REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
10010 Zagreb, Turinina 3
Poslovni broj: P-1342/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužiteljice VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Darko Belaić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa opunomoćenik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika tužitelja te opunomoćenika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 2. lipnja 2026.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 18. travnja 2025.
i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi točke 1., točke 2. i točke 7. Ugovora o kreditu broj 041-50-4291956 od 31.07.2007. koji je zaključen između tužiteljice VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Grad Zagreb, Magazinska cesta 69 (ranije Zagreb, Petrinjska 59), kao kreditora, a koji je solemniziran dana 02. kolovoza 2007. kod Javnog bilježnika IC, iz [adresa], pod poslovnim brojem: Ov-17751/2007. u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta u CHF prema kojoj su glavnica i kamate ugovoreni kao kunska protuvrijednost švicarskog franka (CHF), a koji dijelovi odredaba točke 1., točke 2. i točke 7. glase:
Točka 1. /prvo/ Iznos kredita “Kunska protuvrijednost CHF 25.368,88 (dvadesetpettisućašezdesetosam švicarskih franaka i osamdesetosam centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.”
Točka 2. /drugo/ Kamatna stopa “Redovna kamata: 5,49% (pet zarez četrdesetdevet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.”
Točka 7. /sedam/ Način otplate “ Iznos kredita iz točke 1. otplaćuje se na sljedeći način: a) dio glavnice kredita u iznosu od CHF 19.255,82 otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj proturijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita. U iznos anuiteta uračunata je redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita iz točke b)
b) preostali dio glavnice kredita u iznosu od CHF 6.113,06 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora u CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugoorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a), a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.”, a što je tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Grad Zagreb, Magazinska cesta 69 (ranije Zagreb, Petrinjska 59), dužan priznati jer će u protivnom navedeno priznanje zamijeniti ova presuda.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Grad Zagreb, Magazinska cesta 69 (ranije Zagreb, Petrinjska 59) da tužiteljici VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s naslova preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u isplati iznos od 5.279,38 eur s pripadajućim zateznim kamatama i to:
- na iznos od 0,31 eur od 12. prosinca 2007. do isplate;
- na iznos od 2,62 eur od 14. veljače 2008. do isplate;
- na iznos od 4,40 eur od 14. ožujka 2008. do isplate;
- na iznos od 7,46 eur od 27. svibnja 2008. do isplate;
- na iznos od 2,87 eur od 27. svibnja 2008. do isplate;
- na iznos od 1,05 eur od 11. lipnja 2008. do isplate;
- na iznos od 3,28 eur od 14. kolovoza 2008. do isplate;
- na iznos od 0,16 eur od 12. studenog 2008. do isplate;
- na iznos od 2,11 eur od 16. prosinca 2008. do isplate;
- na iznos od 16,85 eur od 13. siječnja 2009. do isplate;
- na iznos od 6,98 eur od 17. veljače 2009. do isplate;
- na iznos od 19,53 eur od 13. ožujka 2009. do isplate;
- na iznos od 21,46 eur od 17. travnja 2009. do isplate;
- na iznos od 22,33 eur od 18. svibnja 2009. do isplate;
- na iznos od 19,93 eur od 18. lipnja 2009. do isplate;
- na iznos od 20,39 eur od 21. srpnja 2009. do isplate;
- na iznos od 16,72 eur od 21. kolovoza 2009. do isplate;
- na iznos od 14,01 eur od 16. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 14,73 eur od 16. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 16,16 eur od 16. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 16,03 eur od 11. prosinca 2009. do isplate;
- na iznos od 14,59 eur od 15. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 17,30 eur od 18. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 19,47 eur od 18. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 22,55 eur od 19. veljače 2010. do isplate;
- na iznos od 21,84 eur od 17. ožujka 2010. do isplate;
- na iznos od 26,03 eur od 20. travnja 2010. do isplate;
- na iznos od 25,24 eur od 19. svibnja 2010. do isplate;
- na iznos od 26,78 eur od 17. lipnja 2010. do isplate;
- na iznos od 40,19 eur od 20. srpnja 2010. do isplate;
- na iznos od 37,43 eur od 19. kolovoza 2010. do isplate;
- na iznos od 45,86 eur od 18. listopada 2010. do isplate;
- na iznos od 42,95 eur od 18. listopada 2010. do isplate;
- - na iznos od 38,26 eur od 16. studenog 2010. do isplate;
- na iznos od 48,15 eur od 30. prosinca 2010. do isplate;
- na iznos od 60,72 eur od 25. veljače 2011. do isplate;
- na iznos od 51,82 eur od 30. ožujka 2011. do isplate;
- na iznos od 54,94 eur od 26. travnja 2011. do isplate;
- na iznos od 50,97 eur od 17. svibnja 2011. do isplate;
- na iznos od 51,68 eur od 29. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 68,54 eur od 29. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 70,18 eur od 16. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 84,26 eur od 16. studenog 2011. do isplate;
- na iznos od 77,03 eur od 16. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos od 69,11 eur od 17. veljače 2012. do isplate;
- na iznos od 68,26 eur od 07. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos od 67,65 eur od 06. travnja 2012. do isplate;
- na iznos od 71,43 eur od 07. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos od 74,72 eur od 06. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos od 75,16 eur od 01. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 72,88 eur od 01. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 74,42 eur od 07. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 75,48 eur od 07. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 73,70 eur od 19. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 74,17 eur od 19. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 72,84 eur od 19. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 69,97 eur od 17. listopada 2012. do isplate;
- na iznos od 73,03 eur od 17. prosinca 2012. do isplate;
- na iznos od 74,50 eur od 18. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos od 73,47 eur od 18. veljače 2013. do isplate;
- na iznos od 67,70 eur od 29. travnja 2013. do isplate;
- na iznos od 72,60 eur od 17. srpnja 2013. do isplate;
- na iznos od 73,03 eur od 23. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 71,11 eur od 23. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 65,14 eur od 23. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 64,99 eur od 02. siječnja 2014. do isplate;
- na iznos od 66,45 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 68,80 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 72,06 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 70,38 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 71,57 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 72,92 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 73,76 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 75,53 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 1.906,39 eur od 27. svibnja 2014. do isplate; i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi iz Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01.01.2008. po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.12.2023., a od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev pod točkom 2.1. koji glasi:
"Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Grad Zagreb, Magazinska cesta 69 (ranije Zagreb, Petrinjska 59) da tužiteljici VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s naslova preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.513,72 eur s pripadajućim zateznim kamatama i to:
- na iznos od 7,98 eur od 12. prosinca 2007. do isplate;
- na iznos od 7,94 eur od 11. siječnja 2008. do isplate;
- na iznos od 8,08 eur od 14. veljače 2008. do isplate;
- na iznos od 8,16 eur od 14. ožujka 2008. do isplate;
- na iznos od 8,30 eur od 27. svibnja 2008. do isplate;
- na iznos od 8,09 eur od 27. svibnja 2008. do isplate;
- na iznos od 10,42 eur od 11. lipnja 2008. do isplate;
- na iznos od 10,55 eur od 14. kolovoza 2008. do isplate;
- na iznos od 10,36 eur od 14. kolovoza 2008. do isplate;
- na iznos od 10,37 eur od 12. studenog 2008. do isplate;
- na iznos od 10,48 eur od 16. prosinca 2008. do isplate;
- na iznos od 11,34 eur od 13. siječanj 2009. do isplate;
- na iznos od 10,77 eur od 17. veljače 2009. do isplate;
- na iznos od 11,49 eur od 13. ožujka 2009. do isplate;
- na iznos od 11,60 eur od 17. travnja 2009. do isplate;
- na iznos od 11,65 eur od 18. svibnja 2009. do isplate;
- na iznos od 19,78 eur od 18. lipnja 2009. do isplate;
- na iznos od 19,83 eur od 21. srpnja 2009. do isplate;
- na iznos od 19,46 eur od 21. kolovoza 2009. do isplate;
- na iznos od 19,19 eur od 16. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 19,27 eur od 16. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 19,41 eur od 16. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 19,39 eur od 11. prosinca 2009. do isplate;
- na iznos od 19,25 eur od 15. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 19,52 eur od 18. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 19,74 eur od 18. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 20,04 eur od 19. veljače 2010. do isplate;
- na iznos od 19,97 eur od 17. ožujka 2010. do isplate;
- na iznos od 20,39 eur od 20. travnja 2010. do isplate;
- na iznos od 20,31 eur od 19. svibnja 2010. do isplate;
- na iznos od 20,46 eur od 17. lipnja 2010. do isplate;
- na iznos od 21,80 eur od 20. srpnja 2010. do isplate;
- na iznos od 21,52 eur od 19. kolovoza 2010. do isplate;
- na iznos od 22,36 eur od 18. listopada 2010. do isplate;
- na iznos od 22,07 eur od 18. listopada 2010. do isplate;
-
na iznos od 21,61 eur od 16. studenog 2010. do isplate;
- na iznos od 22,59 eur od 30. prosinca 2010. do isplate;
- na iznos od 23,84 eur od 25. veljače 2011. do isplate;
- na iznos od 22,95 eur od 30. ožujka 2011. do isplate;
- na iznos od 23,26 eur od 26. travnja 2011. do isplate;
- na iznos od 22,87 eur od 17. svibnja 2011. do isplate;
- na iznos od 22,94 eur od 29. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 24,62 eur od 29. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 24,78 eur od 16. rujna 2010. do isplate;
- na iznos od 26,18 eur od 16. studenog 2011. do isplate;
- na iznos od 25,46 eur od 16. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos od 24,67 eur od 17. veljače 2012. do isplate;
- na iznos od 20,79 eur od 07. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos od 20,74 eur od 06. travnja 2012. do isplate;
- na iznos od 21,06 eur od 07. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos od 21,33 eur od 06. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos od 21,37 eur od 01. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 21,18 eur od 01. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 21,31 eur od 07. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 21,40 eur od 07. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 21,25 eur od 19. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 21,29 eur od 19. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 21,18 eur od 19. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 20,93 eur od 17. listopada 2012. do isplate;
- na iznos od 21,19 eur od 17. prosinca 2012. do isplate;
- na iznos od 21,32 eur od 18. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos od 21,23 eur od 18. veljače 2013. do isplate;
- na iznos od 20,74 eur od 29. travnja 2013. do isplate;
- na iznos od 21,15 eur od 17. srpnja 2013. do isplate;
- na iznos od 21,19 eur od 23. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 21,03 eur od 23. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 20,53 eur od 23. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 20,51 eur od 02. siječnja 2014. do isplate;
- na iznos od 20,64 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 20,84 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 21,11 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 20,97 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 21,07 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 21,18 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 21,25 eur od 27. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 21,40 eur od 27. svibnja 2014. do isplate; - na iznos od 75,43 eur od 27. svibnja 2014. do isplate, i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi iz Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01.01.2008. po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.12.2023., a od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka
za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana."
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Grad Zagreb, Magazinska 69, (ranije Zagreb, Petrinjska 59), da tužiteljici VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.275,00 eura (slovima: dvijetisućedvjestosedamdesetpet eura ) s pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 854,23 EUR (slovima: osamstopedesetčetiri eura i dvadesettri centa) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 2. lipnja 2026. do isplate.
V. Odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da Tužiteljica je kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom 31.07.2007. Ugovor o kreditu broj ugovora: 041-50- 4291956, solemniziran dana 02.08.2007. godine kod Javnog bilježnika IC, iz [adresa], pod br. OU-17751/2007 radi kupnje vozila.
2. Navedenim ugovorom tuženik se kao kreditor, obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od CHF 25.368,88 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom od 5,49% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika kao kreditora u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica je otplaćivala predmetni kredit u anuitetima određenim od strane tuženika u mjesečnom iznosu od 304,59 CHF uz primjenu valutne klauzule i s kamatnom stopom povišenom sukladno jednostranim odluka tuženika. Zbog nemogućnosti otplate kredita iz točke I tužbe tuženik je s danom 28.03.2014. otkazao Ugovor o kreditu broj 041-50-4291956 od 31.07.2007. te je cjelokupno potraživanje u iznosu od kn 8.316,28 eur / 62.659,51 kn dospjelo na naplatu. Radi navedenog Croatia osiguranje d.d. kao osiguravatelj tuženika sukladno zahtjevu isplatilo je tuženiku kao osiguraniku iznos štete od 8.977,14 eur / 62.007,91 kn zbog neispunjenja obveze tužiteljice. Tužiteljica je sukladno podnesenom regresnom zahtjevu Croatia osiguranje d.d. s danom 23.09.2021. podmirila navedeno potraživanje u cijelosti u ukupnom iznosu od 8.637,59 eur. Odredbe Ugovora o kreditu iz točke I ove tužbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula u CHF) nepoštene su i ništetne, što je sukladno odredbi čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača u vezi s čl.502.c Zakona o parničnom postupku u odnosu na predmetni ugovor pravomoćno utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018 potvrđena je i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim je isti sud odbio ustavne tužbe u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik u cijelosti informirao tužiteljicu o potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, a što ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima čini ništetnom. Svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem ništetnih ugov-ornih odredbi, s pripadajućom zateznom kamatom, te drugu ugovornu stranu u činjeničnom i pravnom smislu vratiti u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi nije niti bilo. U konkretnom slučaju, tužitelj je od tuženika dobio određeni iznos novca na ime kredita, te mu ga je bio dužan vratiti prema kunskom iznosu kredita i s početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 5,49% godišnje kroz cijelo razdoblje otplate kredita, onom dinamikom otplate glavnice koja je previđena za takav kredit. Suprotno tome, tužiteljica je uplatama temeljem ništetnih ugovornih odredbi preplatio pred-metni kredit, te stoga ima pravo od tuženika zahtijevati vraćanje preplaćenih iznosa i obeštećenje, i to preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat primjene valutne klauzule u švicarskim francima, sve s pripadajućom zateznom kamatom. Tuženik do trenutka podnošenja ove tužbe tužiteljici na njezino traženje nije dao potpune po-datke i isprave, a napose cjelovite izvornike/vjerodostojno ovjerene preslike cjelokupnog početnog otplatnog plana po predmetnom kreditu, odluke o visini kamatnih stopa tuženika, cjelokupni promet po predmetnoj kreditnoj partiji, podatke o dijelovima glavnice i kamatama koje je tuženik podmirivao uplatama tužiteljice, kao niti ostalu dokumentaciju tuženika neophodnu za financijsko-knjigovodstveno vještačenje i izračun preplaćenog iznosa kredita. Dakle, radi se o ispravama koje se nalaze kod druge parnične stranke u smislu čl.233.st.1. ZPP-a, pa stoga tužiteljica predlaže da sud prvenstveno pozove tuženika na dostavu cjelokupnog početnog otplatnog plana po predmetnom kreditu, odluka o visini kamatnih stopa tuženika, cjelokupnog prometa po predmetnoj kreditnoj partiji, podataka o dijelovima glavnice i kamatama koje je tuženik podmirivao uplatama tužitelja, kao i dostavu cjelokupne dokumentacije relevantne za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sve u izvorniku ili vjerodostojno ovjerenoj preslici. Tužiteljica predlaže da sud na okolnost visine preplaćenog iznosa predmetnog kredita u raz-doblju od kolovoza 2007. pa nadalje, te neosnovano uplaćenih/preplaćenih naknada, kao i vremena nastalih preplata, provede vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, a prema prethodno navedenoj dokumentaciji. Tužiteljica pridržava pravo preciziranja tužbenog zahtjeva nakon što tuženik dostavi sve tražene isprave i nakon što se provede financijsko- knigovodstveno vještačenje. Radi navedenog a imajući u vidu da tužiteljica bez navedenih podataka i isprava, koje mu tuženik ne želi dati iako njima raspolaže, ne može postaviti jasan i određen tužbeni zahtjev, a radi se o podacima i ispravama koje tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju njihovog građanskopravnog odnosa, odnosno koja se može smatrati zajedničkom za obje stranke, tužitelj ujedno predlaže da sud po ovoj tužbi postupa kao po stupnjevitoj tužbi u smislu čl.186.b st.3. ZPP-a te usvoji tužbeni zahtjev.
3. Tužitelj je podneskom od 18. travnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja.
4. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio da nisu bili ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu jer da tuženiku nije bio ostavljen razuman rok za dostavu predmetne dokumentacije, da se odluke donesene u sporu kolektivne zaštite ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu da je valutna klauzula valjana, da su tužitelju pružene sve informacije, da se pojedinačno pregovarao, da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare, da je kredit otplaćen u cijelosti i da su povrede eventualno manjeg značaja, zbog čega se ništetnost sukladno čl. 326. ZOO ne može isticati. Predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim kamatama.
5. U odnosu na prigovor tužitelja da nije bilo osnove za podnošenje stupnjevite tužbe valja reći da je tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je zaprimio zahtjev za dostavu dokumentacije 2. lipnja 2023. a da je tužitelj podnio tužbu 13. lipnja 2023. Po ocjeni ovog suda rok od 8 dana je u cijelosti primjeren za dostavu dokumentacije. Ukazuje se da je notorno da tuženik ima digitalizirano i informatizirano poslovanje pa je u tom smislu 8 dana u kojem bi se mogla dostaviti dokumentacije odnosno isprave primjeren rok.
6. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 9-13 spisa), otplatnu tablicu (list 15-17 spisa), izvadak iz odluke o promjeni kamatnih stopa (list 19-21 spisa), izjavu o otkazu kredita (list 22 spisa), ponudu (list 23 spisa), potvrdu (list 24 spisa), zahtjev za kredit (list 149 spisa), promotivni uvjeti (list 150-151 spisa), knjigovodstvene kartice (list 164-169 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 260- 269 spisa), saslušao svjedoka LC (list 328-329 spisa), saslušao svjedoka IC (331-332 spisa) i saslušao tužiteljicu kao stranku (list 332- 333 spisa).
7. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 25.368,88 CHF, niti koja je bila koja je bila namjena predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno osim što nije sporno proizlazi iz članka 1. i 6. priloženog ugovora o kreditu (list 9 spisa).
6. Među strankama je sporno koja je bila svrha uporabe predmeta koji je kupljen kreditom, odnosno ima li tužitelj status potrošača. Sporno je i je li tužitelj valjano obaviješten od strane tuženika o svim odlučnim okolnostima te je li tužitelj pregovarao o bitnim sastojcima ugovora s tuženikom te jesu li ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Sporna je i visina tražbine te volja tužitelja u smislu ugovornih odredbi i pregovora kao i je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj. Konačno, sporno je je li nastupala zastara tražbine za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, može li tužitelj preinačiti tužbeni zahtjev te je li nastupila zastara za takav tužbeni zahtjev.
7.1. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
7.2 Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 18. travnja 2025. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 18. travnja 2025. valja reći da sud dopušta navedenu preinaku tužbe. Ukazuje se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stoga je sud odlučio kao u izreci rješenja.
7.3. Također, neosnovan je prigovor tuženika da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva kojem se tuženik sukladno članku 193. stavak 2. ZPP-a usprotivio u roku od 15 dana.
7.4. Naime, ovdje se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva iz članka 191. stavak 3. ZPP-a koje ne predstavlja preinaku i kojem se tuženik ne može protiviti, a s obzirom na to da tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te isto čini radi usklađenja tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Tretiranje usklađivanja postavljenog tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka kao djelomičnog povlačenja tužbe iz članka 193. stavak 2. ZPP-a za koje je potreban pristanak tuženika predstavljao bi, u navedenim okolnostima, pretjerani formalizam te bi isto postupanje bilo u potpunosti nelogično i suprotno svrhovitom tumačenju zakona (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. br. Gž-1129/2024-2 od 3. rujna 2025. te Županijski sud u Slavonskom Brodu u presudi posl. br. Gž-939/2025-3 od 3. veljače 2026.). Ovo osobito kad se uzme u obzir da je u navedenim okolnostima, odnosno prilikom usklađivanja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelju dopušteno preinačiti tužbeni zahtjev (prethodno citirano shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021), a što posljedično uključuje i mogućnost povećanja i smanjenja istog ovisno o rezultatima provedenog vještačenja.
8. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.
9. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti toč. 1., toč. 2. i toč. 7. Ugovora o kreditu ovaj sud može raspraviti kao prethodno pitanje.
10. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine, broj 35/2005; dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti toč. 1., toč. 2. i toč. 7. Ugovora o kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.
11. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
12. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o kreditu broj 3210298982 zaključen 19. srpnja 2007. stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. te koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.
13. U odnosu na prigovor tuženika koji osporava pravilnost i zakonitost presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. ukazuje se da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost presuda i rješenja Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa se navedeni prigovor tuženika odbija kao neosnovan.
14. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu sadržajno osporava tužitelju status potrošača.
15. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:
''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?
U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''
16. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u toč. 6. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja novog vozila koje je u toč. 8. ugovora detaljno opisano.
Iz iskaza svjedoka LC danog na roč. Dana 28. kolovoza 2025. proizlazi da nakon što mu se predočava ugovor o kreditu na listovima 9-13 spisa, može potvrditi da je na njemu njegov potpis, da ga je potpisao kao sudužnik. Naime, korisnik kredita je njegova sestra VC. Kredit je bio za kupovinu automobila marke Hyundai Matrix. Može reći da je išao u poslovnicu tuženika u Gornjoj Dubravi, zajedno sa svojom sestrom, ovdje tužiteljicom, a sve zato što je bio na godišnjem pa je imao vremena. U banci su bili barem dva puta. Bili su u banci i njegova sestra se interesirala za kredit za auto, primila ih je jedna gospođa i onda im je ponudila taj kredit u CHF i onda nam je rekla da je to najpovoljniji kredit za njih, nije im ponudila niti kredit u kunama niti kredit u EUR. Pitali su tu gospođu što bi bilo najpametnije za njih, a ona im je preporučila kredit u CHF. Pretpostavlja da je od njih tražila platne liste. Drugi put su došli po ugovore da ih odnesu kod javnog bilježnika. Vjerovali su toj gospođi, nitko im nije objasnio što znači valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa niti im je itko dao kakve letke ili brošure niti je bilo kakvih plakata koji bi upozoravali i objašnjavali takav sadržaj. Njegova sestra je prodala taj automobil. Njegova sestra je bila zaposlena kao čistačica i to joj je trebalo da se doveze do posla. Njegova sestra nikad nije koristila taj automobil za taksiranje niti ga je davala u najam ili zakup niti je s njim prevozila robu niti ga je koristila za nekakvu gospodarsku djelatnost niti njegova sestra ima kakav obrt ili trgovačko društvo. Može reći da u ono vrijeme to nije imala, a sad to ne mogu sa stopostotnom sigurnošću potvrditi jer trenutno ne komuniciraju. Koliko se sjeća, javni bilježnik im nije ništa čitao niti objašnjavao, ali se ne može sa sigurnošću sjetiti zbog proteka vremena. Može reći da je sestra plaćala dokle god je rata bila normalna, a onda je rata skočila sa 700,00 kn na preko 1.000,00 kn i više, njegova sestra je pozajmljivala, a banka je ustegnula i njemu od plaće kao sudužniku. Na kraju je morala i prodati automobil. Može reći da su tada vjerovali instituciji banke, a sestra je zbog toga zdravstveno stradala, a i njihovi odnosi su se promijenili. Na posebno pitanje pun. tužitelja je li pregovarao s tuženikom oko sadržaja ugovora, odgovara da nisu imali utjecaj na sadržaj ugovora i nisu pregovarali. To je bila situacija uzmi ili ostavi i može reći da je tužiteljica na kraju otplatila taj kredit. Na posebno pitanje pun. tuženika je li svjedok pročitao ugovor o kreditu, odgovara da je, a da li ga je razumio, odgovara da je bio uvjeren da je rata 700,00 kn i da mu nije jasno kako je rata skočila sa 700,00 kn na više od 1.000,00 kn i da je znao da će tako rata skočiti, nikad ga ne bi potpisao.
Iz iskaza svjedoka IC danog na roč dana 10. prosinca 2025. proizlazi da nakon što mu se predočava ugovor o kreditu na listovima 9-13 spisa odgovara da se ne može sjetiti konkretnog ugovora. Može reći da su, u pravilu, uvijek objašnjavali ono što se odnosi na ugovor, da je to ovršna isprava, ali nisu objašnjavali niti valutnu klauzulu niti kamatnu stopu.
Sud cijeni iskaz svjedoka IC kao istinit i životno uvjerljiv te ga u cijelosti prihvaća. Osobito se ukazuje da svjedok nije ni u kakvoj svezi sa strankama te je nezainteresiran za ishod spora.
17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 20. travnja 2026. proizlazi da nakon što joj se predočava ugovor koji prileži na listovima 9-13 spisa potvrđuje da je potpisala taj ugovor. Ugovor je zaključila kod tuženika zato što joj je to najbliža poslovnica po mjestu stanovanja. To je bio kredit za automobil. To je bio Hyundai Matrix. Taj automobil više nema, predala ga je banci kada joj je kredit otkazan. Može reći da joj je suprug preminuo i ostala je sama s dvoje djece i zato je trebala kupiti automobil za obiteljske potrebe. Naime, sva njezina obitelj se nalazi u Koprivnici. Išla je s bratom koji joj je sudužnik u Auto Žitvaj i onda u ovu poslovnicu koja joj je najbliža. Nisu joj nudili niti kredit u EUR niti kredit u kunama, samo su spominjali CHF i da joj je to najpovoljniji. Nisu niti pregovarali niti pričali o sadržaju ugovora, samo su joj pokazali ugovor i rekli da je to najpovoljnije. Vjerovali su banci jer su im rekli da je to najpametnije i najbolje za njih. Nisu joj objasnili što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Nisu joj ni objasnili što znači valutni rizik, to ni danas ne zna. Rekli su joj koliko će joj biti rata i ona je tu ratu mogla plaćati. Može reći da je rata krenula od cca 600-700 kn do preko 2.000,00 kn, a u to vrijeme je njezina plaća iznosila toliko. Više nije mogla plaćati kredit i onda su ga oni otkazali kad više nije mogla plaćati kredit, a dosta dugo ga je plaćala. Na posebno pitanje pun. tužitelja je li javni bilježnik objasnio što tužiteljici prilikom solemnizacije, odgovara da nije. Može reći da je banka nije obavještavala o promjeni kamatne stope, već su samo bile sve veće i veće rate. Nikad ne bi takav ugovor potpisala da je znala da će tako biti. Na posebno pitanje pun. tuženika je li pročitala ugovor o kreditu, odgovara da je, a razumjela ga je koliko ga je razumjela. Stalno su im govorili da je to najpovoljnije.
18. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je auto kupio za svoje osobne potrebe, da s predmetnim automobilom nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.
19. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga životno uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju. Osobito se ukazuje da je životno uvjerljivo da klijent kao ekonomski laik prihvaća savjet bankara koji mu je rekao da je to najpametnije i najbolje za njega.
Sud cijeni iskaz svjedoka LC kao istinit i životno uvjerljiv te ga u cijelosti prihvaća. Nije sporno da je svjedok rodbinski povezan s tužiteljicom, međutim isti je iskazivao podudarno s iskazom tužiteljice koji je sud prihvatio u cijelosti.
20. Činjenicu da je pročitao ugovor o kreditu i odredbe istog sadržajno razumio samo djelomično, sud smatra neodlučnim jer iz iskaza sadržajno proizlazi da u vrijeme potpisivanja ugovora ne bi mogao razumjeti što u istom piše jer mu djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi.
21. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima, dok je u odnosu na informiranost tužitelja i pregovore o predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj predložio saslušanje tužitelja (koji je iskazivao da nije bio informiran niti pregovarao s tuženikom prije sklapanja predmetnog ugovora), zahtjev za kredit, promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila, ali sud isti dokaz ne cijeni odlučnim u ovoj stvari. Naime, iz iskaza tužitelja (kojeg je sud cijenio u cijelosti istinitim i uvjerljivim) ne proizlazi da su mu uručeni promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila niti da se o uvjetima ugovora pojedinačno pregovaralo. Predmetni zahtjev za kredit nije dokaz da se o uvjetima ugovora pojedinačno pregovaralo jer takav zaključak ne proizlazi iz iskaza tužitelja. Zaključno, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje nikakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.
22. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.
23. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
24. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 19. srpnja 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
25. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe toč. 1., toč. 2. i toč. 7. Ugovora o kreditu).
26. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.
27. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.
28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
29. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
30. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
31. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.
32. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.
33. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.
34. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 20. ožujka 2025. proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 2.029,75 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 11.405,30 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.513,72 EUR, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, a ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 39.777,87 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 5.279,38 EUR.
35. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka a tužitelj se podneskom od 18. travnja 2025. očitovao da nema prigovora niti primjedbi, dok je tuženik u podnesku od 29. travnja 2025. naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka.
36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 20. ožujka 2025. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge.
37. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe u svezi kamate, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.513,72 EUR, a utvrđeno je i da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 5.279,38 EUR.
38. Na te iznose tuženiku pripadaju i zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.'')
39. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
40. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.
41. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.
42. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare je djelomično osnovan.
43. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.
44. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
45. Slijedom navedenog, a kako je Visoki trgovački sud RH donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 19. srpnja 2007., a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.
46. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.
47. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:
„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“
48. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:
1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.
2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj
ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“
49. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„
50. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).
51. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
52. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
53. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 potvrđeno je i kasnijim revizijskim odlukama Vrhovnog suda (vidi rješenje VSRH posl. br. Revd-2302/2025-2 od 24. rujna 2025. i rješenje VSRH posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025.).
54. S obzirom na navedeno, a i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.
55. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom na to da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem informacijskog sustava 13. lipnja 2023. pa proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina (kao što je ranije navedeno u ovom dijelu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. jer je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10).
56. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO. Tu valja istaknuti i da su neosnovani prigovori tuženika da bi se trebao primjenjivati trogodišnji zastarni rok iz članka 226. ZOO-a jer se u ovom predmetu radi o tražbini tužitelja za povrat stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi predmetnog ugovora, a koja tražbina koja zastarijeva po općem zastarnom roku od pet godina te je navedeno potvrđeno dugogodišnjom praksom viših sudova (tako i VSRH u presudi posl. br. Rev-867/1999-2 od 10. listopada 2002., presudi posl. br. Rev 2623/13-2 od 8. ožujka 2017., rješenju posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025. i dr.).
57. Nadalje, neosnovani su prigovori tužitelja da je zastara nastupila u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev (i to u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je prihvaćen) jer sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (a što ista jest kako je već obrazloženo u točki 7. obrazloženja), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
58. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se istim potražuje isplata s osnove ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. i II.
59. U odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu valja reći da je za iste zastarijevanje započelo 13. lipnja 2014. kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost navedenih odredbi bila potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 te time u tom dijelu postala pravomoćna. S obzirom na to da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., u pravu je tuženik kad ističe da je ista podnesena izvan zastarnog roka od pet godina pa je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao pod toč. III. izreke.
60. Ukazuje se da tužitelj osporava zastaru tužbenog zahtjeva u navedenom dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama pri tom pozivajući se Pravna shvaćanja izražena na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.
61. U odnosu na navedeno osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF a kako je to detaljno izloženo u toč. 46. do 54. ove presude.
64. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo djelomično odbiti, a djelomično odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.
Zbog svega naprijed iznesenog razvidno je da postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja koja se osobito ogleda u ugovaranju ništetnih odredbi koje imaju za posljedicu znatno financijsko oštećenje tužitelja kako je iskazano u nalazu i mišljenju vještaka. Slijedom navedenog povrede nisu manjeg značaja jer se radi o ugovornim odredbama koje bitno utječu na visinu obveze tužitelja kao dužnika po predmetnom kreditu pa je neodlučno što je kredit otplaćen u cijelosti.
65.1. Ukazuje se da je tužitelj je djelomično uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom. Naime, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi toč. 1., toč. 2. i toč. 7. Ugovora o kreditu iznosu 5.279,38 EUR. koji se odnosi na iznos glavnice s osnove valutne klauzule, dok je isti odbio u iznosu 1.513,72 EUR, u dijelu koji se odnosi na preplaćene kamate zbog promjene kamatne stope.
66. Slijedom navedenoga, sud je, zaključuje da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici odnosno da nije uspio samo u neznatnom dijelu, a tuženiku zbog navedenog nisu nastali posebni troškovi.
67. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, 107/25; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 13. prosinca 2024. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 16. siječnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 18. travnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 28. kolovoza 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 10. prosinca 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 20. travnja 2026. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te zastupanja na ročištu 2. lipnja 2026. u iznosu 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), odnosno ukupno 1.500,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (375,00 EUR) iznosi 1.875,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 2.275,00 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki III. izreke.
68. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. Izreke.
69. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 16. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR budući da je isto mogao iznijeti na ročištu 16. siječnja 2025., a koji trošak zastupanja je priznat tužitelju. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 10. veljače 2025. kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka budući da je nepotrebno dostavljati potvrdu o izvršenim uplatama s obzirom da računovodstvo suda u spis predmeta dostavlja obračunski list kao dokaz da je predujam uplaćen, dakle navedena uplata vidljiva sudu kroz obračunski list. Također, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28. svibnja 2025. budući da se istim očituje na navode tuženika, a što je mogao i na nekom od ročišta. Tužitelju nije priznat niti trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, budući da tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe niti na tužbu niti na presudu (članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama - "Narodne novine", broj 118/2018, 51/2023) stoga takav trošak tužitelju nije niti nastao pa isti ne može ići na teret tuženika.
70. Slijedom navedenog, i uzevši u obzir uspjeh tužitelja u parnici, valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 854,23 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.
71. S obzirom na to da je tuženik izgubio u parnici, valjalo je u cijelosti odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu 1.750,00 EUR specificiranog troškovnikom tuženika (list 336 spisa) te je odlučeno kao pod toč. V. Izreke presude.
72. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu 2. lipnja 2026.
Sudac:
Berislav Zaninović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
