Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2874/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Marin Mlačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv I. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO "ŠLJUKA" PRILIŠĆE", OIB: 96984744310, Vukova Gorica 26, Vukova Gorica i II. tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., OIB: 52848403362, Slovenska ulica 24, Zagreb, kojeg zastupa Ante Puljiz, odvjetnik u Zagrebu i umješača na strani I. tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi I. tuženika i II. tuženika, te o žalbi umješača na strani I. tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2857/2021-32 od 3. svibnja 2024., dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba II. tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2857/2021-32 od 3. svibnja 2024. u dijelu t. I. izreke kojim je naloženo II. tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.982,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 7. listopada 2021. pa do isplate te u dijelu t. II. izreke kojim je naloženo II. tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2024. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn- 2857/2021-32 od 3. svibnja 2024. u dijelu t. I. izreke kojim je naloženo I. tuženiku da solidarno s II. tuženikom isplati tužiteljici iznos od 1.982,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 7. listopada 2021. pa do isplate te u dijelu t. II. izreke kojim je naloženo I. tuženiku da solidarno s II. tuženikom tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2024. pa do isplate, i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu I. tuženika i umješača za naknadu troška žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

III. Odbija se zahtjev II. tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je I. tuženiku i II. tuženiku da solidarno isplate tužiteljici iznos od 1.982,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. listopada 2021. godine pa do isplate (točka I. izreke), kao i da joj solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2024. godine do isplate (točka II. izreke).

2.1. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli I. tuženik i umješač na njegovoj strani, pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz donošenje nove odluke o troškovima postupka te obveže tužiteljicu na naknadu troška sudske pristojbe na žalbu.

2.2. Žalbu je podnio i II. tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. ZPP -a, predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te obveže tužiteljicu na naknadu troškova postupka, uključujući i trošak sastava žalbe.

3.1. Žalbe I. tuženika i umješača na njegovoj strani su osnovane.

3.2. Žalba II. tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete u iznosu od 1.982,25 eura nastale u prometnoj nezgodi od 25. svibnja 2021. godine na autocesti A1, u smjeru Zagreb–Dubrovnik, na području Općine Netretić, kod 54. km + 200 m, kada je vozilo tužiteljice marke Renault Clio, registarske oznake [registarska oznaka], prednjim desnim dijelom, a potom i desnom bočnom stranom, naletjelo na šumsku divljač – srnjaka. Tužiteljica naknadu štete zahtijeva od I. tuženika kao lovoovlaštenika lovišta koje se nalazi uz predmetnu dionicu autoceste te od II. tuženika kao osiguratelja Hrvatskih autocesta d.o.o. (dalje: HAC), pravne osobe koja upravlja i održava predmetnu autocestu.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP -a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP - a.

6. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je 25. svibnja 2021. godine vozilo tužiteljice marke Renault Clio, registarske oznake [registarska oznaka], na autocesti A1, u smjeru Zagreb–Dubrovnik, na području Općine Netretić, kod 54. km + 200 m, prednjim desnim dijelom, a potom i desnom bočnom stranom, naletjelo na šumsku divljač – srnjaka,

- da iz potvrde Policijske uprave Karlovačke, Postaje prometne policije Karlovac od 26. svibnja 2021., proizlazi da je do sudara vozila sa srnjakom došlo na način da je životinja pretrčavala kolnik autoceste, krećući se u smjeru jugoistočnog kolnika, pri čemu vozačica zbog nemogućnosti izbjegavanja naleta nije uspjela spriječiti kontakt vozila i divljači, te da je na mjesto događaja izašao ophodar HAC-a koji je preuzeo uginulu divljač,

- da je I. tuženik u odgovoru na odštetni zahtjev osporio svoju odgovornost navodeći da nema nikakav utjecaj ni odgovornost glede održavanja autoceste na toj dionici, postavljanja zaštitnih ograda ili prometne signalizacije, da na dan štetnog događaja nije provodio lovne aktivnosti koje bi bile u uzročnoj vezi s nastankom štete, kao i da do podnošenja odštetnog zahtjeva nije imao saznanja o samom događaju,

- da je II. tuženik, kao osiguratelj HAC-a osporio odgovornost svojeg osiguranika tvrdeći da nisu evidentirani nedostaci niti oštećenja zaštitne ograde, da je ograda izgrađena i održavana sukladno pozitivnim propisima te da stoga nije dokazana krivnja osiguranika II. tuženika. Također je u odgovoru na tužbu dodao kako policijskim očevidom nisu utvrđene nepravilnosti ili oštećenja uz autocestu, zbog čega smatra da ne postoji odgovornost njegova osiguranika za nastanak štetnog događaja ,

- da je I. tuženik tijekom postupka ostao kod svih navoda iz odgovora na odštetni zahtjev i odgovora na tužbu, pri čemu je na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. ožujka 2023. naveo da je tijekom odlazaka na teren znao zateći oštećenu zaštitnu žicu te da je riječ o četvrtom slučaju izlijetanja divljači na toj dionici autoceste,

- da se u postupak kao umješač na strani I. tuženika uključilo CROATIA osiguranje d.d. zbog zaključene police osiguranja od izvanugovorne [broj police osiguranja] s I. tuženikom;

7. U postupku je provedeno prometno vještačenje na okolnost dinamike nastanka prometne nesreće i visine štete na osobnom automobilu tužiteljice po stalnom sudskom vještaku za cestovni promet mr. sc. Robertu Spudiću, dipl. ing., koji je utvrdio da je srnjak naletio na prednji desni dio vozila tužiteljice, da tehnički nije moguće precizno utvrditi brzinu vozila neposredno prije naleta, ali da je, polazeći od iskaza tužiteljice prema kojem se vozila brzinom od 90 do 100 km/h, zaustavni put vozila iznosio je približno 69,9 m, dok je srnjak na kolniku boravio svega oko 0,4 sekunde prije udara, zbog čega ni pravodobna reakcija intenzivnim kočenjem ne bi omogućila izbjegavanje naleta. Vještak je zaključio kako bi nalet bilo moguće izbjeći samo pri brzini manjoj od 30,3 km/h, što je očigledno nespojivo s uobičajenim načinom prometovanja na autocesti. Ukupna materijalna šteta na vozilu tužiteljice iznosi 1.982,24 eura.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio je da divljač koja se zatekne na kolniku autoceste predstavlja opasnu stvar u smislu čl. 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO), slijedom čega lovoovlaštenik odgovara po načelu objektivne odgovornosti, kao imatelj opasne stvari. U odnosu na II. tuženika sud je zaključio da sama činjenica da se divljač našla na ograđenoj autocesti upućuje na postojanje propusta u održavanju ili nadzoru zaštitne ograde, odnosno na propust osiguranika II. tuženika u održavanju sigurnosti autoceste, zbog čega postoji njegova odgovornost po načelu krivnje iz čl. 1045. ZOO-a u vezi s čl. 16., 17. i 50. Zakona o cestama (Narodne novine br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19. - dalje: ZC). Slijedom toga prvostupanjski sud je utvrdio solidarnu odgovornost oba tuženika temeljem čl. 1107. st. 4. ZOO-a.

9.1. I. tuženik u žalbi osporava pravilnost takvog zaključka, ističući prvenstveno da prvostupanjski sud nije utvrdio njegovu pasivnu legitimaciju jer kako navodi, nije imao nikakav utjecaj na održavanje autoceste niti zaštitne ograde na tom dijelu dionice, da na dan štetnog događaja nije provodio lovne aktivnosti te da ne postoje zakonske pretpostavke njegove odgovornosti. Ujedno osporava i odluku o troškovima postupka zbog navodne retroaktivne primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sadržajno identične žalbene navode iznosi i umješač na njegovoj strani.

9.2. II. tuženik u žalbi ističe da njegov osiguranik odgovara isključivo po načelu krivnje te da tužiteljica nije dokazala konkretnu protupravnu radnju ili propust osiguranika II. tuženika koji bi bio u uzročnoj vezi s nastankom štete. Smatra da sama činjenica naleta na divljač nije dostatna za zaključak o njegovoj odgovornosti, osobito imajući u vidu da tijekom ophodnje autoceste nisu utvrđena oštećenja zaštitne ograde. Poziva se i na odredbu čl. 50. st. 2. ZC, navodeći da odgovornost pravne osobe koja upravlja cestom postoji samo ako cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena odgovarajućom prometnom signalizacijom.

10.1. Prvenstveno, valja istaknuti da osnovano I. tuženik u žalbi ukazuje da prvostupanjski sud nije dao jasne i dostatne razloge glede njegove pasivne legitimacije.

10.2. Naime, u postupku nije na nedvojben način utvrđeno da je upravo I. tuženik u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja imao svojstvo lovoovlaštenika lovišta koje graniči s predmetnom dionicom autoceste. Posljedično tome, nije utvrđeno ni je li I. tuženik uopće mogao, odnosno bio dužan upozoriti HAC na potrebu postavljanja prometne signalizacije kojom se označava opasnost od divljači na toj dionici autoceste.

10.3. Pritom valja imati u vidu da se odgovornost lovoovlaštenika za štetu nastalu naletom divljači na vozilo temelji na prethodno utvrđenoj činjenici da određeni subjekt doista ima svojstvo lovoovlaštenika konkretnog lovišta iz kojeg divljač potječe odnosno koje neposredno graniči s dijelom prometnice na kojem je došlo do štetnog događaja. Upravo iz tog statusa proizlazi njegov položaj imatelja divljači kao opasne stvari u smislu odredaba ZOO.

10.4. Stoga je prvostupanjski sud, prije donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva prema I. tuženiku, bio dužan sa sigurnošću utvrditi je li on uopće pasivno legitimiran u ovom postupku. Kako o navedenoj odlučnoj činjenici sud nije niti raspravljao, činjenično stanje u tom dijelu ostalo je nepotpuno utvrđeno .

10.5. Slijedom navedenog, pobijanu presudu u odnosu na I. tuženika valjalo je ukinuti primjenom čl. 370. ZPP-a i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će prije svega utvrditi je li I. tuženik u vrijeme nastanka štetnog događaja bio lovoovlaštenik lovišta uz predmetnu dionicu autoceste, odnosno je li pasivno legitimiran u ovom postupku, nakon čega će, ovisno o rezultatima provedenog postupka, ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na I. tuženika.

11.1. Međutim, neovisno o navedenom, valja istaknuti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj primjerice u odlukama Rev - 1057/2014 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/2016 od 28. kolovoza 2019., Rev- 352/2022-2 od 5. travnja 2022. te Rev-429/2023-2 od 19. studenoga 2024., zauzeto pravno shvaćanje prema kojem lovoovlaštenik za štetu nastalu naletom divljači na vozilo odgovara po načelu objektivne odgovornosti, odnosno po načelu uzročnosti, budući da divljač koja se zatekne na kolniku javne ceste, u takvim okolnostima predstavlja opasnu stvar u smislu odredaba ZOO.

11.2. Sukladno čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO-a, imatelj opasne stvari može se osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe koju nije mogao predvidjeti niti njezine posljedice izbjeći ili otkloniti. Ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, tada ona solidarno odgovara s imateljem opasne stvari, razmjerno težini svoje krivnje (čl. 1067. st. 4. ZOO-a).

11.3. Upravo je takvo pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-429/2023-2 od 19. studenoga 2024., istaknuvši da se lovoovlaštenik može osloboditi objektivne odgovornosti samo ako dokaže da je propust pravne osobe koja upravlja autocestom bio isključivi uzrok nastanka štetnog događaja.

11.4. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev - 1187/2024-2 od 12. studenoga 2024. zauzeo pravno shvaćanje da sama činjenica da se divljač zatekla na kolniku autoceste upućuje na propust pravne osobe koja upravlja i održava autocestu, a koja je dužna poduzimati odgovarajuće mjere radi osiguranja sigurnog i nesmetanog odvijanja prometa, osobito u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde. Pritom je Vrhovni sud istaknuo da se odgovornost pravne osobe koja upravlja autocestom, sukladno čl. 50. ZC u vezi s čl. 1045. ZOO-a, temelji na načelu krivnje, zbog čega je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi jesu li poduzete sve potrebne i primjerene mjere radi zaštite i sigurnosti prometa te jesu li iste bile adekvatne i dostatne za sprječavanje ulaska divljači na autocestu.

12. Nadalje, u odnosu na odgovornost II. tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da njegov osiguranik odgovara po osnovi krivnje, sukladno odredbi čl. 50. ZC. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (Rev-1187/2024- 2, Rev-521/2024-2, Rev-340/2023-2) izrazio pravno shvaćanje da sama činjenica da se divljač našla na kolniku ograđene autoceste predstavlja ozbiljan indicij da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, održavana ili nadzirana.

13.1. Naime, autocesta kao prometnica posebne kategorije mora biti organizirana i održavana na način koji s visokim stupnjem sigurnosti isključuje mogućnost ulaska divljači na kolnik. Obveza njezina redovitog održavanja ne odnosi se samo na tehničku ispravnost kolnika, već i na kontinuirani nadzor i održavanje zaštitne infrastrukture radi osiguranja sigurnog i nesmetanog odvijanja prometa. Stoga činjenica da se divlja životinja našla unutar ograđenog prostora autoceste, prema redovnom tijeku stvari, upućuje na postojanje propusta u sustavu zaštite, nadzora ili održavanja autoceste.

13.2. Stoga okolnost da su ophodari HAC-a obavili ophodnju autoceste te da tom prilikom nisu uočena oštećenja zaštitne ograde sama po sebi nije dostatna za oslobođenje od odgovornosti. Naime, činjenica da se srna našla na kolniku ograđene autoceste objektivno upućuje na zaključak da je postojao određeni nedostatak u sustavu zaštite autoceste, bilo u vidu procjepa, oštećenja ili neadekvatnog nadzora i održavanja zaštitne ograde. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-x230/12-2, Rev-873/2017-2, Rev-1272/2021-3 i Rev-1187/2024-2.

14.1. Također, neosnovani su žalbeni navodi II. tuženika da je teret dokazivanja konkretnih propusta bio na tužiteljici. Naprotiv, teret dokazivanja da su poduzete sve potrebne i primjerene mjere radi sprječavanja ulaska divljači na autocestu bio je na II. tuženiku kao osiguratelju pravne osobe koja upravlja i održava autocestu. Tužiteljica nije bila dužna dokazivati konkretno mjesto niti način na koji je srna dospjela na autocestu, osobito imajući u vidu da se radi o okolnostima koje se nalaze isključivo u sferi nadzora, kontrole i održavanja osobe zadužene za upravljanje autocestom.

14.2. U tom smislu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 521/2024-2 od 10. rujna 2025., radi usklađivanja sudske prakse, zauzeo je pravno shvaćanje da sama činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste upućuje na postojanje propusta u vidu rupe ili procjepa u zaštitnoj ogradi, odnosno njezine nepravilne izvedbe, jer se u protivnom divljač ne bi mogla naći na kolniku autoceste pa da slijedom navedenog, teret dokazivanja da su poduzete sve potrebne mjere radi osiguranja sigurnog i nesmetanog odvijanja prometa leži na tuženiku, a ne na tužitelju.

14.3. Prema tome, sama činjenica da je uz autocestu postojala zaštitna ograda te da je osiguranik II. tuženika obavljao redovite preglede iste nije dostatna za zaključak da je do predmetne prometne nezgode došlo bez njegove krivnje, osobito kada se divljač unatoč tome našla na kolniku ograđene autoceste.

15.1. Naime, odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači uređena je odredbom čl. 50. ZC.

15.2. Odredbom čl. 50. st. 1. ZC propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, dok je st. 2. istog članka propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

15.3. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara za štetu prouzročenu trećim osobama naletom divljači po osnovi krivnje, što je potvrđeno i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice u odluci poslovni broj Rev-340/2023-2 od 29. kolovoza 2023.

16. Stoga, budući da je nesporno da je na kolnik ograđene autoceste izletjela srna, te da osiguranik II. tuženika upravlja predmetnom autocestom i da ju je bio dužan održavati, a pri čemu tijekom postupka II. tuženik nije dokazao na koji je način divljač dospjela na autocestu niti je na tu okolnost predlagao odgovarajuće dokaze, a nije dokazao ni da su poduzete sve potrebne i primjerene mjere radi osiguranja zaštitne ograde i sigurnosti prometa, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da postoji odgovornost njegova osiguranika za nastanak predmetnog štetnog događaja.

17. Slijedom navedenog, budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odgovornost II. tuženika za štetu koju je pretrpjela tužiteljica i to primjenom čl. 50. ZC u vezi s čl. 1045. ZOO-a, sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

18.1. U odnosu na I. tuženika, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu njegove pasivne legitimacije, pobijanu presudu valjalo je u odnosu na njega ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, te je na temelju čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

18.2. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari u odnosu na I. tuženika, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku u tom dijelu, jer za sada nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.

18.3. O zahtjevu I. tuženika i umješača za naknadu troška žalbenog postupka, sukladno odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP bit će odlučeno u konačnoj odluci zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

19. Zahtjev II. tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da u žalbenom postupku nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić