Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž Ob-140/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Radošević, odvjetnik u Jastrebarskom, protiv tuženice IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Gordan Marović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marović i partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P Ob-5/2022-36 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P Ob-5/2022-36 od 16. siječnja 2026. u dijelu pod toč. I i IV izreke.
II Odbija se zahtjevi tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I nalaže se tuženici IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 28.333,79 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od lipnja 2014. do ožujka 2020., dok se pod II odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženice isplatu iznosa od 7.745,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose u razdoblju od listopada 2011. do svibnja 2014. Pod III se odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženice isplatu iznosa od 1.262,59 EUR sa zakonski zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od lipnja 2014. do rujna 2015, a pod IV se nalaže tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 5.395,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2026. isplate, dok se pod V odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 9.292,50 eura. Rješenjem od istog dana odbacuje se kao nepravovremen prigovor radi prebijanja istaknut na ročištu za glavnu raspravu 24. siječnja 2025.
2. Protiv navedene odluke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet spora jest zahtjev za isplatu utemeljen na tvrdnji kako su stranke bile u braku koji je razveden te su za vrijeme trajanja bračne zajednice stranke kao bračnu stečevinu stekle nekretninu koja se sastoji od kčbr. [katastarska čestica] stambena zgrada [adresa], 17B, 17C pov 588 m2, i to suvlasnički dio pod rednim brojem 6: etažno vlasništvo (E5) 206/10000 dijela nekretnine u popisnom listu A s kojim suvlasničkim dijelom je povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine koji u naravi predstavlja dvosobni stan u prizemlju desno, ulaz na adresi [adresa], koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija ukupne površine 49,90 m2, koja nekretnina je upisana u zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a taj stan je u zemljišnoj knjizi glasio na ime tužitelja jer je bio nositelj kredita za kupnju za kupnju istog kod Privredne banke Zagreb d.d. pri čemu da je u predmetu Ps- 122/17 za navedeni stan utvrđeno kako je stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka te se potom tuženica upisala kao suvlasnica u zemljišnoj knjizi, ali tužitelj da i nakon toga sam u cijelosti plaća rate za otplatu kredita budući da je sam nositelj kredita, a tuženica nije sudjelovala u otplati kredita niti je tužitelju vratila ili ponudila povrat iznosa koji je učinjen za stjecanje vlasništva. Tužitelj stoga traži isplatu polovice dijela svih plaćenih rata kredita od strane tuženice.
6. Tuženik u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 19. travnja 2024. vratio tužitelju tužbu na ispravak i dopunu i to radi „ispravka i dopune drugog odlomka izreke tužbenog zahtjeva” pozivajući tužitelja da u roku od osam dana postavi određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, no da je isto sud bio ovlašten učiniti nakon prethodnog ispitivanja tužbe i prije dostave tužbe tuženici na odgovor, dakle svakako u periodu od pripremanja rasprave pa do ročišta za glavnu raspravu, a nikako na samoj glavnoj raspravi. Dakle, nakon primitka tužbe i prethodnog ispitivanja tužbe sud je bio ovlašten donositi rješenja iz članka 278. Zakona o parničnom postupku, a ukoliko je sud smatrao da je tužba sukladno odredbi članka 281. Zakona o parničnom postupku nerazumljiva ili nepotpuna imao je ovlasti radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne mjere predviđene Zakonom o parničnom postupku, pa sud nije smio pet godina nakon podnošenja tužbe i nakon što je prethodni postupak zaključen, na glavnoj raspravi pozivati tužitelja na ispravak i dopunu tužbenog zahtjeva. Naime, ne može sud disponirati s tužbenim zahtjevom na način da traži da se isti nadopuni. Također, sud nije cijenio navode tuženice da je prodajom svoje posebne imovine sudjelovala u otplati vrijednosti kredita koji je bračna stečevina. Iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je iz pregleda uplata po kreditu iznos od 48.690,47 CHF iskorišten za djelomično podmirenje kredita, pogrešno je zaključio da to nema utjecaja na tuženičinu obvezu po ovoj tužbi, već da je tuženica temeljem te uplate u postupku utvrđenja bračne stečevine trebala isticati taj prigovor radi povećanja svog omjera u stjecanju bračne stečevine na predmetnom stanu. Iako je predmetna uplata izvršena 2008. godine, a postupak utvrđenja bračne stečevine uslijedio je kasnije, prvostupanjski sud je morao prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu uzeti u obzir tužitelju da je tuženica prije razvoda braka dio kredita platila iz svoje imovine, jer to bitno utječe na visinu iznosa koji tužitelj potražuje od tuženice. Dakle, sud je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja morao uzeti u obzir da je tuženica prije razvoda dio kredita platila iz svoje imovine, a što sud nije učinio čime je pogrešno primijenio odredbu članka 44. st. 2. Obiteljskog zakona. Nadalje, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo budući u konkretnom slučaju nije primijenio odredbu članka 1112. Zakona o obveznim odnosima, a koju je trebao primijeniti. Naime, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da tuženičina obveza prema tužitelju na povrat pola dijela plaćenih iznosa s osnova kredita predstavlja obvezu po stjecaju bez osnove. No, kako je predmetni stan kupljen za vrijeme trajanja braka kreditom, tužitelj je znao da je polovina stana tuženičina, iako je samo on upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, pa prema tome nije bio dužan nakon razvoda braka plaćati cijelu ratu kredita, već samo jednu polovinu, dok je drugu polovinu trebala plaćati tuženica. Dakle, tužitelj je vršio isplate preko svog suvlasničkog dijela iako je znao da ih nije dužan plaćati, pa stoga shodno odredbi članka 1112. st. 1. ZOO-a nema pravo zahtijevati naknadu od tuženice koju potražuje ovom tužbom.
7. Prije svega, ispravak tužbenog zahtjev odnosi se tek na jedan iznos otplate a ne čitav iznos glavnice zahtjeva, te nije osnovana tvrdnja žalitelja o tome da bi se radilo o neosnovanom pozivanju tužitelja na ispravak podneska odnosno tužbe pet godina po početku parnice.
8. Sud prvog stupnja utvrdio je u takvoj situaciji pravilno kako iz pregleda uplata po kreditu proizlazi da je upravo iznos od 48.690,47 CHF iskorišten za djelomično podmirenje kredita, a za što je sklopljen i prvi aneks ugovoru o kreditu no utuženi su iznosi od listopada 2011. godine, dok je navedena prodaja stana tužene bila tijekom 2008. godine, te je utvrđenje bračne stečevine u sudskom postupku uslijedilo tek 2018. pa je tužena na ime svih uplata ili doprinosa bilo koje vrste koje bi doveli do njezinog većeg omjera u stjecanju bračne stečevine trebala istaknuti u postupku koji se vodio radi utvrđenja bračne stečevine, a u kojem je donesena presuda 2018. već takvi prigovori mogu imati utjecaja na plaćanja za dugove po kreditu koja je tužitelj izvršio nakon što je u parnici radi utvrđenja bračne stečevine utvrđen omjer stranaka od ½ dijela svakome. Stoga pravilno sud utvrđuje kako je u zastari ukupan iznos tužiteljevog potraživanja od 7.745,61 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime polovica iznosa uplaćenih od 14. listopada 2011. do 14. ožujka 2014.
9. U pogledu pak ništetnosti ugovora u pogledu valutne klauzule u CHF i kamatne stope promjenjive odlukom banke, tuženik nije vodio spor protiv banke zbog ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u smislu valutne klauzule u CHF-u i odredaba o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke te je kredit u cijelosti namiren podizanjem kredita u drugoj banci, tijekom 2020. a financijskim vještačenjem je utvrđeno kako uzimajući u obzir djelomičnu ništetnost odredaba ugovore o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu tužitelj preplatio veći iznos od 3.774,19 eura vezano uz kamatu stopu i 9.383,08 eura vezano uz tečaj u razdoblju od dospijeća prve obveze ugovora o kreditu pa do konverzije izvršene 30. rujna 2015. ali tužitelj nije utužio iznose koje je uplatio od 14. listopada 2011., pa je sud preplate u obzir uzeo samo za uplate koje je tužitelj izvršio od 13. lipnja 2014. pa do 30 rujna 2015. ili 1.262,59 EUR. Iznosi koje tužitelj potražuje u tužbi su polovica uplaćenih iznosa po pojedinim anuitetima, te se sveukupno traži 37.341,99 eura pa uz odbitak zastarjelog i preplaćenog po ništetnim odredbama preostaje 28.333,79 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
10. Stoga sud osnovano utvrđuje kako nakon pravomoćnog utvrđenja suvlasničkog omjera u ranijem postupku tužena ne može s uspjehom isticati prigovor u pogledu stjecanja vlasništva za rate kredita koje su otplaćene prije toga, dok činjenica da je tužitelj otplaćivao rate kredita u cijelosti znači da je isti izvršavao obvezu kako je ista ugovorena, pa time nije plaćao izdatak za kojeg je znao da ga nije dužan platiti.
11. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP valjalo je podnesenu žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu dok je temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 166. ZPP odbijen i zahtjev tuženika za dosuđenje troškova povodom žalbe.
U Zagrebu, 2. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sabina Dugonjić
