Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1386/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davidu Jakovljeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv prvotuženika BINA Istra upravljanje i održavanje d.o.o., Lupoglav, Zrinščak 57, OIB: 76757137512, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o. iz Zagreba, i drugotuženika Udruge lovaca „Srna“ za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači u Svetom Lovreču, Sveti Lovreč, Gradski trg 1, OIB: 96579204713, zastupanog po punomoćniku Massimu Činiću, odvjetniku u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani prvotuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćnicama Tuliji Zele-Janjanin i Adrijani Jovanović, odvjetnicama u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi prvotuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj Pn-112/2023-25 od 21. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba prvotuženika BINA Istra upravljanje i održavanje d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj Pn- 112/2023-25 od 21. siječnja 2025. u točkama I. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba prvotuženika BINA Istra upravljanje i održavanje d.o.o. izjavljena protiv točke III. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj Pn- 112/2023-25 od 21. siječnja 2025., kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev prvotuženika BINA Istra upravljanje i održavanje d.o.o. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 399,58 EUR.

III. Odbija se zahtjev drugotuženika Udruge lovaca „Srna“ za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači u [adresa], za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se I. tuženiku BINA-Istri upravljanje i održavanje d. o. o. da tužitelju naknadi štetu isplatom 3.818,74 eura (tri tisuće osamsto osamnaest eura i sedamdeset četiri centa) sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 31. srpnja 2023. do isplate i to do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika BINA - Istru upravljanje i održavanje d. o. o.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika Udrugu lovaca „Srna“ [adresa] u cijelosti.

IV. Nalaže se I. tuženiku BINA-Istri upravljanje i održavanje d. o. o. da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.043,54 eura (tisuću četrdeset tri eura i pedeset četiri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21. siječnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.

V. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

VI. Nalaže se tužitelju da II. tuženiku Udruzi lovaca "Srna" Sv. Lovreč naknadi troškove postupka isplatom 1.000,00 eura (tisuću eura) u roku 15 dana.

VII. U preostalom dijelu odbija se zahtjev II. tuženika Udruge lovaca „Srna“

Sv. Lovreč za naknadu troškova postupka.

VIII. Odbija se zahtjev umješača za naknadu troškova postupka u cijelosti .“

2. Protiv točaka I., III. i IV. prvostupanjske presude, žalbu podnosi prvotuženik zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, prvotuženik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, točnije odredbe članka 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama, koje zakonske odredbe propisuju kako se krivnja pravne osobe (odnosno koncesionara) koja upravlja cestom jedino može sastojati u propustu da protivno zahtjevu osobe koja gospodari lovištem ne postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači. Sud prvog stupnja uopće nije utvrđivao je li lovačko društvo podnijelo takav zahtjev prvotuženiku niti da je prvotuženik propustio postupiti po takvom zahtjevu, radi čega se ne može govoriti da je sud pravilno primijenio članak 50. Zakona o cestama. Nadalje, prvotuženik ističe kako tužitelj nije dokazao je li vozač oštećenog vozila upravljao istim u skladu ili protivno odredbama propisa o sigurnosti prometa na cestama. Sud prvog stupnja je utvrdio da je vozač propisno upravljao vozilom isključivo iz iskaza svjedoka (vozača). Međutim, takav dokaz nije podoban za utvrđivanje takve činjenice, budući da sud ne raspolaže stručnim znanjima za utvrđivanje činjenice propisne i sigurne vožnje, već je bilo potrebno provesti prometno-tehničko vještačenje. Nadalje, tužitelj nije dokazao niti visinu pretrpljene štete, budući da se visina temelji na računu za popravak vozila, a tužitelj nije dokazao da je podmirio taj račun . U takvim okolnostima, visina štete se jedino mogla utvrditi provođenjem prometnog vještačenja, a takav dokaz tužitelj nije predložio. Naposljetku, prvotuženik ističe kako je poduzeo sve moguće mjere radi sprječavanja naleta vozila na divljač, radi čega se ne može tvrditi da je prvotuženik odgovoran za ovaj štetni događaj po principu presumirane krivnje. Stoga je za štetu isključivo odgovoran lovoovlaštenik (lovačko društvo), koji odgovara po principu objektivne odgovornosti za štetu, budući da je divljač na cesti opasna stvar za koju odgovara lovoovlaštenik. Prvotuženik predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 399,58 eura, zajedno sa zateznom kamatom, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 87,08 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu prvotuženika.

4. Drugotuženik je podnio odgovor na žalbu prvotuženika. U bitnom ističe kako prisutnost divljači na kolniku autoceste podrazumijeva da je postojao propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja njome upravlja. Time je drugotuženik, tj. lovačko društvo, ekskulpiran od odgovornosti za štetu, budući da je šteta posljedica propusta prvotuženika u održavanju autoceste. Također ističe kako u postupku nije dokazano da divljač, na koju je naletilo vozilo tužitelja, potječe iz lovišta drugotuženika, budući da se uz predmetnu autocestu proteže više lovišta različitih lovoovlaštenika. Drugotuženik predlaže odbiti žalbu prvotuženika kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu). Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

5. Žalba prvotuženika protiv točaka I. i IV. prvostupanjske presude je neosnovana, dok je nedopuštena u odnosu na točku III. prvostupanjske presude.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima prvotuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 4.062,66 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. lipnja 2023. (dan nastanka štetnog događaja) do isplate, koji iznos predstavlja imovinsku štetu na automobilu u vlasništvu tužitelja, koja šteta je nastala naletom vozila na divljač (jazavca).

8.1. Tužitelj potražuje štetu od prvotuženika i drugotuženika, navodeći da su tuženici solidarno odgovorni za štetu koja je nastala u predmetnom štetnom događaju, i to: 1. prvotuženik BINA Istra d.o.o. kao pravna osoba koja upravlja javnom cestom (temeljem ugovora o koncesiji) gdje je došlo do nastanka štetnog događaja 2. drugotuženik Udruga lovaca „Srna“ kao lovoovlaštenik iz čijeg je lovišta potekla divlja životinja (jazavac) na koju je naletilo vozilo tužitelja

8.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev osnovan u odnosu na prvotuženika, i to u iznosu od 3.818,74 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 31. srpnja 2023. (dan plaćanja računa za popravak vozila), dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen u odnosu na prvotuženika.

8.3. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev u cijelosti neosnovan u odnosu na drugotuženika.

9. U tijeku žalbenog postupka sporno je:

- je li prvotuženik poduzeo sve potrebne mjere da se divlja životinja (jazavac) ne pojavi na autocesti, tj. je li prvotuženik odgovoran za predmetni štetni događaj

- je li osoba, koja je upravljala vozilom tužitelja, vozila u skladu sa propisima o sigurnosti prometa na cestama

- je li tužitelj podmirio račun za popravak oštećenog vozila, tj. je li tužitelj reparirao štetu koja mu je nastala u predmetnom štetnom događaju.

10. Što se tiče odgovornosti drugotuženika za predmetni štetni događaj , koju prvotuženik problematizira u svojoj žalbi, sud prvog stupnja je ocijenio da drugotuženik ne odgovara za štetu, a radi čega je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika (točka III. prvostupanjske presude).

11. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvotuženik nema ovlast pobijati prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženika.

11.1. Naime, prvotuženik i drugotuženik u ovom postupku imaju status običnih suparničara, a ne jedinstvenih suparničara u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a, budući da se ovaj spor ne mora riješiti na jednak način prema njima kao suparničarima . Dakle, tuženici se u ovom sporu ne smatraju kao jedna parnična stranka, što znači da u odnosu na svakog od tuženika nije nužno donijeti jednaku odluku. To što je tužitelj tuženike označio kao solidarne dužnike, ne daje im status jedinstven ih suparničara, već je time samo određeno da će svaki od solidarnih dužnika tužitelju odgovarati za cijeli dug, ali određena solidarnost dužnika ne znači da se spor mora riješiti na jednak način u odnosu na svakog tuženika.

11.2. Naime, u konkretnom slučaju prvotuženik i drugotuženik nisu nužni, tj. jedinstveni suparničari zato što priroda pravnog odnosa (odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač) ne zahtijeva da presuda prema obojici bude jednaka. U konkretnom slučaju, odgovornost prvotuženika za štetu nastalu naletom vozila na divljač, kao upravitelja javne ceste, te odgovornost drugotuženika za štetu nastalu naletom vozila na divljač, kao lovoovlaštenika, temelji se na različitim pravnim osnovama i različitim činjenicama. Stoga je moguće da za predmetni štetni događaj odgovara samo prvotuženik, samo drugotuženik, obojica kao solidarni dužnici ili niti jedan od njih, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja.

11.3. Sukladno čl. 200. ZPP-a, svaki je suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima. U duhu citirane odredbe, prvotuženik (kao obični suparničar) ne može pobijati presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, budući da njegove radnje ne mogu niti koristiti niti štetiti drugim suparničarima. Dakle, prvotuženik nema ovlast žalbom pobijati dio presude koji se odnosi samo na drugotuženika, budući da njegove radnje ne mogu mijenjati status drugotuženika u ovom parničnom postupku.

11.4. Slijedom svega navedenog, valjalo je, primjenom odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjskog rješenja, tj. odbaciti žalbu prvotuženika kao nedopuštenu, ali samo u odnosu na točku III. prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika.

12. U provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je EV, dana 10. lipnja 2023. u 22:00 sati, upravljajući automobilom marke „Volkswagen Golf“, registracijskih oznaka [registarska oznaka], dionicom autoceste A9 - Buje (Čvorište Umag D75/D510) – Čvorište Kanfanar (A8) – Pula (Čvorište Pula D66), naletio na divlju životinju, tj. na jazavca, i to na 43km+600m navedene autoceste

- da je vlasnik predmetnog vozila tužitelj ĐV

- da EV, uoči nastanka štetnog događaja, nije vozio pod utjecajem alkohola te da je vozio brzinom oko 90-110 km/h, koja brzina je u skladu sa propisanim ograničenjem od 110 km/h

- da su naletom vozila na divljač (jazavca) nastala oštećenja na vozilu tužitelja, i to: prednjeg branika sa ukrasnim maskama, prednjeg lijevog svjetla za maglu, srednje i desne rešetke zraka, kondenzatora, hladnjaka rashladnih tekućina, okvira ventilatora, desnog crijeva hladnjaka i interkulera

- da je djelatnik prvotuženika SV, uoči nastanka štetnog događaja, obavio redovitu ophodnju predmetne dionice autoceste na način da se ophodnja vršila pregledom autoceste iz ophodarskog vozila , prilikom koje ophodnje je pregledana i zaštitna ograda (mreža)

- da djelatnik prvotuženika SV nije evidentirao nikakva oštećenja na zaštitnoj ogradi (mreži)

- da prvotuženik, točnije njegova Služba za održavanje, tri do četiri puta godišnje obavljaju pregled kompletne zaštitne ograde koja se nalazi na predmetnoj autocesti

- da se nalet vozila na divljač događa nekoliko puta godišnje na predmetnoj autocesti

- da je tužitelj popravio oštećeno vozilo kod obrta za popravak i vuču vozila "[obrt]", vlasnice JV, i to dana 31 srpnja 2023. godine

- da trošak popravka oštećenog vozila iznosi 3.818,74 eura

13. Člankom 50. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, 144/2021, 114/2022, 114/2022, 4/2023, dalje u tekstu: ZC) propisano je da za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, dok je člankom 50. st. 2. ZC-a propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

13.1. Što se tiče tumačenja ove odredbe, valja istaknuti kako se odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom ne iscrpljuje samim postavljanjem prometne signalizacije i opreme na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, već je pravna osoba odgovorna i kada je do nezgode došlo uslijed neprimjerenog održavanja javne ceste, tj. kada cesta nije održavana na način koji omogućuje nesmetani i sigurni promet sukladno posebnim propisima (isto shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-1187/2024-2 od 12. studenog 2024., točka 13. obrazloženja odluke). Dakle, suprotno žalbenim navodima prvotuženika, krivnja pravne osobe koja upravlja javnom cestom nije ograničena samo na propust tuženika da postavi prometnu signalizaciju i opremu na zahtjev lovoovlaštenika, već i kada je takva signalizacija i oprema neprimjereno održavana.

14. Sukladno čl. 17. st. 1. alineji 2. ZC-a propisano je da se javne ceste planiraju, projektiraju, grade, rekonstruiraju i održavaju na način da omogućuju sigurno prometovanje svih sudionika u prometu, kao i sukladnost javnih cesta s drugim zahvatima u prostoru i s okolišem kroz koji se protežu.

15. Nije sporno da je prvotuženiku Bina Istra d.o.o. dana koncesija za upravljanje i održavanje autocestom na kojoj je došlo do predmetnog štetnog događaja, temeljem Odluke o davanju koncesije u skladu sa čl. 78. ZC-a. i Ugovora o koncesiji u skladu sa čl. 79. ZC-a.

16. Člankom 2. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“ broj: 90/2014 , 3/21) propisano je da upravitelji cesta u obvezi su osigurati da se ceste se održavaju na način da se prilikom održavanja omogući siguran promet na njima, da se očuvaju temeljna svojstva i poboljšaju njihove prometne, tehničke i sigurnosne značajke, zaštite od štetnog utjecaja cestovnog prometa, te da se očuva njihov okoliš i uredan izgled.

17. Člankom 78. st. 1. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj: 92/2019) propisano je da su zaštitne žičane ograde tehnička sigurnosna konstrukcija sa svrhom zaštite prometa:

- od divljači i drugih životinja te sprečavanja prijelaza vozila i pješaka sa okolnih putova na trasu autoceste

- ispod nadvožnjaka.

Člankom 78. st. 4. istog Pravilnika je propisano da p letivo žičane ograde mora biti učvršćeno metalnim klinovima u teren kako bi se spriječilo provlačenje životinja ispod ograde.

18. Iz citiranih zakonskih i podzakonskih odredbi proizlazi da je prvotuženik, kao pravna osoba koja upravlja autocestom, dužan osigurati siguran i nesmetan promet sudionika u prometu. Navedeno podrazumijeva i to da je tuženik dužan postaviti adekvatne zaštitne žičane ograde, čija je osnovna funkcija da pruže sigurnost sudionicima u prometu od divljači i drugih životinja. Dakle, redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti ceste, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa. Na autocesti je potrebno u potpunosti isključiti mogućnost pojavljivanja divljih i drugih životinja, a što je zadatak osobe koja upravlja cestom.

19. Nadalje, na autocestama su dopuštene znatno veće brzine nego na drugim prometnicama, stoga svaka neočekivana pojava na kolniku predstavlja ozbiljnu opasnost za život ljudi i za njihovu imovinu . Zbog toga je obveza pravne osobe koja upravlja autocestom da poduzme sve potrebne mjere kako bi spriječila ulazak divljih životinja na područje autoceste, po potrebi i mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima. Ta obveza proizlazi iz prirode autoceste kao prometnice namijenjene prometu velikim brzinama, ali i iz opće dužnosti održavanja ceste sigurnom za nesmetan promet vozila. Upravitelj autoceste mora osigurati odgovarajuću zaštitnu infrastrukturu i sustav nadzora kojim će se spriječiti ulazak divljih životinja na autocestu.

20. Iz iskaza svjedoka KV i AV (list 365-370 spisa), koji su zaposleni kod prvotuženika, proizlazi da djelatnici prvotuženika svakodnevno pregledavaju autocestu kroz ophodnju, tj. pregled autoceste iz ophodarskog vozila, prilikom čega se pregledava i zaštitna ograda. Detaljniji pregled cjelokupne zaštitne ograde se obavlja periodično, tri do četiri puta godišnje. Svjedoci potvrđuju da se nalet vozila na divljač događa nekoliko puta godišnje.

21. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, uzevši u obzir iskaze navedenih svjedoka, činjenica da se pregled kompletne zaštitne ograde obavlja samo tri do četiri puta godišnje, dok se svakodnevni nadzor provodi isključivo iz vozila tijekom ophodnje, ne može se smatrati dostatnim sustavom nadzora i kontrole s obzirom na razinu opasnosti koja postoji na autocesti. Naime, vizualnim pregledom iz automobila nije moguće pouzdano uočiti sva oštećenja, manje otvore pri tlu, deformacije ograde ili druga mjesta kroz koja divljač može pristupiti kolniku. S druge strane, detaljan pregled omogućava neposrednu i detaljnu kontrolu stvarnog stanja zaštitne infrastrukture. Ako se takva detaljna kontrola provodi tek tri do četiri puta godišnje, moguće je da oštećenja ostanu neprimijećena dulje vrijeme, čime se povećava rizik ulaska divljih životinja na autocestu. Naime, od osobe koja upravlja autocestom, radi posebne prirode autoceste na kojoj se postižu visoke brzine, očekuje se pojačan standard pažnje i organizacija sustava nadzora koji je prilagođen rizicima koje takav promet nosi. Naposljetku, svjedoci potvrđuju da se nalet vozila na divljač događa nekoliko puta godišnje što ukazuje da zaštitna infrastruktura nije dostatna za razinu sigurnosti koja se na autocesti mora osigurati.

22. U konkretnom slučaju divlja životinja - jazavac mogla se pojaviti na autocesti samo kroz postojeću žičanu ogradu, koju održava prvotuženik, što svakako upućuje na zaključak da je izostao adekvatan nadzor, te pažljivije pregledavanje predmetne dionice autoceste, te da zaštitna ograda nije održavana na način da s potpunom sigurnošću isključi mogućnost ulazaka divljih životinja u zaštićeni prostor autoceste, koje se njome ne smiju kretati.

23. Činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste, te da nisu primijetili nikakav nedostatak na zaštitnoj ogradi, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se u tom slučaju divljač, u konkretnom slučaju jazavac, ne bi mogla zateći na autocesti. Još jednom se napominje kako pregled žičane ograde na način da se ista pregledava iz ophodarskog vozila ne predstavlja pouzdanu mjeru da se uoče sva oštećenja na žičanoj ogradi.

24. Slijedom svega navedenog, prvotuženik, kao pravna osoba koja upravlja i održava predmetnu autocestu, odgovara po načelu presumirane krivnje iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje u tekstu: ZOO) te je potrebno utvrditi u svakom pojedinom slučaju jesu li poduzete sve potrebne mjere i koje su to mjere, imajući u vidu specifičnosti svakog pojedinog područja, dakle, i mjere koje su veće od propisanih, u svrhu odvijanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti, jer činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na postojanje propusta, pa tako i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde . Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja sigurnog prometa je na strani tuženika, a ne tužitelja (isto shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, npr. Rev-621/2025-2 od 90. rujna 2025., Rev-1187/2024-2 od 12. studenog 2024. i Rev-1271/2024-2 od 2. listopada 2024.).

25. Kako se u konkretnom predmetu ne može zauzeti stajalište da je prvotuženik poduzeo sve potrebne mjere da spriječi izlazak divlje životinje na autocestu, prvotuženik je, sukladno čl. 1045. st. 1. ZOO-a, odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio na vozilu.

26. Prvotuženik u svojoj žalbi osporava da je EV, osoba koja je upravljala vozilom tužitelja, vozila u skladu sa propisima o sigurnosti prometa na cestama , budući da je takvu okolnost bilo moguće utvrditi jedino provođenjem prometno- tehničkog vještačenja.

26.1. U odnosu na taj žalbeni navod prvotuženika, valja istaknuti kako je upravo na prvotuženiku bio teret dokazivanja doprinosa vozača u nastanku štetnog događaja, a ne na tužitelju. Dakle, prvotuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze kojima će se utvrditi da je EV upravljao vozilom protivno propisima o sigurnosti prometa na cestama.

26.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da je EV upravljao vozilom u skladu sa prometnim pravilima, budući da suprotno ne proizlazi iz stanja spisa. Naime, osim što takvu činjenicu potvrđuje iskaz svjedoka PV (list 207-208 spisa), valja napomenuti da isto proizlazi i iz:

- Potvrde Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Istarska, Postaja prometne policije Pula od 13. lipnja 2023. (list 6-7 spisa),

- Zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu od 10. lipnja 2023. (list 8 spisa)

- Zapisnika o očevidu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Istarska, Postaja prometne policije Pula od 30. lipnja 2023. (list 190-192 spisa).

Naime, navedenim ispravama je utvrđeno da vozač nije bio alkoholiziran niti pod utjecajem opojnih droga i lijekova te da nisu utvrđeni elementi prekršaja niti kaznenog djela u ponašanju vozača. Slijedom svega navedenog, ne može se zauzeti stajalište da vozač EV nije upravljao motornim vozilom u skladu sa propisima o sigurnosti prometa na cestama.

26.3. Prvotuženik je morao konkretnim i uvjerljivim dokazima dovesti u sumnju iskaz svjedoka PV i materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Nije dovoljno da prvotuženik paušalno ističe mogućnost neprilagođene brzine ili nedovoljne pažnje vozača, već je bilo potrebno dokazati konkretne propuste vozača te uzročnu vezu između ponašanja vozača i nastanka štetnog događaja. Kako prvotuženik takve okolnosti nije dokazao te nije uspio osporiti vjerodostojnost iskaza svjedoka i službene dokumentacije, ne može se zaključiti da postoji doprinos vozača u nastanku predmetnog štetnog događaja.

27. Naposljetku, prvotuženik osporava visinu pretrpljene štete koja je tužitelju nastala u predmetnom štetnom događaju, navodeći da tužitelj nije dokazao da je podmirio račun za popravak oštećenog vozila niti je predložio provođenje prometnog -tehičkog vještačenja kojim bi se utvrdila visina pretrpljene štete.

27.1. Naime, u spisu predmeta kao dokaz je dostavljen račun broj 29/1/1, izdan tužitelju ĐV od strane obrta za popravak i vuču vozila "[obrt]" , vlasnice JV (list 185 spisa), i to na iznos od 3.818,74 eura. Prema tvrdnjama tužitelja, navedeni račun se odnosi na popravak oštećenja vozila iz predmetnog štetnog događaja, tj. plaćanjem tog računa je reparirana imovinska šteta na vozilu tužitelja.

27.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj podmirio račun u gotovini, i to iz iskaza svjedoka PV (list 207-208 spisa), dok prvotuženik osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka za utvrđenje te činjenice. Međutim, valja istaknuti kako se u spisu predmeta nalazi i korespondencija prvotuženika i vlasnice obrta "[obrt]" JV, obrta gdje je tužitelj popravio svoje vozilo, a korespondencija se odnosi na prijavu štete u ovom štetnom događaju (list 12-17 spisa). Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, navedena korespondencija predstavlja uvjerljiv dokaz da je tužitelj popravio svoje vozilo kod obrta "[obrt]" i da je platio sporni račun. Naime, životno je i logično zaključiti da se vlasnica obrta ne bi obraćala prvotuženiku te s njim vodila komunikaciju o predmetnom štetnom događaju da popravak vozila nije stvarno izvršen u tom obrtu . Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vozilo popravljeno u navedenom obrtu te da je trošak popravka stvarno nastao tužitelju.

27.3. Sukladno čl. 1046. ZOO-a, šteta je, između ostalog, umanjenje nečije imovine. Nadalje, sukladno čl. 1090. ZOO-a, sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

27.4. Tužitelj je, radi popravka vozila, imao stvarni trošak u iznosu od 3.818,74 eura, tj. u tom iznosu je umanjena imovina tužitelja te povrat tog iznosa predstavlja naknadu koja je potrebna da se tužiteljeva materijalna situacija dovede u stanje prije štetnog događaja. Stoga je primjereno tužitelju dosuditi repariranu imovinsku štetu, tj. stvarni trošak popravka vozila, budući da taj trošak predstavlja iznos koji je potreban da se tužiteljeva materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, sve u smislu čl. 1090. ZOO -a, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud te dosudio tužitelju navedeni iznos (točka I. izreke prvostupanjske presude).

28. Zatezna kamata na dosuđeni iznos je također pravilno određena. Naime, u slučaju reparirane imovinske štete, odnosno kada je oštećenik, tj. tužitelj, sam otklonio štetu i podmirio troškove popravka, pravo na zateznu kamatu nastaje od dana kada su ti troškovi učinjeni, odnosno od dana plaćanja računa za popravak.

29. Kako je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 97%, dok je prvotuženik uspio u sporu u omjeru od 3%, pri čemu je uspjeh prvotuženika u sporu neznatan, odluka o trošku, sadržana u točki IV. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP i čl. 155. ZPP te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23., dalje: Tarifa

30. Zbog svega navedenog, žalbeni navodi prvotuženika se ne mogu prihvatiti.

31. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu prvotuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci drugostupanjske presude, tj. potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i IV. izreke.

32. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je i o zahtjevu prvotuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Prvotuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjskog rješenja.

33. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je i o zahtjevu drugotuženika za naknadu troška nastalog povodom njegovog odgovora na žalbu prvotuženika. Drugotuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, budući da sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić