Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1639/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1642/2025-9 od 27. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1642/2025-9 od 27. veljače 2026. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 20.12.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 28.12.2005. godine po javnom bilježniku Ružici Gagro iz Belišća pod brojem OU-321/2005, u dijelu odredbe koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju PA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 760,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. siječnja 2006. do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju PA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 782,76 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj PA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 782,76 eura do zatraženog iznosa od 1.106,18 eura, kao neosnovanim."

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede prava iz Ustava Republike Hrvatske (dalje Ustav) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija) te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), i to niti one koje tuženik ističe u žalbi niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

4.1. Pravilima o sadržaju presude je između ostalog propisano da će sud u obrazloženju sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, da će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje odredbe materijalnog prava je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka (čl. 338. st. 4. ZPP-a).

Prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje odredbe materijalnog prava je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, te se u dovol jnoj mjeri izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, niti njihovim prijedlozima i prigovorima.

4.2. Sud prvog stupnja nije povrijedio niti Ustavna niti konvencijska prava tuženika.

5. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d., kao kreditorom sklopio dana 20. prosinca 2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 (dalje u tekstu: Ugovor) sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama.

Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske Banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 30 godina.

Predmetnim Ugovorom u članku 6. stavku 1. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 1,20% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno unaprijed.

Tužitelj naglašava da se o toj odredbi, koja se u svakodnevnom govoru naziva i odredbom o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženikovog pravnog prednika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje.

Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništavom. Stoga pored utvrđenja ništavosti traži da sud naloži tuženiku da mu isti vrati iznos koji je tuženikov pravni prednik naplatio od tužitelja temeljem te odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 20. prosinca 2005. Također nije sporno da je tuženikov pravni prednik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.727,37 kuna, a što sad prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 kuna odgovara iznosu od 760,15 eura (ulazna naknada).

Navedena naknada naplaćena je 19. siječnja 2006.

7. Među strankama je sporno je li ništavna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 6. stavak 1. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade ako se utvrdi da je navedena odredba ništava. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara.

Tuženik nije osporavao svoju pasivnu legitimaciju.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi izgradnje obiteljske kuće te je sredstva iz kredita u cijelosti utrošio za tu namjenu. Kuću je cijelo vrijeme koristio za stanovanje sebe i obitelji, odnosno supruge i djece, s tim da su se djeca osamostalila kad su odrasla. Kuću nije nikad koristio radi obavljanja nekih djelatnosti, slobodnog zanimanja niti slično niti je kuću koristio radi obavljanja djelatnosti iz obrta. Obratio se tuženikovom pravnom predniku sa zahtjevom za kredit jer je kod istog imao tekući račun. Rekli su mu koju dokumentaciju da skupi. Sjeća se da je donio zadnje tri isplatne liste te je to ostavio u poslovnici banke jer mu je rečeno da će ga naknadno kontaktirati za par dana kad obrade njegov zahtjev, tako je i u konačnici bilo. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Uočio je spornu odredbu o ulaznoj naknadi. Pitao je zašto se ista naplaćuje te mu je rečeno da je to u skladu sa internim pravilnikom banke. Nisu mu detaljnije pojašnjavali niti svrhu niti namjenu naplate sporne naknade. Ugovor je sastavila banka, njega je sve čekalo pripremljeno radi potpisivanja. Nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredbi pa ni na niti sadržaj sporne odredbe jer da nije potpisao ugovor ne bi mogao realizirati kredit. To je jasno zaključio jer su mu u banci rekli da spornu naknadu moraju naplatiti budući je to u skladu sa njihovim pravilima. Kredit je podigao u valuti CHF jer nije s obzirom na visinu svojih primanja ispunjavao uvjete za neki drugi kredit. Nije tražio ponude od drugih banaka jer je već bio klijent tuženikovog pravnog prednika, s tim da na tom području tad nije niti bilo poslovnica drugih banaka. Da se odlučio ići po druge ponude morao bi ići u Osijek.

9. S obzirom na iskaz tužitelja koji je i u skladu sa sadržajem Ugovora pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je Ugovor sastavljen od strane tuženikovog pravnog prednika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj prije potpisa nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (20. prosinca 2005.) primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003 - dalje ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu.

Prema čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništava je te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

Prema čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništavosti propisane su čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89. - Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. - dalje: ZOO), kojim je propisano da je slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Prema odredbi čl. 210. st. 1. ZOO-a Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi..

Prema čl. 105. st. 1. ZOO-a ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s tim da gotovo identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Prema čl. 105. st. 2. ZOO-a ugovor će ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

12. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tuženiku na kojem je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača.

Kako je tužitelj kredit utrošio za izgradnju obiteljske kuće, koju je zajedno sa članovima obitelji koristio za stanovanje, tužitelj je dokazao da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu jer je s tuženikom kao trgovcem koji je u ugovornom odnosu djelovao u okviru svoje djelatnosti sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. Pravilno navodi sud prvog stupnja da nije bilo dostatno da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive.

Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, njezinoj visini i razlogu naplate te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit.

14. Na opisani način tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništavost onog djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Kako se prema čl. i 109. i čl. 110. ZOO-a pravo na isticanje ništavosti ne gasi te se na ništavost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, za ishod ovog spora pravno je neodlučno što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti.

16. Ništavost djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva zbog razloga iz citiranog čl. 105. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništavost cijelog Ugovora, kako to zaključuje i sud prvog stupnja.

17. Tuženik je 19. siječnja 2006. tužitelju temeljem sporne ugovorne odredbe naplatio iznos od 5.727,37 kuna što prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 kuna danas iznosi 760,15 eura (ulazna naknada), pa je pravilno sud prvog stupnja tuženiku naložio da upravo taj iznos tužitelju isplati sa zateznim kamatama od isplate sukladno čl. 323. ZOO-a, čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a.

Tuženik je temeljem predmetne ništave ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, pa je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe .

18. I prigovor zastare pravilno je ocijenjen neosnovanim.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. donesen je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude.

To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništavost djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da je pravno neodlučno što je čl. 1066. st. 2. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju uvjeti kredita, pa da je tuženik imao pravnu osnovu u okviru "uvjeta kredita" ugovoriti predmetnu naknadu. Naime, ugovorna odredba je ništava ne zbog toga što je zakonom bilo načelno zabranjeno njeno ugovaranje već zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i što suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuje značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja , s tim da nije jasno niti dokazano na što se ta naknada odnosi. Pri tome je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva pravno neodlučno koliko nominalno iznosi naknada koju je tužitelj platio, a sada potražuje u ovom postupku.

Pozivanje tuženika na praksu Suda EU u prilog tvrdnjama da je tužbeni zahtjev neosnovan nije od utjecaja na osnovanost žalbe jer je u ovom postupku u okviru tužbenog zahtjeva, navoda stranaka i činjenica utvrđenih temeljem dokaznog postupka, ocjena suda da je tuženik tužitelju nametnuo ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije jasno na što se naknada odnosi niti je dokazano da je nastao neki konkretni trošak tuženik koji bi opravdao ugovaranje naknade za obradu kredita.

20. Sud prvog stupnja pravilno je i odluku o trošku parničnog postupka utemeljio na čl. 154. st 1. ZPP-a.

Tužitelju pripada i pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude sukladno Tbr. 9/4 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

Tužitelju pripada i pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi koje je platio jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

21. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena, a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena.

22. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević