REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-2292/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zagreba, Ulice Franje Župana 18, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnik MH, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 21. svibnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 02. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-4019927 sklopljenog dana 05.04.2007. godine između SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 306,64 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 14. travnja 2027. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vri jedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže s tuženiku, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 321,45 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 02. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

IV/ Odbija se djelomično tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.613,73 € zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate kao neosnovan.

r i j e š i o  j e:

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba u dijelu kojem se tuženiku nalaže platiti iznos od 33,57 € sa zateznom kamatom od 31.05.2007. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 05. listopada 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su SH i tuženik **.**.2007. sklopili ugovor o kreditu. Navodi da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da će se naplatiti korisniku kredita administrativna naknada, koja se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Korisniku kredita je naplaćena naknada u iznosu od 340,21 € dana 31.05.2007. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u naknadu troškova obrade kredita. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita koji je potrošač. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju te potražuje isplatu naplaćene naknade.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu ne spori da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu. Spori aktivnu legitimaciju tužitelja. Ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi, a što tuženik osporava, riječ o zabrani manjeg značaja. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi troškova za obradu kredita jasna, razumljiva, lako uočljiva i nedvosmislena, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu. Predmetna naknada služi za naplatu usluge koju pruža tuženik i to za obradu kredita i isplatu. Istaknuo je prigovor zastare te je osporio visinu tužbenog zahtjev. Kasnije tijekom postupka je učinio nespornim da je naplaćena naknada u iznosu od 306,64 € .

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je imajući na umu navode tuženika preinačio tužbeni zahtjev podneskom od 08.02.2026. i to u odnosu na točku II/ tužbenog zahtjeva potražujući sada isplatu 306,64 € sa zateznom kamatom od 14.04.2007., a ne 340,21 € od 31.05.2007. Kako je tužitelj smanji tužbeni zahtjev tako se ovdje radi o djelomičnom povlačenju tužbe. Budući da se tuženik nije protivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, to je slijedom navedenog, valjalo na temelju odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP) valjalo je riješiti kao u izreci rješenja. U odnosu na potraživanje zateznih kamata po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu radi se o preinaci tužbe kojoj se tuženik tijekom postupka nije protivio.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Obavijesti (list 8, 27 spisa), otplatni plan (list 9-11 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 12 spisa), izvadak o stanju po kreditu (list 13-15 spisa), dopis s prilozima (list 16-17, 18-19, 20 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 21-26 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 28-33 spisa), ugovor o kreditu (list 34-38 spisa), sudska praksa (list 46-55 spisa), potvrda (list 78 spisa) te je saslušao svjedoka SH (list 94-95 spisa).

5. Tužitelj je predložio saslušanje bankarskih službenika, no međutim kako je tuženik naveo da ne raspolaže s podacima o bankarskom službeniku s kojim je korisnik kredita pregovarao tako sud iste nije saslušavao. Također tužitelj je na ročištu dana 03.02.2026. povukao dokazni prijedlog financijskog vještačenja.

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP -a te je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi.

8. Nije sporno da su tuženik i SH sklopili ugovor o kreditu 05.04.2007. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da se radi o stambenom kreditu. Iz iskaza svjedoka SH proizlazi da je on zaključio ugovor o kreditu kako bi kupio osobni automobil koji mu je bio potreban radi odlaska i dolaska na posao. Iz iskaza ne proizlazi da je raniji kredit bio dignut za poslovne svrhe. Prema tome, radi se o korištenju kredita za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu. Kako je ugovor o kreditu podignut radi ostvarenja privatne svrhe, tako je taj ugovor o kreditu SH sklopio u svojstvu potrošača (tako i u odluci Suda EU M C- 630/17).

9. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženika odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.535,41 CHF. Iz čl. 5. Ugovora o kreditu je razvidno da je isti kredit dan radi kupnje novog vozila Chevrolet.

10. Čl. 3. ugovora o kreditu ugovoreno kako se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada jednokratno u iznosu od 3,30% od iznosa kredita.

11. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su SH i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da SH ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema pravnom predniku tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ranije navedenog ugovora o kreditu sklopljenog između SH i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača , niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Svjedok SH je u svojem iskazu naveo kako mu je prilikom sklapanja ugovora o kreditu objašnjeno da se plaća naknada te da se ona plaća iz kredita, da on ne zna kakva je naknada i na što se odnosi, da se ne sjeća da mu je tuženik objasnio na što će naknada biti utrošena te da vezano za tu odredbu o naknadi, on nije mogao pregovarati niti ju isključiti.

18. Iz iskaza svjedoka proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada te da se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

19. Ništetna je odredba čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada jednokratnih troškova obrade u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita.

20. Između stranaka nije sporno da je dana 13.04.2007. naplaćena naknada u iznosu od 2.310,38 kn odnosno 306,64 €, a što proizlazi i iz Potvrde.

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

22. Iz iskaza svjedoka proizlazi da se o odredbi o naknadi troškova za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

23. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno troškovima radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

24. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

26. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

27. Odredba o naknadi je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o administrativnoj naknadi niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Zbog toga je i odredba čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a, stoga je odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude.

29. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO -a.

30. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

32. Suprotno odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

33. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 306,64 €.

34. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

35. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

36. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II/ izreke ove presude.

37. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25– dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora.

38. Sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 340,21 € sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio prvotno tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 340,21 €. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju točno određeni iznos. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u iznosu od 1.664,43 € je previsoko naznačena, a kojoj je tuženik prigovorio. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 340,21 € budući da je posljedica ništetnosti uprava plaćanje iznosa pa je primjerena vrijednost predmeta spora upravo 340,21 €, kako je sud odredio rješenjem od 03.02.2026., a nakon čega je tužitelj izvršio djelomično povlačenje tužbe i preinaku tužbe pa se konačno postavljeni tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 306,64 €.

39. Sukladno čl. 158. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je naknaditi trošak tuženiku.

40. Po prvotnom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu od 340,21 €, sukladno odredbama Tarife odvjetniku pripada nagrade u iznosu od 100,00 €, međutim nakon djelomičnog povlačenje konačno postavljeni tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu iznos od 306,64 €, pa sukladno odredbama Tarife odvjetnik ima pravo na nagradu za svaku poduzetu radnju u iznosu od 50,00 €.

41. S obzirom na vrijednost predmeta spora, kao i činjenicu da je tužitelj djelomično povukao tužbu, sud je odvjetniku sukladno odredbama Tarife obračunao nagradu u iznosu od 50,00 € po radnji, a ne kako je to tužitelj zatražio 200,00 €, slijedom čega je tužitelj odbijen za previsoko zatraženi dio troška po svakoj dosuđenoj radnji.

42. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 50,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 05.12.2025. i 08.02.2026. za svaki iznos od 50,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife , za zastupanja na ročištu 14.04.2026. iznos od 25,00 € na temelju Tbr. 9/2 i Tbr. 54. Tarife te za zastupanja na ročištima 03.02.2026. i 21.05.2026. za svako iznos od 50,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 275,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 €. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 321,45 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom III/ izreke presude.

43. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP -a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču. Tužitelj je odbijen i za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 13,27 €, a ne 100,00 € kako je to tužitelj zatražio. Također je odbijen za putni trošak svjedoka u iznosu od 300,00 € obzirom da je uvidom u spis utvrđeno kako tužitelj isti trošak nije imao. Nadalje, tužitelj je odbijen za trošak podneska od 21.03.2026. u kojem se tužitelj očituje na navode tuženika iz ranijeg podneska . Naime, tužitelj je raniji podnesak tuženika zaprimio dana 25.01.2026., nakon čega je održano ročište dana 03.02.2026. Na istom ročištu tužitelj se nije očitovao na ranije navedeni podneska tuženika iako je mogao, a potom je dana 08.02.2026. dostavio podnesak u spis kojim uređuje tužbeni zahtjev, dok se ponovno nije očitovao na podneska tuženika već je to učinio podneskom od 21.03.2026. čime je neosnovano povećao troškove postupka. Nadalje, valja napomenuti kako u istom podnesku tužitelj ne iznosi ništa novog pa je taj trošak bio nepotreban i sukladno čl. 155. ZPP -a. Također je tužitelj odbijen djelomično za trošak zastupanja na ročištu dana 14.04.2026., a koje ročište je bilo odgođeno zbog ne pristupa svjedoka, slijedom čega odvjetnik ima pravo sukladno Tbr. 9/2 Tarife na 50% nagrade iz Tbr. 7. Tarife, što je 25 €, a ne kako je to tužitelj zatražio 200,00 €. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom IV/ izreke presude.

U Zagrebu 02. lipnja 2026. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz nalog za pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćniku