Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-461/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnik Mislav Šarac, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, Galleria Importanne 10/VII, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2823/2023-40 od 08. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2823/2023-40 od 08. siječnja 2025. u dijelu pod točkama I., II., III. i VI. izreke u cijelosti te pod točkom V. izreke u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2823/2023-40 od 08. siječnja 2025. pod točkom IV. izreke u cijelosti i pod točkom V. izreke u dijelu koji glasi: „Prvi anuitet iznosi 1.228,29 CHF (tisućudvjestodvadesetosam i 29/100 CHF).“ te pod točkom VIII. izreke i sudi:

II.1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja RF iz [adresa] u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07, koja glasi:

„od 245.000,00 CHF (slovima: dvjestočetrdesepettisuća i 00/100 CHF) sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV -

3709/07 u dijelu koji glasi:

Prvi anuitet iznosi 1.228,29 CHF (tisućudvjestodvadesetosam i 29/100 CHF).“

II.2. Svaka strana snositi će svoj trošak parničnog postupka.

III. Nalaže se tužitelju RF iz [adresa], da tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknadi trošak žalbe u iznosu od 183,70 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07 a koja glasi:

„koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07 a koja glasi:

„u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07 a koja glasi:

„Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“

IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07 a koja glasi:

„od 245.000,00 CHF (slovima: dvjestočetrdesepettisuća i 00/100 CHF) sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

V. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07 a koja glasi:

„u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 1.228,29 CHF (tisućudvjestodvadesetosam i 29/100 CHF).“

VI. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07 a koja glasi:

„Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora.“

VII. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07 a koja glasi: „i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom.“

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Nikola Tadić pod posl.br. OV - 3709/07 a koja glasi: „EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit.“

VIII. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju RF trošak parničnog postupka u iznosu 2.168,68 eura sa zateznom kamatom od 08. siječnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude, dijelu pod točkama I. do VI. izreke i pod točkom VIII. izreke, žali se tuženik pozivom na sve žalbene razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da mu prizna trošak parničnog postupka, a zahtijeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su stranke 12. travnja 2007. sklopile Ugovor o [broj kredita], kreditna partija 7103603753, da je na temelju tog Ugovora tuženik tužitelju stavilo na raspolaganje 245.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan stavljanja iznosa kredita na raspolaganje, da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao taj iznos kredita, uvećan za kamate kako su ugovorene, vraćati u mjesečnim anuitetima kroz 30 godina, uz kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,50% godina, a ugovorena je kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i da je ugovor otkazan jer ga tužitelj nije otplaćivao. Također nije sporno da je tuženik, sukladno ugovorenom vršio promjenu kamatne stope što je bilo od utjecaja na visinu obveze tužitelja.

5. U žalbenoj fazi sporna je pravilnost utvrđenja suda prvoga stupnja da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze iz tog Ugovora o kreditu nepoštene i time ništetne, posebno odredbe koje nisu bile predmet zaštite po tzv. kolektivnoj tužbi. Sporno je postojanje pravnog interesa tužitelja za traženje sudske zaštite kakvu je zatražio, kao i je li uopće bilo mjesta meritornom odlučivanju kada kao stranka nije obuhvaćen i založni dužnik kao jedna od strana predmetnog Ugovora o kreditu. Žalbom žalitelj problematizira i je li moguće osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi kada je predmetni ugovor o kreditu otkazan te više ne egzistira, a tužitelj pri tome ne postavlja nikakav zahtjev za isplatu. Uz navedeno žalitelj i nadalje ustraje u prigovoru da je sud cijelu odluku utemeljio na shvaćanjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, iako sve sporne odredbe nisu bile predmet odlučivanja u tom postupku, a žalbom problematizira i primjenu prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da pobijana odluka , u dijelu (o čemu kasnije u obrazloženju) ima nedostataka u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP- a, a ocijenio je i da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene druge povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona.

7. Suprotno navodima žalbe, donoseći pobijanu odluku sud prvoga stupnja nije počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP -a, ali djelomično osnovano žalitelj navodima žalbe osporava pravilnost primjene materijalnog prava, o čemu će biti riječi u daljnjem dijelu obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

8. Nisu osnovani niti navodi žalbe o nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka i donošenje odluke kakva je donesena. Pravni interes za tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi postoji čak i ako je ugovor prestao postojati jer je kredit otplaćen, jer prestao raskidom ili dr. i to jer može biti osnova za ostvarenje daljnjih imovinskih prava tužitelja.

9. Glede statusa tužitelja kao potrošača navodi žalbe također nisu osnovani.

9.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na sličan način definiciju potrošača daje i čl. 2. točka b. Direktivom 93/13/EE: „„potrošač” znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.“

9.2. Nadalje, iz prakse Suda Europske unije proizlazi da se status potrošača procjenjuje prema objektivnoj svrsi ugovora, pretežitoj svrsi, a ne prema svakoj pojedinoj uporabi dijela sredstava (predmet C-110/14 R). Prema shvaćanju toga Suda pojam potrošača treba tumačiti prema položaju osobe u konkretnom ugovoru i prirodi/svrsi ugovora i to na način da ako osoba ne djeluje u okviru profesionalne djelatnosti da onda ima status potrošača. Također, ako je ugovor iskorišten za mješovitu svrhu, kao u konkretnom slučaju, za kupnju nekretnine za život i u manjem dijelu za ulaganja, ali ne u poslovne svrhe, ni tada korisnik kredita ne gubi položaj potrošača. Taj bi status korisnik kredita izgubio samo da je poslovna svrha dominantna ili je zanemarivo malo povezana s privatnom svrhom. Dakle, kada je ugovor, kao konkretan ugovor, sklopljen između stranaka sa svrhom koja je bila privatna ili pretežito privatna (kupnja nekretnine za život), a manji dio sredstva je tužitelj uložio prema danim mu savjetima, ta činjenica ne isključuje status tužitelj kao potrošača, kako to, u bitnom, obrazlaže i sud prvoga stupnja.

10. U pravu je žalitelj kada navodi da sve ugovorne odredbe nisu bile predmet razmatranja u postupku povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Slijedom toga je u pravu kada navodi da u takvoj situaciji sud ne može samo pozivom na shvaćanja iz odluka donesenih o ništetnosti dijela ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi o valuti obveze temeljiti i odluku o ništetnosti ugovornih odredbi koje nisu bile predmet razmatranja u tom postupku.

10.1. Vezanost shvaćanjima iz tog postupka ne znači da sud automatski mora presuditi u korist potrošača. Vezanost postoji glede utvrđene nepoštenosti ugovornih odredbi te sud više ne ispituje ponovno jesu li odredbe CHF valutnoj klauzuli ili jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, nepoštene. To je već pravomoćno riješeno u kolektivnom sporu. Sud je vezan u postupcima kakav je predmetni pravnim shvaćanjima iz kolektivne presude glede pravnih kvalifikacija, ocjene netransparentnosti, ocjene povrede načela savjesnosti i poštenja i utvrđenjem da potrošači nisu bili dovoljno informirani. Međutim, u pojedinim parnicama sud još uvijek utvrđuje: je li tužitelj potrošač, je li baš njegov ugovor obuhvaćen kolektivnom presudom, koliko iznosi eventualna preplata, zastaru, tijek isplate, procesna pitanja, radi li se o odredbama u kojima je odlučeno u postupku za zaštitu interesa potrošača. Dakle sud je vezan ocjenom nepoštenosti identičnih ugovornih odredbi.

10.2. Međutim, glede odredbi koje nisu bile predmet razmatranja i shvaćanja u postupku povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača , sud je dužan u svakom pojedinom slučaju razmotriti radi li se ili ne ništetnoj odredbi i za to dati razloge, a u tom smislu sud je propustio ocijeniti dio spornih ugovornih odredbi, zbog čega je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Prema shvaćanju ovoga suda u ugovaranju iznosa prvog anuiteta (sporni dio točke V. izreke), jer je u tom momentu poznata visina ugovorene kamate i iznos kredita na temelju kojeg je izračunat prvi anuitete , nema nejasnoća, niti elemenata netransparentnosti. Osim toga tužitelj ni činjenično nije osporavao iznos glavnice koji mu je odobren ili visinu početno ugovorene kamatne stope. U tom se dijelu stoga ne radi se o netransparentnoj ili nerazumljivoj odredbi, koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa je pravilnom primjenom prava trebalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 373.a st. 1. alineja prva ZPP-a.

12. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži u čl. 2. dio koji glasi: „od 245.000,00 CHF (slovima: dvjestočetrdesepettisuća i 00/100 CHF) sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ Slijedom toga, u tom dijelu, kako je citirana, ta odredba nije mogla biti utvrđena ništetnom.

12.1. Odredbu tog sadržaja sadrži čl. 1. Ugovora o kreditu. Međutim, sve i da je tužitelj pravilno naznačio da se radi o čl. 1. Ugovora o kreditu, ova odredba u ovom dijelu ne bi bila ništetna. Ovo jer tijekom postupka nije bilo sporno niti je to dokazivano, da je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio 245.000,00 CHF sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja . Stoga ni u tako ugovorenom nema netransparentnosti niti ikakvih nejasnoća koje bi tužitelja kao potrošača stavljale u nepovoljniji položaj od položaja tuženika kao kreditora. Ono što ga stavlja u nepovoljniji položaj i što uzrokuje značajnu neravnotežu je činjenica da je taj iznos glavnice tužitelj trebao vraćati zavisno od nepredvidivog kretanja valute CHF bez da mu je objašnjeno što to znači i uz kamatu koju je tuženik mogao jednostrano i netransparentno određeno mijenjati, a taj dio nije ugovaran čl. 1. Ugovora o kreditu.

12.2. Slijedom toga sud prvoga stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod točkom IV. Izreke pobijane odluke te je i u tom dijelu odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude na temelju čl. 373.a st. 1. alineja 1. ZPP -a.

13. Neosnovano, međutim, žalitelj osporava pravilnost odluke suda prvoga stupnja u dijelu pod točkama III. i VI. izreke pobijane presude.

13.1. Te odredbe su netransparentne jer u njima nisu sadržani nikakvi elementi koji bi potrošaču dali mogućnost da ocijeni ili procijeni visinu ili opseg preuzete obveze, a niti je tuženik dokazao da je u tom smislu s tužiteljem pregovarao ili mu išta jasno obrazložio. Predmetne odredbe sadrže samo formalnu izjavu koja se može tumačiti na način „upoznat sam s rizicima”, ali ne sadrži stvarnu transparentnost u smislu objašnjenja mogućih ekonomskih posljedica. Sukladno shvaćanju iz odluke Suda EU broj C-186/16 D, banka mora potrošaču pružiti dovoljno informacija da može donijeti razboritu i informiranu odluku, što znači da potrošač mora biti informiran da razumije stvarni opseg rizika, pa i da je svjestan mogućeg značajnog povećanje obveze. Ovo osobito jer potrošač nije financijski stručnjak, a banka profesionalno poznaje valutne rizike i rizike promjene kamatne stope, ima analize i stručna znanja, dok prosječni potrošač nema usporedivu razinu informacija. Slijedom toga ugovaranje odredbi kakva su odredba sadržane u točkama III. i VI. izreke nije pošteno i dovodi do značajne neravnoteže, jer banka nije transparentno objasnila valutni rizik te su stoga iste ništetne.

14. Dalje valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Ovo jer je pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora, za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

15. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe koja sadrži valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužitelj kao korisnik kredit bio taj koji je u cijelosti snosio rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO - a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

16. Slijedom toga je, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, i po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takva odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, pa posljedično tome takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st. 1. ZOO-a.

17. Nadalje, sporna odredba o jednostranoj mogućnosti promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takva odredba uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dovodi do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva, što je u konkretnom slučaju također izostalo.

18. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužitelj detaljno i iskazivao, a za suprotno tuženik nije ponudio dokaze.

19. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373.a st. 1. točka 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na ostale navode žalbe (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

20. S obzirom da je uspjeh stranaka u ovom postupku, nakon donošenja ove odluke i dijelom odbijajuće prvostupanjske odluke (u kojem dijelu tužitelj žalbu nije podnio) podjednak to je ovaj sud, primjenjujući propisano čl. 154. st. 4. ZPP-a, o troškovima postupka odlučio kao pod točkom II.2. izreke ove drugostupanjske odluke.

20.1. Ovaj sud ne smatra da je ovakvom odlukom o troškovima tužitelj kao potrošača oštećen. Tužitelju radi ovakve odluke o troškovima nije uskraćeno niti umanjeno pravo na ostvarivanje sudske zaštite. Naprotiv, ista mu je pružena u okvirima onoga što je osnovano tražio, te ga činjenica da ju nije ostvario u cijelosti (jer je tražio više od onoga na što ima pravo) ne smije dovesti u povoljniju poziciju od tuženika u smislu prava na naknadu troškova kada se radi o djelomičnom uspjehu stranaka u postupu i to u podjednakom dijelu. Odluka kakva je u ovom dijelu donesena, u konkretnom slučaju, predstavlja pravičnu ravnotežu u pravima stranaka.

21. Slijedom toga je o troškovima odlučeno na ovaj način primjenom čl. 380. točka 3. ZPP-a bez potrebe odgovaranja na navode žalbe u ovom dijelu (čl. 375. st. 1. ZPP - a).

22. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom pa mu je stoga priznat trošak žalbe u iznosu od 183,70 eura (čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi s Tbr. 10/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; Nar. nov. broj: 138/23., 107/25.).

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević