Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1172/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Margareta Krivić, odvjetnica iz Osijeka, protiv tuženice Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik AU, odvjetn ik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 2164/2019-35 od 28. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 , kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 2164/2019-35 od 28. siječnja 2025. pod točkom I. izreke u dijelu kojim su ništetnima utvrđene odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 02. srpnja 2005., pod točkom II. izreke u cijelosti i pod točkom III. izreke za iznos od 2.319,02 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2025. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 2164/2019-35 od 28. siječnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke u odnosu na čl. 1. Ugovora o [broj kredita] od 02. srpnja 2005. i u odnosu na točku III. izreke u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 2.319,02 eura s pripadajućom zateznim kamatama i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice VU iz [adresa], u dijelu kojim zahtjeva utvrditi da je ništena ugovorna odredba sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-2918082 od 02. srpnja 2005. kao neosnovan te se kao neosnovan odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 69,02 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženice Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeni su ništetnima dijelovi odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita], koji je između stranaka sklopljen od 02. srpnja 2005., kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak i dijelovi ugovornih odredbi o ugovornoj kamati (točka I. izreke), naloženo je tuženici platiti tužiteljici 2.623,66 eura sa zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2012. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.388,04 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženica pozivom na sve žalbene razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da joj prizna trošak parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtijeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su stranke 02. srpnja 2005. sklopile Ugovor o [broj kredita], da je na temelju tog ugovora tuženica tužiteljica odobrila kredit u iznosu od 29.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala taj iznos kredita, uvećan za kamate kako su ugovorene, vraćati u mjesečnim anuitetima u visini od 427,38 eura, kroz 30 godina, uz kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,85% godina, a ugovorena je kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora.

5. Sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u cijelosti uz obrazloženje:

- da između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i da je vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora o kreditu, bez sklapanja aneksa istom, a da je način izmjene ugovoren čl. 2. Ugovora o kreditu,

- da je u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., izraženo shvaćanje da su banke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate ni inicijalne kamatne stope od 5,58% godišnje, a time ni inicijalnog anuiteta od 427,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je sud u postupcima koji su pokrenuli potrošači u odnosu na pojedine Ugovore o kreditu vezan tim shvaćanjima u skladu s čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 79/07., 125/07., 79/09.),

- slijedom čega da je osnovan predmetni tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnima odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana uz CHF i u dijelu o kamatnoj stopi,

- kao i da je osnovan zahtjev za isplatu zbog ništetne odredbe o valuti obveze sukladno čl. 323. u vezi s čl. 1011., 1015. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO),

- pri čemu prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim pozivom na shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a,

- a odluku o zateznima kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji na čl. 29. st. 2. ZOO-a.

6. Ovaj je sud ocijenio da se djelomično osnovano navodima žalbe ukazuje na povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 502.c ZPP- a, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu prava u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu (o čemu kasnije u obrazloženju ove odluke), ali ne i u odnosu na osta le ugovorne odredbe koje su predmet ovoga spora.

6.1. Ovaj je sud ocijenio da ostale povede iz čl. 354. st. 2. ZPP -a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona, nisu počinjene te da je u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva (dakle osim u odnosu na čl. 1. Ugovora o kreditu) sud prvoga stupnja pravilno odlučio kao pod točkama I. i II. izreke pobijane odluke.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja nije počinio ni povredu iz čl. 354. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a.

8. Slijedom toga žalitelju valja odgovoriti da sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora, pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 79/07., 125/07., 79/09., dalje: ZZP/07), veže uz utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o kojima je odlučeno povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.1. Točno se u vezi toga žalbom ukazuje da odredba čl. 138.a ZZP/07 nije bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Međutim, isto nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke, jer je sud shvaćanjima o ništetnosti odredbi, kakve su odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, vezan u smislu čl. 502.c ZPP-a, a sve i da tome nije tako, okolnosti sklapanja samog ugovora i same po sebi (osim glede čl. 1. Ugovora o kreditu) daju dovoljno osnova za opravdanje odluke kakva je donesena u odnosu na ugovoreno čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu.

8.2. U pravu je žalitelj i kada navodi da sve ugovorne odredbe nisu bile predmet razmatranja u postupku povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Slijedom toga je u pravu kada navodi da u takvoj situaciji sud ne može samo pozivom na shvaćanja iz odluka donesenih o ništetnosti dijela ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi o valuti obveze temeljiti i odluku o ništetnosti ugovornih odredbi koje nisu bile predmet razmatranja u tom postupku.

8.3. Vezanost shvaćanjima iz tog postupka ne znači da sud automatski mora presuditi u korist potrošača. Vezanost postoji glede utvrđene nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi te sud više ne ispituje ponovno jesu li odredbe CHF valutnoj klauzuli ili jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, nepoštene. To je već pravomoćno riješeno u kolektivnom sporu. Sud je vezan, u postupcima kakav je predmetni, pravnim shvaćanjima iz kolektivne presude glede pravnih kvalifikacija, ocjene netransparentnosti, ocjene povrede načela savjesnosti i poštenja i utvrđenjem da potrošači nisu bili dovoljno informirani. Međutim, u pojedinim parnicama sud još uvijek utvrđuje: je li tužitelj potrošač, je li baš njegov ugovor obuhvaćen kolektivnom presudom, koliko iznosi eventualna preplata, zastaru, tijek isplate, procesna pitanja, radi li se o odredbama u vezi kojih je potrošačima pružena načelna zaštita unutar postupka za zaštitu interesa potrošača. Dakle sud je vezan ocjenom nepoštenosti identičnih ugovornih odredbi.

8.4. Međutim, glede odredbi koje nisu bile predmet razmatranja i shvaćanja u postupku povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je dužan u svakom pojedinom slučaju razmotriti radi li se ili ne ništetnoj odredbi i za to dati razloge, a u tom smislu je izostala ocjena ugovorne odredbe iz čl. 1. Ugovora o kreditu.

9. U vezi s tim stoga se ističe da prema shvaćanju ovoga suda u ugovaranju iznosa kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jer činjenično navodima tužbe, a ni tijekom postupka, tužiteljica nije tvrdila da joj nije isplaćen kredit u ugovorenom iznosu, nema nejasnoća, niti elemenata netransparentnosti. Upravo suprotno, u tom dijelu radi se o transparentnoj i razumljivoj odredbi pa je u tom dijelu pravilnom primjenom prava trebalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 373.a st. 1. alineja prva ZPP-a.

10. Nadalje, u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka, Pravo na ocjenu izvedenih dokaza je pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što nije izveo dokaze koje je tuženica predložila nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

11. Također valja reći da je obrazloženje pobijane odluke sačinjeno je u skladu s propisnim tom odredbom, a nezadovoljstvo tuženice opsegom obrazloženja presude, kojim se obrazlaže osnovanosti tužbenog zahtjeva i istovremeno neosnovanost prigovora tuženice, ne ukazuje na postojanje ove povrede.

12. Nadalje, valutna klauzula je zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Ovo jer je pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora, za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

13. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe koja sadrži valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužitelj ica kao korisnica kredita bio ta koja je u cijelosti snosila rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st. 1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

14. Slijedom toga je, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, i po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takva odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača i korisnice kredita, to posljedično tome, takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st. 1. ZOO-a.

15. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženice, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takva odredba uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dovodi do toga da tuženica kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužiteljica kao dužnica svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti joj omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdob lje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva, što je u konkretnom slučaju također izostalo.

16. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženica nije udovoljila zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženice kao pružateljice usluga koje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren.

17. Žalitelju valja odgovoriti da sama svrha ugovora, kupnja automobila (čl. 6. Ugovora o kreditu) i činjenica da u spis nije dostavljen niti jedan dokaz da nije kupljen za osobne potrebe tužiteljice, govori u prilog utvrđenju suda prvog stupnja da je tužiteljica potrošač.

18. Neosnovano, tuženica osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.1. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 11. lipnja 2019., neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO) u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze.

19. Slijedom svega navedenog pravilno je sud zaključio da su čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i kojim je iznos kredita vezan uz valutu CHF, ništetne odredbe, sadržajno ukazujući na odredbe sadržane u čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj : 96/03., 46/07., dalje: ZZP/03) i pravilno je odlučio kada je prihvatio zahtjev za isplatu na temelju djelomično ništetne odredbe o valuti obveze pa je u tom dijelu presuda potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Valja odgovoriti da u konkretnom slučaju ništetnost potječe od tužen ice i tuženica je ta koja je unaprijed sastavila sporne odredbe Ugovora o kreditu, s unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženica nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužna vratiti, ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20.1. Tuženica stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata.

21. Također, okolnost da je svoju ugovornu obvezu tužiteljica ispunila ne isključuje njezino pravo da u ovom postupku zatraži od tuženice da joj vrati ono što je stekao, a ne pripada mu. Naime, čl. 19.a st. 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. broj 102/15.) isključuje primjenu odredbi te glave na kredite u CHF-u koji su do dana stupanja na snagu Zakona bili u potpunosti otplaćeni, ali ta odredba znači da se na otplaćene CHF kredite ne primjenjuje konverzija u eure propisana ZID ZPK-om. Stoga, korisnici CHF kredita koji su svoje kredite u potpunosti otplatili prije 30. rujna 2015. nemaju pravo na naknadnu konverziju ili obeštećenje prema odredbama ZID ZPK-a, ali ta odredba nije od utjecaja na obvezu vraćanja u smislu čl. 1111. ZOO-a u odnosu na kredite koji su otplaćeni i kod kojih nije došlo do konverzije.

22. Zbog navedenog je, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st. 1. alineja prva ZPP-a.

23. Odluka o troškovima postupka sadržana u pobijanoj presudi pravilna je kako po osnovi tako i po visini te je kao takva i potvrđena na temelju čl. 380. točak 2. ZPP -a, osim u dijelu koji se odnosi na trošak pristojbe na presudu, u kojem je dijelu prvostupanjska odluka preinačena na temelju čl. 380. točka 3. toga Zakona.

23.1. Žalitelj, naime, osnovano ukazuje da nije bilo mjesta priznavanja tužiteljici troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 69,02 eura. Sukladno čl. 4. t. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov. broj: 118/18. i 51/23., dalje ZSP) obveza plaćanja pristojbe za podneske nastaje u trenutku kada se predaju, a obveza plaćanja sudske pristojbe ne nastaje ako je stranka oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na temelju bilo kojeg razloga koji su taksativno navedeni u čl. 11. ZSP, time da je odredbom čl. 6. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov. broj 51/23, dalje: ZID ZSP), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., odredba čl. 11. izmijenjan na način da je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovom postupku (čl. 11. st. 1. točka 20. ZSP/23).

24. Slijedom toga, kako je u vrijeme nastanka pristojbene obveze za presudu tužiteljica oslobođena plaćanja iste, to u tom dijelu, tužiteljica nema pravo na naknadu troškova postupka od tuženice.

25. Odluka o zahtjevu tuženice za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 3. ZPP-a jer je tuženica, nakon donošenja ove odluke, uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević