Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2213/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Koraljke Glušić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Žalcu, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv dijela presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-718/2025-7 od 1. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-718/2025-7 od 1. travnja 2026. u t. I., II. i III. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno ništetna je ugovorna odredba u Ugovoru o [broj kredita] od 12. studenog 2004. godine, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora i to: Članak 6. „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25% jednokratno, unaprijed …“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, da tužiteljici MG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 721,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 22. studenog 2004. godine po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 401,54 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbije se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu od 62,50 eura.“

2. Protiv dijela citirane presude u. t. I., II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka specificiran kao u žalbi.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijani dio presude po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Nadalje, pobijani dio presude je sastavljen sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.

ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

7. Činjenično stanje je u potpunosti i pravilno utvrđeno, a svi izvedeni dokazi su ocijenjeni savjesno i brižljivo, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o [broj kredita] od 12. studenog 2004., isplata iznosa od 721,66 eura s osnova ništetnosti navedene odredbe ugovora te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

9. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik 12. studenog 2004. sklopili Ugovor o [broj kredita], prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 87.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 2.), na rok od 25 godina (članak 3.),

- da je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova (članak 6.),

- da je kredit odobren kao stambeni kredit za kupovinu kuće (članak 2.),

- da je naknada naplaćena 22. studenog 2004. u iznosu od 1.092,75 CHF ili sada 721,66 eura, što predstavlja 1,25% iznosa odobrenog kredita.

10. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o [broj kredita] od 12. studenog 2004. te da je u čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno, temeljem koje odredbe Ugovora o kreditu je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.092,75 CHF ili sada 721,66 eura, što predstavlja 1,25% iznosa odobrenog kredita, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio ništetnom spornu odredbu Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 1,25% od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, time da iz sadržaja samog Ugovora nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u visini od 1,25% od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

11. Sud prvog stupnja je osnovano zaključio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“, broj 96/03), koja odredba propisuje da se ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenima ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

12. Zaključak suda prvog stupnja koji se odnosi na naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu), odnosi se na odredbu čl. 6.Ugovora u dijelu u kojem se navodi da se korisnik kredita obvezuje snositi troškove vezane uz obradu kredita u visini od 1,25% iznosa kredita. Naime, osim što tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pregovaralo između ugovornih strana, ista je toliko općenita i nejasna da se pod nju mogu podvesti različite obveze neutvrđene visine koje tužitelju u trenutku zaključana ugovora i nisu poznate.

13. Prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu) te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

14. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od sljedećeg dana nakon što je tužitelju naknada naplaćena) jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

15. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade za obradu kredita te ostalim troškovima nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njihovoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

16. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su -IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Pritom valja reći da je to pravno shvaćanje VSRH dobilo potvrdu u odluci suda Europske unije u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021.

17. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužiteljici priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, dok je troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku odredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

18. Tuženiku, obzirom da je izgubio spor nisu odmjereni troškovi postupka (čl. 154. st. 1. ZPP), a okolnost da sud prvog stupnja o troškovima parničnog postupka tuženika nije odlučio, nije od odlučnog utjecaja na nezakonitost pobijanog dijela odluke tim više jer tuženik u podnesenoj žalbi ne predlaže donošenje dopunske odluke o troškovima.

19. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odlučiti kao u t. I izreke ove presude.

20. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u t. II izreke.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Frankić