se tuženiku ŠĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužiteljima IĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], MĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i FĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] solidarno isplati zatezne kamate na iznos od 15.338,76 EUR koje teku od 26. studenog 2001. do isplate, po stopi koju Privredna banka Zagreb d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju za DEM od dana 26.11.2001. godine do dana 31.12.2001. godine, po stopi koju Privredna banka Zagreb d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju za EUR od dana 01.01.2002. godine do dana 31.12.2007. godine, a u periodu od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od dana 01.01.2023. godine do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacija refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od dana 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 15.338,76 EUR za razdoblje od 26. rujna 2001. do 25. studenog 2001.

IV Svaka stranka snosi svoje troškove postupka u odnosu na zahtjev tužbe.

V Nalaže se tuženiku ŠĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi I-tužiteljici IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u odnosu na zahtjev protutužbe, u iznosu od 3.916,50 eur sa zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nisu uspjeli u sporu žalbu su izjavili prvotužiteljica i tuženik zbog svih žalbenih razloga te traže naknadu troška sastava žalbi.

3. Prvotužiteljica u odgovoru na tuženikovu žalbu predlaže istu odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Ispitujući pobijanu odluku suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 , 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP). Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

Sud prvog stupnja pravilno je primijenio i čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP-a te dao je dostatno obrazloženje presude o dokazima temeljem kojih je utvrdio pravno relevantne činjenice i prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, nije bilo potrebno provoditi daljnje dokaze jer je i temeljem provedenog dokaznog postupka činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

Neprovođenjem dokaza saslušanjem trećetužitelja nije povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda . Pri tome posebno treba istaknuti da se u žalbi prvotužiteljice ističe da je bilo potrebno saslušati trećetužitelja na okolnost davanja punomoći za potpisivanje Izjave od 5. rujna 2001., a koja okolnost nije od utjecaja na ishod ovog spora i što će u nastavku obrazloženja ove drugostupanjske presude biti dodatno obrazloženo.

Osim toga, trećetužitelj je bio uredno pozvan radi saslušanja na ročište 11. siječnja 2010., a na isto nije pristupio (list 100. i 105. spisa), što ukazuje da mu je bila dana mogućnost da ga se kao stranku sasluša u ovom postupku, a on na ročište na kojemu je trebao biti saslušan nije pristupio niti nedolazak opravdao.

6. Tužitelji u tužbi navode da je tuženik u Izjavi ovjerenoj kod javnog bilježnika od dana 26. rujna 2001. garantirao tužiteljima kao kupcima do 25. listopada 2001. pravo prvokupa nekretnine na adresi [adresa], površine 195 m2, na sjeveroistočnoj strani zgrade, u naravi podrum, upisan na kč. br. [katastarska čestica] te da su tužitelji u dobroj vjeri i s namjerom da sklope kupoprodajni ugovor za navedenu nekretninu dali tuženiku na ime kapare iznos od 30.000,00 DEM, a koji iznos da se smatra prvom ratom otplate ugovorene cijene od 350.000,00 DEM ukoliko dođe do sklapanja ugovora. Tužitelji dalje navode da su 23. listopada 2001. pozvali tuženika da pristupi potpisivanju ugovora, na koji poziv da se odazvala HĆ pomajka tuženika koja je dostavila dokumentaciju iz koje je razvidno da je tuženik vlasnik samo dijela nekretnine te da ne može sklopiti valjani kupoprodajni ugovor za cijelu nekretninu pa da su stoga dopisom od 25. listopada 2001. pozvali tuženika da zbog odustanka od sklapanja ugovora isplati dvostruku kaparu u iznosu od 60.000,00 DEM.

U tijeku postupka tužitelji navode da je dana 5. rujna 2001. potpisana od strane tužitelja i tuženika izjava koja prema tvrdnjama tužitelja predstavlja predugovor i da su potpisivanjem te izjave ugovorne strane nedvojbeno izrazile namjeru da sklope kupoprodajni ugovor, da su se dakle vodili pregovori oko sklapanja kupoprodajnog ugovora za predmetnu nekretninu i da je postojala volja i namjera da se ugovor sklopi, da je predugovor sklopljen u režimu kapare, a kupoprodajni ugovor da nije sklopljen iz razloga što navedena nekretnina nije knjižno sređena pa tužitelji tužbom zahtijevaju od tuženika povrat dvostruke kapare.

Slijedom navedenoga, tužitelji predlažu donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljima solidarno iznos od 30.677,51 eur s zateznom kamatom od 26. rujna 2001. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako izjava od 26. rujna 2001. nema pravni učinak niti ugovora niti predugovora, da tom izjavom stranke nisu ugovorile prodaju nekretnine niti su se obvezale sklopiti takav ugovor u određenom roku već da tužitelj samo jamči pravo prvokupa određeno vrijeme, a sama činjenica da je u izjavi navedeno da se iznos od 30.000,00 DEM smatra kaparom da ne čini taj novac i pravno kaparom. Tuženik navodi da je tužiteljima bilo poznato knjižno i izvanknjižno vlasničko stanje predmetne nekretnine još od ožujka 2001.

8. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12920/01 od 25. siječnja 2010. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku solidarno isplatiti tužiteljima iznos od 30.677,51 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate s zateznim kamatama od 26. rujna 2001. do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi prvotužiteljici troškove parničnog postupka.

9. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4476/10 od 13. rujna 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.338,76 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate dok je u preostalom dijelu, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 15.338,76 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 30.677,51 eur (očito omaškom napisano kn) od dana 26. rujna 2001. do isplate i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, prvostupanjska presuda ukinuta te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. U ponovljenom postupku odlučeno je o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 15.338,76 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 30.000,00 DEM od 26. rujna 2001. do 31. prosinca 2001., a na iznos od 15.338,76 eur od 1. siječnja 2002. do isplate, zahtjev za isplatu zatezne kamate na pravomoćno dosuđeni iznos od 15.338,76 eur i to tekućom na iznos od 30.000,00 DEM od 26. rujna 2001. do 31. prosinca 2001., a na iznos od 15.338,76 eur od 1. siječnja 2002. do isplate, a koji iznos, uz već pravomoćno dosuđen iznos od 15.338,76 eur, tužitelji zahtijevaju kao povrat dvostruke kapare.

11. Iz izjave od 5. rujna 2001. proizlazi da su kao davatelji iste navedeni VĆ, IĆ, FĆ, MĆ i ŠĆ koji je zastupan po ocu PĆ, da isti izjavljuju da su u mjesecu svibnju 2001. dogovorili kupoprodajnu cijenu nekretnine vlasništvo ŠĆ, a koja se nalazi u [adresa], podrum zgrade veličine 195 m2, da potpisom te izjave potvrđuju da je ugovorena kupoprodajna cijena od 350.000,00 DEM te da je za istu dana kapara u iznosu od 30.000,00 DEM, a preostali iznos da je ugovoren na obročna plaćanja po 30.000,00 DEM svakog 1-og u mjesecu na žiro račun prodavatelja, da se stranke obvezuju sačiniti kupoprodajni ugovor za navedenu nekretninu najkasnije do 15. rujna 2001., a ako se ugovor o kupoprodaji nekretnine do navedenog datuma ne ovjeri u javnobilježničkom uredu da se kapara smatra propalom te da prodavatelj nema više nikakvih obveza prema kupcima, da je navedena izjava potpisana po PĆ i trećetužitelju FĆ.

Trećetužitelj FĆ je na ročištu za glavnu raspravu dana 16. travnja 2014. izjavio da je upravo on potpisao navedenu izjavu, a po punomoći koju su mu dali navedeni u gornjem dijelu izjave.

12. Iz izjave od 5. rujna 2001. proizlazi da je kao davatelj iste naznačen ŠĆ, tuženik, kao vlasnik odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine izgrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja podrum na adresi [adresa], veličine 195 na sjeveroistočnoj strani zgrade [adresa], s naznakom da za isti još nisu u potpunosti riješeni međuvlasnički odnosi te da je prodavatelj u fazi ishođenja građevinske dozvole, da je istom izjavom potvrđeno da je kupoprodajna cijena za prostor 350.000,00 DEM te da je primio iznos kapare 30.000,00 DEM u gotovini od strane kupaca ŽĆ, IĆ, MĆ, FĆ.

13. Iz izjave od 26. rujna 2001. proizlazi da je ista dana od strane ŠĆ, tuženika, da je njegov potpis ovjeren po javnom bilježniku Stjepanu Šaškoru pod brojem OV-04817/01 dana 26. rujna 2001., da ŠĆ garantira kupcima IĆ, MĆ i FĆ do dana 25. listopada 2001. pravo prvokupa nekretnine na adresi [adresa], površine 195 m2, na sjeveroistočnoj strani zgrade, u naravi podrum, upisan na kč. br. [katastarska čestica], da ugovorena cijena iznosi 350.000,00 DEM, da ukoliko dođe do sklapanja ugovora da će se iznos od 30.000,00 DEM, primljen na ime kapare, smatrati prvom ratom otplate ugovorene cijene, uz uvjet obročnog plaćanja po 30.000,00 DEM mjesečno, počev od 1. veljače 2002. do isplate ugovorene cijene u cijelosti, da svi ostali pregovori, ugovori, predugovori i izjave potpisane do dana potpisivanja ove izjave se stavljaju van snage.

14. S obzirom na sadržaj ovih izjava pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženik po osnovi predugovora o kupoprodaji spornog podruma zgrade na adresi [adresa] nije dužan isplatiti dvostruku kaparu.

15. Prema čl. 45. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor, a odredbom čl. 45. st. 2. ZOO-a propisano je da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uvjet pravovaljanosti ugovora.

Odredbom čl. 543. ZOO-a ugovor o prodaji s obročnom otplatom mora biti sastavljen u pisanoj formi.

Odredbom čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 - dalje u tekstu: ZV) propisano je da za pravni posao kojem je cilj stjecanje vlasništva nekretnine da bi bio valjan mora biti u pisanom obliku.

16. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da predugovor o kupoprodaji nekretnine mora biti u pisanom obliku, pa i punomoć dana za zaključenje predugovora mora biti u obliku koji je propisan za sklapanje tog ugovora.

Naime, odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovor kao i drugi pravni posao može poduzeti i preko zastupnika dok je odredbom čl. 90. ZOO-a propisano da forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za sklapanje tog ugovora odnosno za poduzimanje tog posla.

Odredbom čl. 91. st. 1. ZOO-a propisano je da punomoćnik može poduzimati samo one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten.

Navedeno znači, da izjave od 5. rujna 2001. nemaju pravni učinak predugovora o kupoprodaji nekretnine, dok je izjava tuženika od 26. rujna 2001. jednostrano očitovanje volje tuženika koje prema provedenim dokazima jest rezultat pregovora tužitelja s ocem tuženika PĆ. Naime, i prema iskazu prvotužiteljice i drugotužitelja kao i iz iskaza tuženika proizlazi da tuženik nije osobno sudjelovao u tim razgovorima te je za zaključiti da s istima nije bio niti upoznat, tim više što je u vrijeme davanja izjava imao nepunih 19 godina.

17. Izjavom od 26. rujna 2001. tuženik garantira tužiteljima pravo prvokupa na adresi [adresa] površine 195 m2, u naravi podrum. Dakle, tuženik s tužiteljima nije sklopio predugovor o kupoprodaji nekretnine u odgovarajućoj formi već je samo dao izjavu kojom garantira pravo prvokupa.

18. Posebno treba istaknuti da je u ranijim izjavama korišten pojam kupoprodaja, pa i navedeno ukazuje da su stranke zaista pregovarale o kupoprodaji podruma, ali je kasnije sadržaj dogovora mijenjan i u konačnici je dogovoreno pravo prvokupa. U prilog ovom zaključku ide i činjenica da se odvjetnica Danijela Dasović kao punomoćnica prvotužiteljice i drugotužitelja u dopisu od 25. listopada 2001. poziva na izjavu od 26. rujna 2001. za koju navodi da je istom garantirano pravo prvokupa nekretnine na adresi [adresa], u podrumu.

19. Dakle, iznos od 30.000,00 DEM što iznosi 15.338,76 eur (1 eur=1.95583 DEM), koji iznos je djelomično pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12920/01 od 25. siječnja 2010. naloženo tuženiku platiti tužiteljima, nije dan u smislu odredbe čl. 79. st. 1. ZOO-a kao znak da je ugovor sklopljen (kapara) pa u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 80. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

Stoga, tuženik nije u obvezi isplatiti tužiteljima iznos od 15.338,76 eur koji bi tužiteljima uz već pravomoćno dosuđen iznos od 15.338,76 eur predstavljao iznos dvostruke kapare, a kako to tužitelji neosnovano tvrde.

Pri tome posebno treba dodati i to da su otac i pomajka tuženika tužiteljima davali u najam i stan u istoj zgradi, da su među njima postojali poslovni odnosi vezani i uz taj najam kao i da je prema iskazu pomajke tuženika dogovoreno da najamnina bude prva rata za kupnju stana, pa i prethodno navedeno dovodi u sumnju tvrdnju tužitelja da se iznos od 30.000,00 DEM odnosi upravo i samo na kupoprodaju. Nadalje, ako je riječ o dogovorenoj kupoprodaji tada je nelogično da se izjavom od 5. rujna 2001. s lista 215. spisa navodi da će se kapara smatrati "propalom" ako se ugovor o kupoprodaji ne ovjeri kod javnog bilježnika do 15. rujna 2001. te da tuženik kao prodavatelj neće imati više nikakvih obveza prema tužiteljima kao kupcima.

20. Pravilno sud prvog stupnja navodi i to da je u Izjavi od 5. rujna 2001., koju su u spis dostavili upravo tužitelji, navedeno da za prostor u podrumu zgrade [adresa] još nisu u potpunosti riješeni međuvlasnički odnosi pa uz činjenicu da su zemljišne knjige javne knjige, tužitelji su svakako mogli znati zemljišnoknjižno stanje glede predmetne nekretnine. U takvim okolnostima tužitelji su očito prilikom pregovora glede kupnje podrumskog prostora bili upoznati da ta nekretnina nije upisana kao vlasništvo tuženika te su očito uvažavajući te okolnosti i pristupili pregovorima dakle s određenim rizikom, pa pravilno sud prvog stupnja smatra nedokazanima tvrdnje tužitelja kako do sklapanja kupoprodajnog ugovora nije došlo krivnjom tuženika jer nekretnina nije zemljišno knjižno sređena.

21. Dakle, pravilno je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 15.338,75 eur, a koji tužitelji zahtijevaju po osnovi čl. 80. st. 2. ZOO-a, s zateznom kamatom od 26. rujna 2001. do isplate odbijen kao neosnovan.

22. Na iznos od 15.338,76 eur za koji je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12920/01 od 25. siječnja 2010., u dijelu koji je pravomoćan, naloženo tuženiku isplatiti solidarno tužiteljima, pravilno su zatezne kamate dosuđenje od podnošenja tužbe.

Tužitelji su vodili pregovore glede kupnje prostora u podrumu zgrade na adresi [adresa] ali navedeni pregovori nisu rezultirali sklapanjem valjanog predugovora te davanjem kapare u svezi s tim, pa je pravilno sud prvog stupnja na tako dosuđeni iznos od 15.338,76 eur primijenio odredbu čl. 214. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Kako su tužitelj vodili pregovore glede kupnje prostora u podrumu zgrade na adresi [adresa], odnos tužitelja kroz djelovanje u Ronilačkom klubu Zagreb te da su za Ronilački klub Zagreb očito nastale određene novčane obveze vezano njegovo djelovanje i zakup prostora na adresi [adresa] od tvrtke Medi step d.o.o., kojeg je vlasnik bila HĆ, pomajka tuženika, a za koju iz iskaza saslušanih stranaka i svjedoka, koji su u tom dijelu suglasni, proizlazi da je sudjelovala u pregovorima glede prodaje prostora u podrumu zgrade u [adresa], i da je s istima bila upoznata, te dovodeći isto u vezu s dijelovima iskaza saslušanih svjedoka te prvotužiteljice i drugotužitelja, iz kojih proizlazi da tuženik nije osobno sudjelovao u razgovorima glede prodaje prostora u podrumu zgrade u [adresa], pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije bio nesavjestan stjecatelj iznosa od 15.338,76 eur pa zatezna kamata na tako dosuđeni iznos sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a teče od dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari dakle od 26. studenog 2001. do isplate.

Pri tome treba dodati da, kako su u izjavi od 26. rujna 2001. kao kupci navedeni prvotužiteljica s 60% vlasništva, drugotužitelj sa 20% vlasništva i trećetužitelj sa 20% vlasništva dok je na izjavi od 26. rujna 2001. naveden i VĆ, a da je svjedok ŽĆ, suprug prvotužiteljice, iskazao da su tužitelji, a vezano za navedeni poslovni prostor ugovorili suvlasništvo od 60% za njegovu suprugu i po 20% za drugotužitelja i trećetužitelja i da je iskazao da je bio prisutan razgovorima s bračnim parom HĆ glede prodaje podrumskog prostora, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da svjedokinja HĆ istinito iskazuje kada navodi da je izjave pripremao upravo VĆ.

23. Dakle, pravilno je na temelju čl. 210. st. 1. ZOO-a, čl. 214. ZOO-a, čl. 277. st. 1. ZOO-a, čl. 29. ZOO-a zatezna kamata dosuđena od podnošenja tužbe, a odbijen zahtjev u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate od plaćanja pa do podnošenja tužbe.

24. Okolnost da je ovrha radi naplate pravomoćno već dosuđenog iznosa obustavljena nije od utjecaja na obvezu plaćanja zateznih kamata. Obustavom postupka ovrhe nije prestala postojati obveza tuženika, pa niti obveza plaćanja zateznih kamata, s tim da su te zatezne kamate dosuđene tek presudom na koju se odnose žalbe o kojima sada odlučuje ovaj drugostupanjski sud.

S druge strane, prigovor zastare iznesen je po prvi put tek u žalbi pa ovaj žalbeni navod primjenom čl. 352. st. 2. ZPP-a nije potrebno niti razmatrati. Naime, u žalbi nije dozvoljeno istaknuti prigovor zastare ako nije iznesen tijekom prvostupanjskog postupka.

25. S obzirom da je utvrđeno da je među strankama dogovoreno pravo prvokupa, pravno nije odlučno je li DĆ imao punomoć za potpisivanje Izjave od 5. rujna 2001. s lista 215 spisa.

No, neovisno o navedenome, i ovaj sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da je trećetužitelju FĆ navodna punomoć za potpisivanje izjave od 5. rujna 2001. od strane prvotužiteljice i drugotužitelja dana u rujnu, dok je ovaj postupak pokrenut 26. studenog 2001., nije životno logično i uvjerljivo da takva punomoć ne bi bila dostavljena u spis prilikom podnošenja tužbe ili u tijeku postupka sa svom ostalom dokumentacijom dostavljenom u spis, a da je ista zaista i postojala. Osim toga, i prema navodima FĆ jedna od punomoći bila ovjerena kod javnog bilježnika u Crikvenici, a to se moglo dokazivati pribavom podataka od javnog bilježnika te je to propušteno učiniti.

26. Isto tako, pogrešno prvotužiteljica u žalbi navodi da je stranke trebalo saslušati na istom ročištu za glavnu raspravu. Naime, ono na što se odnosi ovaj žalbeni navod jesu ročišta na kojima su dopunski saslušavane stranke, a time što stranke nisu iskazivale na istom ročištu nije počinjena neka bitna povreda odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

27. Uvažavajući sve prethodno navedeno proizlazi da pravilno sud prvog stupnja zaključuje da iz rezultata izvedenih dokaza sud proizlazi da su tužitelji s PĆ i HĆ vodili pregovore glede kupnje prostora u podrumu zgrade na adresi [adresa], ali da pregovori nisu rezultirati sklapanjem valjanog predugovora o kupoprodaji niti ugovora o kupoprodaji, na temelju kojeg bi nastao obvezno pravni odnos između tužitelja i tuženika te u vezi s tim prava i obveze za tužitelje i tuženika, dok pregovori sami po sebi ne obvezuju (čl. 30. st. 1. ZOO).

28. I odluka o troškovima postupka u pogledu odluke o glavnoj stvari pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 4. ZPP-a.

29. I odluka o troškovima postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je protutužbeni zahtjev tuženika pravomoćno odbijen kao neosnovan.

29.1. U odnosu na žalbene navode tuženika vezano uz vrijednost boda za odmjeravanje troškova postupka spram protutužbenog zahtjeva treba istaknuti da se vrijednost boda određuje prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke o troškovima postupka, dakle u konkretnom slučaju u iznosu od 2,00 eura sukladno Tbr. 52. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 i 107/25).

29.2. Prvotužiteljica je zatražila trošak postupka u bodovima, a ne u novčanoj jedinici pa sud prvog stupnja nije prekoračio zahtjev prvotužiteljice kada je visinu boda odmjerio prema Tarifi važećoj na dan presuđenja, neovisno o tome što je vrijednost boda u vrijeme podnošenja zahtjeva za naknadu troškova postupka iznosila 10,00 kn.

29.3. Na ocjenu osnovanosti žalbe tuženika protiv odluke o troškovima postupka spram protutužbenog zahtjeva nije od utjecaja niti to to što je sud prvog stupnja prvotužiteljici PDV odmjerio u visini od 22% odnosno 23% jer visina PDV-a ne određuje visinu boda.

30. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska je presuda potvrđena, a žalbe su kao neosnovane odbijene.

31. Kako niti prvotužiteljica niti tuženik nisu uspjeli sa žalbom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njihov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

32. Trošak sastava odgovora na žabu nije bio potreban za vođenje spora pa je i zahtjev prvotužiteljice za naknade tog troška odbijen kao neosnovan primjenom čl. 155. ZPP - a.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević