Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-962/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc.Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa], zastupane po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4763/2025-10 od 30. listopada 2025., dana 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4763/2025-10 od 30. listopada 2025. u dijelu pod točkom III izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 482,08 EUR.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4763/2025-10 od 30. listopada 2025.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora [broj kredita] sklopljenog dana 07.04.2006.g., između tužiteljice UG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita (…)".

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici UG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 154,70 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine 2 Poslovni broj: P-4763/2025-10 dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, d.d. OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici UG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa], parnični trošak u iznosu od 428,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica u dijelu pod točkom III izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 428,08 EUR zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28713, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23- dalje: ZPP) predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu sa žalbenim navodima tužiteljice uz naknadu troška ovog žalbenog postupka.

3. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima tuženika uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a, a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano pozivaju stranke jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl.8.ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11. 3. Ugovora o kreditu broj 9011137529 u dijelu kojim je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

9. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] dana 07.04.2006.

9.1. Međutim među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita ništetna, te da li je nastupila zastara potraživanja.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba radi kupnje osobnog automobila u privatne svrhe ,da nije imala u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt, da joj nitko u banci nije objasnio o kakvoj naknadi za obradu kredita se radi a da nije je sama pitala bankara o čemu se radi te da je uvjet dobivanja kredita bio plaćanje te naknade, da je kod podizanja kredita bilo puno dokumentacije,

- da je tužiteljica s osnova predmetne naknade od 1,00% od iznosa kredita platila iznos od 1.165,55 kn odnosno 154,70 EUR a što proizlazi iz potvrde koja prileži na listi 19 spisa a što tuženik potvrđuje tijekom ovog postupka.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužiteljici nije bilo uopće objašnjeno o kakvoj se naknadi za obradu kredita radi a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već je ovdje tužen ik jednostranom odlukom unio u ugovor o kreditu spornu odredbu te je tužiteljica bila u neravnopravnoj poziciji jer je imala mogućnosti ili to prihvatiti ili odustati od sklapanja ugovora pa je stoga takva odredba ugovora nepoštena jer je protivna čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) a koji zakon je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora a što odgovora čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. a na koju odredbu se pozvao prvostupanjski sud u odluci.

12. Naime ovdje valja dodati da u vrijeme zaključenja ugovora je bio na snazi ZZP/03 a koji je bio na snazi do 7. kolovoza 2007. kada je stupio na snagu ZZP iz 2007.

13. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje da isplati jednokratnu naknadu za obradu kredita od 1,00% pa je stoga takva odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba 11.3.Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u pozic iji pregovarati, niti je mogla saznati o kojem iznosu se točno radi, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa ( čl. 4 .Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22-dalje ZOO) a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani .

15. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020.

17. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovan.

18. Prema tome ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništenost ustanovljena.

18.1. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO -a da je ovdje tuženik nesavjestan stjecatelj stoga kamata teče od dana plaćanja predmetne naknade odnosno od 11. travnja 2006., a s obzirom da je tužiteljica dana 10. travnja 2006. platila predmetnu naknadu.

19. Prema tome žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog tumačenja naprijed navedenih odredbi ZZP-a kao i odredbi ZOO -a koje su u primjeni u ovom predmetu a na što ukazuje i recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH kao i praksa Europskog suda pravde.

20. Žalbeni prigovor tužiteljice na odluku o trošku parničnog postupka nije osnovan.

21. Naime tužiteljica prigovara pogrešnom stavu prvostupanjskog suda da je mjerodavna samo vrijednost predmeta spora ( VPS) prema tužbenom zahtjevu koji se odnosi na novčanu svotu.

22. Nadalje tužiteljica ističe da je sud u smislu odredbe čl. 40. st .2. ZPP-a trebao najkasnije na pripremnom ročištu brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba odrediti VPS.

23. Međutim ovakav pravni zaključak tužiteljice je pogrešan jer je prvostupanjski sud, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( Rev-374/13) da se u ovom konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 37. st. 1. ZPP-a jer deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora jer je mjerodavna VPS prema novčanom zahtjevu za isplatu, pravilno utvrdio VPS od 154,70 EUR.

24. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

25. Tužiteljici nije priznat trošak ovog žalbenog postupka jer ista nije uspjela u ovom žalbenom postupku ( čl. 154. st. 1. ZPP-a).

26. Također niti tuženiku nije priznat trošak ovog žalbenog postupka jer u istom nije uspio.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Joka Umićević