Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1846/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica iz Zagreba, Kaptol 21, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3125/2025-11 od 10. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3125/2025-11 od 10. prosinca 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, [broj ugovora] sklopljenog 02. ožujka 2007. između tužitelja DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna, a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna“.

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 398,17 eura sa zateznom kamatom od 7. ožujka 2007. do isplate,

- u točki III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, [broj ugovora] sklopljenog 2. ožujka 2007. između tužitelja DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojom je ugovoreno da je tužitelj u slučaju prijevremene otplate dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate, a koja glasi: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

- u točki IV. izreka naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 657,32 eura sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2009. do isplate,

- u točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 796,46 eura sa zateznom kamatom od 10. prosinca 2025. do isplate,

- u točki VI. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 187,50 eura uvećano za porez na dodanu vrijednost od 46,86 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredb i članka 12.3. i članka 10. Ugovor o kreditu od 2. ožujka 2007. te zahtjev za isplatu iznosa od 398,17 eura te iznosa od 657,32 eura kao posljedice ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj, odnosno o tzv. izlaznoj naknadi.

4. Prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da je između stranaka 2. ožujka 2007. sklopljen ugovor o kreditu kojim je u čl. 12.3. ugovorena naknada od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita te da je čl. 10. ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, da je naknada za obradu kredita naplaćena 6. ožujka 2007. u iznosu od 398,17 eura, a naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 9. lipnja 2009. u iznosu od 657,32 eura, te da se o navedenim ugovornim odredbama stranke nisu pregovarale niti su tužitelju prilikom sklapanja ugovora jasno i određeno objasnjeno koje određene troškove te naknade pokrivaju kao da predmetnim ugovornim odredbama nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tim naknadama podmiruje, zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama koje uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je na temelju odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125 /2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO i čl. 1115. ZOO u vezi čl. 323.st. 1. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev.

4.1. U točkama V. i VI. izreke sud je na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) odlučio o troškovima postupka.

5. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjen bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

9. Neosnovano tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Suprotno žalbenim navodima i materijalno pravo je prvostupanjski sud je na temelju pravilnog i potpunog utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo.

10.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 – dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.2. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je uzimajući u obzir obvezu tuženika iz odredbe članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP te činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima ocijenio kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a što utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te da tužitelju nije omogućeno pregovaranje.

11. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako se o predmetno j odredbi članka 12.3. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, kao i o predmetnoj odredbi čl. 10. ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz t ih naknada (konkretne usluge, troškovi i dr.).

12. U konkretnom slučaju tužitelj je bio obaviješten o obvezi plaćanja predmetne naknade za obradu kredita koju je i platio u skladu s odredbom članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nije bila obaviješten o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

13. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe iz čl. 10. ugovora o kreditu vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl.25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

14. Tuženik tijekom postupka ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

15. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

16. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare.

16.1. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena. S obzirom da je ništetnost odredbi čl. 12.3. i čl. 10. predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

17. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

17.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene prijevremene otplate kredita od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja

18. Odluka o troškovima postupka sadržana u točkama V. i VI. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

19. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić