Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1891/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćniku Krešimiru Kmetu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika SF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćniku Hrvoju Solini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Solina i Karakaš-Kovačević j.t.d. iz Slavonskog Broda, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 416/2022-17 od 14. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja JF kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-416/2022-17 od 14. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku SF da tužitelju JF, plati iznos od 10.617,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate "
II. Nalaže se tužitelju JF OIB: [osobni identifikacijski broj] da plati tuženiku SF OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.250,00 EUR, u roku od 15 dana."
2. Protiv točaka I. i II. prvostupanjske presude, tj. protiv prvostupanjske presude u cijelosti, žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud trebao saslušati tuženika u ovom postupku, i to radi potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja. Međutim, tuženik nije saslušan, budući da se nije pristupio na ročište (dva puta), a takva okolnost se trebala cijeniti u korist, a ne protiv tužitelja. Tužitelj smatra kako je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos, dok je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao pravni institut stjecanja bez osnove. Tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ne potražuje trošak žalbenog postupka.
3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.617,82 EUR, zajedno sa zateznom kamatom.
7.1. Naime, tužitelj je tuženiku dužan isplatiti iznos od 294.720,00 kuna, tj. 39.116,06 eura, temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-79/2018-32 od 30. srpnja 2020. (list 54-66 spisa). Navedeni iznos se odnosi na naknadu štete zbog ozljede na radu, tj. tuženik SF je bio zaposlen kod tužitelja JF te se ozlijedio na radu, a u parničnom postupku Pr-79/2018 je pravomoćno utvrđeno da je tužitelj JF odgovoran za štetu koju je tuženik SF pretrpio na radu.
7.2. Međutim, tužitelj ističe kako tom postupku nisu utvrđene ključne činjenice koje utječu na visinu sveukupne štete:
- da je tužitelj tuženiku isplatio iznos od 20.000,00 kuna, tj. 2.654,63 EUR na ime naknade štete radi ozljede na radu
- da je Croatia osiguranje d.d. tuženiku isplatila iznos od 60.000,00 kuna, tj. 7.963,37 EUR na ime naknade štete radi ozljede na radu
7.3. Kako navedene činjenice nisu uzete u obzir prilikom ocjene visine štete, prema tvrdnjama tužitelja, tuženik je neosnovano stekao iznos od 10.617,82 EUR, stoga tužitelj u ovome postupku potražuje taj iznos.
8. Institut stjecanja bez osnove uređuje čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) na sljedeći način: "Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi."
9. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ne može potraživati od tuženika iznos koji mu je isplatila Croatia osiguranje d.d., budući da taj iznos ne predstavlja imovinu tužitelja, već imovinu osiguravajućeg društva Croatia osiguranje d.d.
9.1. Dakle, iznos kojeg je isplatilo osiguravajuće društvo nije novčani iznos koji je izašao iz imovine tužitelja, nego iz imovine osiguratelja, stoga eventualno pravo na povrat može pripadati samo osiguratelju, a ne tužitelju.
9.2. Kako bi tužitelj mogao potraživati taj iznos od tuženika, tužitelj je bio dužan dokazati da je on osiguratelju refundirao taj iznos u cijelosti ili da je osiguratelj njemu ustupio tražbinu temeljem ugovora o cesiji. Međutim, tužitelj takve okolnosti ne ističe, stoga je pravilno zaključeno da tužitelj ne može tražiti povrat novčanog iznosa kojeg je isplatio osiguratelj jer taj iznos nije izašao iz imovine tužitelja pa on (tužitelj) nema aktivnu legitimaciju za potraživanje toga iznosa.
10. Što se tiče novčanog iznosa od 20.000,00 kuna, tj. 2.654,63 EUR kojeg je tužitelj osobno isplatio tuženiku, također se ne može zauzeti stajalište da je tuženik takav iznos stekao bez osnove.
11. Naime, tužitelj isplatu tog iznosa dokazuje potvrdama o plaćanju (list 23 -30 spisa). Međutim, isplate na račun tuženika su opisane kao: plaća, isplata naknade plaće, ostatak plaće i terenski dodatak. Stoga se ne može jasno i nedvojbeno zaključiti odnose li se takve isplate na plaću koju je tužitelj isplatio tuženiku ili je riječ o isplati temeljem naknade štete.
12. Ako bi se zauzelo stajalište da navedene isplate predstavljaju isplatu temeljem naknade štete, tužitelj je svakako bio dužan, za vrijeme trajanja postupka Pr-79/2018, isticati i dokazati sve činjenice koje utječu na visinu štete, pa tako i činjenicu da je tuženiku već isplatio iznos od 20.000,00 kuna. Međutim, tužitelj je to propustio uraditi, a u tom postupku je potom pravomoćno utvrđen iznos štete koju je on dužan nadoknaditi svome radniku, tj. tuženiku. Time je pitanje ukupne visine pretrpljene štete pravomoćno riješeno, a tužitelj ne može koristiti pravni institut stjecanja bez osnove kao način naknadnog ispravljanja procesnih propusta iz prethodnog parničnog postupka.
13. Naposljetku, čak i da se zauzme stajalište da se tuženik neopravdano obogatio zaprimanjem iznosa od 20.000,00 kuna, takav prigovor bi bilo moguće isticati tek u situaciji kada je tuženik u cijelosti zaprimio iznos od 294.720,00 kuna, tj. 39.116,06 eura, temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-79/2018-32 od 30. srpnja 2020. (list 54-66 spisa). Naime, tek kada bi došlo do situacije da se tuženik u cijelosti naplatio po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, a da je pritom i zadržao iznos od 20.000,00 kuna , moglo bi se eventualno govoriti o obogaćenju tuženika temeljem dvostruke isplate duga u smislu čl. 1113. ZOO-a.
14. Premda tužitelj svojim žalbenim navodima ističe da je gotovo u cijelosti postupio temeljem pravomoćne i ovršne presude, takvi navodi nisu bili potkrijepljeni bilo kakvim materijalnim dokazima u tijeku prvostupanjskog postupka.
15. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, a suprotno žalbenim navodima tužitelja, saslušanje tuženika nije bilo nužno u ovom postupku za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.
16. Zbog svega navedenog, žalbeni navodi tužitelja se ne mogu prihvatiti.
17. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odluka o trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa).
18. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 2. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Iris Gović Penić
