Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1647/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Dubravke Penić Lukač, u pravnoj stvari tužitelja TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lidiji Horvat, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj Pn-16/2026-98 od 16. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj Pn - 16/2026-98 od 16. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom 1. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.190,00 eura zajedno sa zateznom kamatom od 19. travnja 2013. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, poslovni broj Pn-16/2026-98 od 16. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom 1. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.500,00 eura zajedno sa zateznom kamatom od 19. travnja 2013. do isplate te u dijelu pod točkom III. izreke kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i sudi:

„I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju daljnji iznos od 2.500,00 eura zajedno sa zateznom kamatom od 19. travnja 2013. do isplate po stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana.

II. Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.773,12 eura u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 82,94 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„1.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 4.690,60eur sa zakonskom zateznom kamatom od 19. travnja 2013.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Prije svega valja navesti da je tužitelj podnio tužbu protiv tužene 10. rujna 2013. godine u kojoj je naveo da se nalazi na odsluženju kazne zatvora na temelju presude Županijskog suda u Splitu broj K-42/09 od 10. studenoga 2009. i da je u razdoblju od 11. ožujka 2009. do 10. studenoga 2009. te u razdoblju od 7. prosinca 2009. do 28. siječnja 2010. boravio u Zatvoru u Splitu, nakon čega je do 2. ožujka 2010. bio u Zatvoru u Zagrebu, kada je upućen u Kaznionicu u Glini na izdržavanje kazne a da se od 3. svibnja 2013. nalazi u Zatvoru u Splitu; u činjeničnim navodima tužitelj navodi da je u zatvorima u kojima se nalazio boravio u „potpuno neprihvatljivim uvjetima“ jer da je u sobama bilo više ljudi nego je primjereno, da u sobi u Zatvoru u Splitu nije bilo svježeg zraka i prirodnog svjetla te da je zbog nedostatka mjesta za stolom objedovao u krevetu, da se u sobi nalazio sanitarni čvor bez ventilacije i koji nije bio potpuno odijeljen od ostatka prostorije, da je tuširanje bilo ograničeno a kupaonica neuredna, da je u Zatvoru u Zagrebu također provodio u sobi 22 sata bez adekvatne ventilacije u kojoj se nalazi sanitarni čvor tzv. Čučavac bez adekvatne ventilacije , da se u istom prostoru služi hrana te da za stolom nije bilo dovoljno mjesta pa su jeli „na smjenu“ ili na krevetu i da je zdravstvena zaštita bila neadekvatna a da je održavanje osobne higijene bilo otežano jer je tuširanje bilo dozvoljeno tek jednom tjedno, da je osvijetljenost bila slaba da je ljeti u sobi nepodnošljivo vruće i da nema ventilacije, a da je zimi grijanje nedostatno. Slično je navedeno i za uvjete u Kaznionici u Glini. Tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete zbog ponižavajućih i nehumanih uvjeta tijekom izdržavanja kazne zatvora.

4.1. Prvostupanjski je sud 1. srpnja 209. donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i da je tu presudu potvrdio ovaj sud drugog stupnja 28. listopada 2020. Ustavni sud Republike Hrvatske je 13. studenoga 2024. ukinuo prvo i drugostupanjsku presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Prvostupanjski sud donio je novu presudu 14. kolovoza 2025. kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a dijelom odbio tužbeni zahtjev zbog zastare za razdoblje od 11. ožujka 2009. do 19. travnja 2010. u kojem je tužitelj boravio u zatvorima u Splitu i Zagrebu. Ovaj viši sud je 16. prosinca 2025. godine, postupajući po žalbi tužitelja, ukinulo pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom II. i III. Izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev zbog zastare i parničnog troška. Prvostupanjski sud je 16. ožujka 2026. objavio presudu kojom ponovno odbija tužbeni zahtjev tužitelja zbog zastare.

4.2. U ovoj pravnoj stvari ovaj viši sud odlučuje samo u dijelu o kojem je odlučivao sud prvog stupnja, odnosno o razdoblju dok je tužitelj boravio u zatvorima u Splitu i u Zagrebu, od 11. ožujka 2009. do 19. travnja 2010. i troškovima parničnog postupka.

5. U žalbenom postupku prijeporan je istaknuti prigovor zastare , visina naknade štete i trošak parničnog postupka.

6. Glede istaknutog prigovora zastare, prvostupanjski sud navodi: „Obzirom na istaknuti prigovor zastare i zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), te činjenicu da je zastara prestala teći časom podnošenja odštetnoga zahtjeva tužitelja dana 19. travnja 2013. (list 25 -27 spisa), te kako se u konkretnom slučaju, sukladno Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 1270/2021 od 13. studenog 2024., "kontinuiranom situacijom" smatra samo ono razdoblje boravka tužitelja u Kaznionici u Glini od 2. ožujka 2010. do 19. travnja 2010. (list 334), ovaj sud i nadalje ima isti stav da je novčana tražbina tužitelja na ime naknade štete za period lišenja slobode od 11. ožujka 2009. pa do 2. ožujka 2010. zastarjela i da se zato ne može više niti prisilnim (sudskim) putem ostvariti, a da je tužitelj unutar trogodišnjeg zastarnog roka podnio zahtjev za naknadu štete u odnosu na sporni period boravka u Kaznionici u Glini od 2. ožujka 2010. do 19. travnja 2010., što znači da u tomu dijelu prigovor zastare nije osnovan. Naime, citirana odluka Ustavnog suda obvezuje ovaj, ali i instancioni sud u smislu odredbi čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/99, 29/02, 49/02), zbog čega u ovoj parnici, glede pitanja zastare prava na podnošenje predmetne tužbe, nema mjesta odlučivanju na način kako to misli instancioni sud.“

7. Odmah valja istaknuti da na temelju odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01, 76/10., 85/10., 150/13., 5/14., dalje: Ustav) samo sud tumači i primjenjuje pravne propise.

7.1 Odredbom članka 119. st. 1. Ustava propisano je da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

7.2. Ustavni sud u odluci broj U-III-3378/2019 od 13. svibnja 2021. u točki 10. "ističe da je sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Dakle, pravo na pravično suđenje jamči postupovnu, a ne materijalnu pravičnost."

8. U odnosu na primjenu materijalnoga prava s obzirom na istaknuti prigovor zastare ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja.

9. Istaknuto shvaćanje suda prvog stupnja o nastupanju zastare dijela tužiteljeve tražbine valja sagledati u kontekstu problematike radi li se o jedinstvenome zastarnome roku iz članka 230. ZOO za vjerovnika koji ostvaruje naknadu štete protiv Republike Hrvatske na ime povrede prava osobnosti zbog neadekvatnih uvjeta boravka u zatvoru tj. počinje li taj rok teći tek po konačnome izlasku iz zatvora, odnosno, prestanku povređivanja njegovih prava na drugi način, ako je postojao kontinuitet neadekvatnih uvjeta boravka u zatvoru u više zatvorskih ustanova, ili pojedinačni zastarni rokovi počinju teći za svaku zatvorsku ustanovu posebno nakon premještanja u drugu ustanovu.

10. U činjeničnim okolnostima kakve su utvrđene u ovome predmetu, shvaćanje je ovoga suda da nastanak neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog neadekvatnih uvjeta u zatvorskim ustanovama kontinuirano traje cijelo vrijeme boravka u tim zatvorima u Splitu i Zagrebu (kao i u Glini) pa oštećenik tijekom trajanja zatvorskog tretmana ne može znati opseg i visinu nastale mu štete koja mu nastaje sve dok ne završi cjelokupno izvršenje kazne, jer tijekom cijelog toga vremena može biti izložen šteti zbog neprimjerenog smještaja unutar različitih kaznionica. Zato se zastarni rok za tražbinu po osnovi te štete ne može razmatrati zasebno za boravak u svakom od zatvora u kojem je kazna izvršavana, već jedinstveni rok zastare počinje teći kad prestane izdržavanje kazne ako je povreda trajala u kontinuitetu.

10.1. Ovdje valja imati na umu i shvaćanje iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Huber protiv Hrvatske, zahtjev broj 39571/16 od 7. srpnja 2022., konkretno: „Izdržavanje zatvorske kazne trebalo bi se smatrati 'kontinuiranom situacijom' sve dok je trajalo u istoj vrsti ustanove za izdržavanje zatvorskih kazni u bitno sličnim uvjetima. Zahtijevanjem od osoba koje izdržavaju zatvorsku kaznu da svoje odštetne zahtjeve protiv države podnesu prije okončanja takvih situacija tim se osobama nameće neprimjeren postupovni teret.“.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Rev-314/2023-2 od 27. kolovoza 2025. zauzeo shvaćanje koje prihvaća i ovaj viši sud, a koje glasi: „Zastarni rok za tražbine koje se odnose na naknadu neimovinske štete zbog nehumanih i ponižavajućih uvjeta u zatvorskim ustanovama kada je oštećenik boravio u više zatvorskih ustanova te se radilo o povredi u kontinuitetu počinje kao jedinstveni rok teći kad prestane izdržavanje kazne."

12. Slijedom navedenog valja zaključiti da je neosnovan prigovor zastare.

13. Sud prvog stupnja utvrdio je činjenice u svezi s tužiteljevim boravkom u zatvorima u Splitu i Zagrebu u prijepornom razdoblju od 11. ožujka 2009. do 2. ožujka 2010. Tužitelj je boraveći u ćelijama u tim zatvorima imao nedostatak osobnog prostora čime mu je povrijeđeno pravo iz čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija). Također, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelju isto konvencijsko pravo povrijeđeno i kada u Zatvoru u Zagrebu nisu bili ispoštovani osnovni sanitarni zahtjevi koji se odnose na higijenske i zdravstvene standarde glede činjenice da su zatvorenici, pa tako i tužitelj jeli i boravili u ćeliji u kojoj se nalazio poluotvoreni sanitarni čvor koji je bio odvojen samo zidnom bez vrata.

14. Kako boravak tužitelja, u prostorijama koje površinom odstupaju od one propisane kao minimalni prostor od 3 m[2] , nije bio kratak i minoran, tužitelj je u tom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1507/2016 od 9. lipnja 2022.).

15. Izdržavanje kazne zatvora neosporno je tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju, s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom dana provodio u sobi, te imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan (osim u Zatvoru u Zagrebu gdje je boravio u Centru za dijagnostiku), što uključuje mogućnost bavljenja sportom i boravak na svježem zraku, značajno je ublažen negativni učinak manjka prostora u sobi, ali ne u cijelosti.

15.1. Dakle, u konkretnom slučaju smanjenje osobnog prostora nije bilo ni kratko ni povremeno ni manjeg opsega, iako je tužitelju bila omogućena tjelesna aktivnost i pristup mnogobrojnim drugim sadržajima. Zbog svega navedenog, tužitelju su povrijeđena njegova prava utvrđena odredbama Ustava Republike Hrvatske i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

16. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, ovaj viši sud ima na umu i shvaćanje u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2527/2019-3 od 13. travnja 2022., a u kojoj odluci je navedeno da ''s obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).''.

16.1. Ovaj sud smatra da je tužitelju, primjenom čl. 1100. ZOO, a s obzirom na utvrđene činjenice pred sudom prvog stupnja u prijepornom razdoblju, valjalo dosuditi naknadu u iznosu od 2.500,00 eura.

16.2. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1 ZPP potvrditi u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke pobijane presude, dok je uvažavajući žalbu tužitelja prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP i dosudi tužitelju iznos naknade štete kao pod točkom II. Izreke ove presude.

17. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi iz članka 166. stavak 2. ZPP -a, u svezi sa odredbom iz članka 154. stavak 2. ZPP-a te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa),

18. Odredbom članka 155. ZPP-a, propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, da će prilikom odlučivanja o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova brižljivo cijeniti sve okolnosti, da će troškove odmjeriti prema tarifi ako je propisana tarifa za nagradu odvjetnika ili za druge troškove.

19. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj je potraživao iznos od 13.980,60 eura. Prvostupanjskom odlukom od 14. kolovoza 2025. usvojen je tužbeni zahtjev za iznos od 4.600,00 eura, dok je ovom odlukom tužitelju dosuđen iznos od 2.500,00 eura. Odlučujući o trošku postupka ovaj viši sud ima na umu konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i konačan uspjeh tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

20. Odlučujući o trošku tužitelja, ovaj sud vodio se zahtjevom tužitelja iz troškovnika koji je predao po punomoćnici na ročištu 15. srpnja 2025. godine i zahtjevom za trošak na ročištu 2. ožujka 2026. godine. Za sastavak zahtjeva za mirno rješenje spora tužbe prema Tbr. 32. t. 1. Tarife tužitelju pripada 100 bodova, za sastavak tužbe prema Tbr. 7. t. 1. tužitelju pripada 100 bodova, za sastavak podneska od 1214. svibnja 2014. pripada mu prema Tbr. 8. t. 4 25 bodova, za zastupanje na ročištima 9. rujna 2014., 10. travnja 2019., 5. lipnja 2019., 28. travnja 2025., 15. srpnja 2025. i 2. ožujka 2026. pripada mu prema Tbr. 9.t. 1. za svako od tih ročišta po 100 bodova, za sastavak žalbe od 16. srpnja 2019. prema Tbr. 10.t.1. pripada mu 125 bodova, za sastavak ustavne tužbe prema od 5. ožujka 2021. pripada mu prema Tbr. 31. t. 1. 1000 bodova, za sastavak žalbe od 8. rujna 2025. prema Tbr. 10.t.1. pripada mu 125 bodova. Tužitelju za naprijed navedene radnje pripada ukupno 2.175 bodova pomnoženo sa 2,00 eura pripada mu 4.350,00 eura te zatraženi porez na dodanu vrijednost primjenom Tbr 42. toč. 2. Tarife od 1.087,50 eura, daje trošak zastupanja po odvjetniku od 5.437,50 eura. Kako je tužitelj uspio u sporu sa 51% to mu se razmjerno tom uspjeh dosuđuje trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 2.773,12 eura.

20.1. Tužitelju, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastavka „zahtjeva“, te podneska od 17. siječnja 2014., „žalbe protiv rješenja 11.9.2013“, podnesaka od 9. studenoga 2015., 7. listopada 2016., 4. travnja 2017., 13. rujna 2017., 3. travnja 2018., 4. rujna 2018., 21. rujna 2018., 28. studenoga 2018., 14. siječnja 2019., 26. veljače 2019. te prijedloga za reviziju od 5. ožujka 2021.

21. Slijedom navedenog odluku o trošku pod točkom II. izreke pobijane presude valjalo je preinačiti na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP i tužitelju dosuditi trošak postupka u iznosu od 2.773,12 eura.

22. Tužitelju pripada pravo na trošak sastavka žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife u iznosu od 125 eura te zatraženi porez na dodanu vrijednost primjenom Tbr 42. toč. 2. Tarife od 31,50 eura, ukupno 156,50 eura. Kako je tužitelj uspio sa 53% žalbe to mu se za trošak žalbe dosuđuje iznos od 82,94 eura. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak pristojbi budući pristojbu nije platio.

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin