Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ob-332/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po Željku Macanu i Ivanu Mračiću, odvjetnicima iz OD Macan i Mračić, protiv tuženika 1. GV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženice 2. HV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Josipu Klafuriću, odvjetniku iz Velike Gorice, radi utvrđivanja ništetnosti ugovora i utvrđivanja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tuženika 1. i tuženice 2. protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj P Ob-97/2023-16 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika 1. GV i tuženice 2. HV i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj P Ob-97/2023-16 od 27. svibnja 2024. pod toč. I/1.i I/.2., toč. II., III., IV. i VI. Izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim Kupoprodajni ugovor sklopljen dana 31. listopada 2017. između tuženika 1. i 2., koji Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Malekovića iz [adresa] pod br. OV-11849/17 dana 31.listopada 2017. i to u dijelu koji se odnosi na prodaju i davanje u posjed te ovlaštenje tuženici 2. da može zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva i posjeda u svoje ime i u svoju korist ½ nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 88/A u [adresa] od 113 m2 i dvorište u [adresa] od 862 m2 (ukupne površine 975 m2), ½ nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Izgrađeno zemljište [adresa], Izgrađeno zemljište [adresa], dvoriše od 500 m2 i voćnjak od 776 m2 (ukupne površine 1449 m2) i 1/2 nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Oranica [adresa] od 778 m2 (toč.I/1. Izreke). Utvrđen je ništetnim Ugovor o osnivanju osobne služnosti sklopljen dana 07.svibnja 2018. između tuženice 2. kao vlasnice i posjednice poslužnih nekretnina i tuženika 1. kao plodouživatelja koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice pod br. OV-4380/18 dana 07.svibnja 2018., kao i Aneks ugovora o osnivanju osobne služnosti sklopljen dana 10.svibnja 2018. koji Aneks je ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice pod br. OV-4556/18 dana10. svibnja 2018., i to u dijelu koji se odnosi na osnivanje prava osobne služnost i plodouživanja te ovlaštenje tuženiku 1. da može zatražiti i izvršiti uknjižbu prava osobne služnosti plodouživanja u svoje ime i u svoju korist na ½ nekretnine upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 88/A u [adresa] od 113 m2 i dvorište u [adresa] od 862 m2 (ukupne površine 975 m2), ½ nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Izgrađeno zemljište [adresa], Izgrađeno zemljište [adresa], dvoriše od 500 m2 i voćnjak od 776 m2 (ukupne površine 1449 m2) i ½ nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Oranica [adresa] od 778 m2, a koji je upis izvršen temeljem rješenja zk odjela Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Z-4734/2018 (toč.II/2. Izreke). Utvrđeno je da je tužiteljica po osnovi bračne stečevine vlasnica ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 88/A u [adresa] od 113 m2 i dvorište u [adresa] od 862 m2 (ukupne površine 975 m2), ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Izgrađeno zemljište [adresa], Izgrađeno zemljište [adresa], dvorište od 500 m2 i voćnjak od 776 m2 (ukupne površine 1449 m2) i ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Oranica [adresa] od 778 m2, što je tuženik 1. dužan priznati i trpjeti upis prava suvlasništva na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama na ime tužiteljice (toč.II. izreke). Naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Velikoj Gorici brisanje upisa vlasništva tuženice 2. temeljem Kupoprodajnog ugovora od 31.listopada 2017. i uknjižbe tereta osobne služnosti prava plodouživanja za korist tuženika 2. upisan temeljem rješenja ZK odjela Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Z-4734/2018 na ½ nekretnine upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označenoj kao kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 88/A u [adresa] od 113 m2 i dvorište u [adresa] od 862 m2 (ukupne površine 975 m2), ½ nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Izgrađeno zemljište [adresa], Izgrađeno zemljište [adresa], dvorište od 500 m2 i voćnjak od 776 m2 (ukupne površine 1449 m2) i ½ nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označene kao kčbr. [katastarska čestica] Oranica Gnojnice od 778 m2, što su tuženici dužni priznati i trpjeti (toč.III. izreke). Konačno, nalaženo se tuženicima 1. i 2. solidarno tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.390,95 eur sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude, pa do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IV. izreke). Odbijena je tužiteljica s preostalim zahtjevom preko dosuđenog za plaćanje troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 82,95 eura, kao neosnovanim (toč.V. izreke). Odbijeni su tuženici 1. i 2. sa zahtjevom za naknadu troškova ovog parničnog postupka u iznosu od17.334,06 eura, kao neosnovanim (toč.VI. izreke).

2. Protiv navedene presude žale se tuženici 1. i 2.

3. Tuženici 1. i 2. žale se sadržajno protiv toč. I/1.i I/2., toč. II., III., IV. i VI. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 , 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se navodi žalbe prihvate kao osnovani, pobijana presuda u navedenim dijelovima ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

4. Žalba tuženika 1. i 2. je neosnovana.

5. Predmet prvog (glavnog zahtjeva ) je utvrđenje ništetnim Kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 31. listopada 2017. između tuženika 1. i 2., i to u dijelu koji se odnosi na prodaju i davanje u posjed te ovlaštenje tuženici 2. da može zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva nekretnina pobliže opisanih u izreci presude, utvrđenja ništetnim Ugovora o osnivanju osobne služnosti sklopljenog dana 07.svibnja 2018. između tuženice 2. kao vlasnice i posjednice poslužnih nekretnina i tuženika 1. kao plodouživatelja, koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice pod br. OV-4380/18 dana 07. svibnja 2018., kao i Aneksa ugovora o osnivanju osobne služnosti sklopljen dana 10. svibnja 2018. i to u dijelu koji se odnosi na osnivanje prava osobne služnosti plodouživanja te ovlaštenje tuženiku 1. da može zatražiti i izvršiti uknjižbu prava osobne služnosti plodouživanja za korist ½ nekretnina pobliže opisanih u izreci presude. Nadalje, predmet spora je utvrđenje da je tužiteljica po osnovi bračne stečevine vlasnica ½ dijela opisanih nekretnina što je tuženik 1. dužan priznati i trpjeti upis prava suvlasništva na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama na ime tužiteljice, te nalaganje Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Velikoj Gorici brisanje upisa vlasništva tuženice 2. izvršenog temeljem Kupoprodajnog ugovora od 31.listopada 2017. i uknjižbe tereta osobne služnosti prava plodouživanja za korist tuženika 1. upisanog temeljem rješenja ZK odjela Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Z-4734/2018 na ½ nekretnina pobliže opisanih u izreci presude, što su tuženici 1. i 2. dužni priznati i trpjeti. Predmet drugog (eventualnog) zahtjeva je isplata vrijednosti nekretnina pobliže opisanih u izreci presude ( čl. 188.st.2. ZPP).

6. Tijekom postupka nije bilo sporno da su stranke bile u braku od 15. siječnja 2000. do 17. siječnja 2017., a u kojem braku je rođeno četvero djece. Nadalje nije sporno da su se vratili u Republiku Hrvatsku iz Australije gdje su živjeli do 2008. (a ne do 2005., kako to očitom pogreškom u pisanju naveo sud prvog stupnja).

7. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja:

- da je tuženik 1. podnio tužbu protiv tužiteljice radi razvoda braka, donošenje odluke o stanovanju djece, održavanju osobnih odnosa i uzdržavanju koji postupak se vodi pod poslovnim brojem P Ob165/2016,

- da je za vrijeme trajanja toga parničnog postupka, dana 31.listopada 2017. tuženik 1. sklopio sa svojom majkom, tj. tuženicom 2. Kupoprodajni ugovor temeljem kojega majci prodaje nekretnine koje su predmet ovog postupka, da bi potom bio zaključen Ugovor i Aneks temeljem kojega majka sinu dozvoljava pravo plodouživanja, tj. pravo osobne služnosti predmetnih nekretnina,

- da je za kupoprodaju predmetnih nekretnina utvrđena nerealno niska kupoprodajna cijena od 350.000,00 kn, iako je u to vrijeme vrijednost samo jedne nekretnine, tj. kuće u [adresa] sagrađene na kčbr. [katastarska čestica] koja ima ukupno šest stanova, trebala iznositi oko nekoliko milijuna kuna,

- da je u Ugovoru upisano da kupac, tj. majka isplaćuje novac sinu, tj. tuženiku 1., ali nema niti jednog dokaza da bi spomenuti novac doista postojao, tj. nema niti jednog dokaza da bi tuženica 2. imala na računu spomenuti novac ili da su joj ga doznačili sinovi iz Australije, a niti da bi novac bio uplaćen na račun tuženika ,

- da je očito kako su tuženici 1. i 2. sklopili Kupoprodajni ugovor upravo s namjerom da onemoguće tužiteljicu tada još uvijek suprugu tuženika 1. u ostvarivanje svojih imovinskih prava koja su proizlazila iz činjenice postojanja braka i bračne zajednice jer je u to vrijeme između tužiteljice i tuženika 1. bila u tijeku brakorazvodna parnica te spor vezano uz povjeravanje djece na stanovanje i uzdržavanje,

- da je analizirajući ponašanje tuženika 1. i 2., njihovu savjesnost i dobru vjeru utvrđeno da su oba tuženika postupala prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora protivno savjesnosti, poštenju, dobroj vjeri te je njihovo ponašanje bilo usmjereno na zlouporabu vlasničkih prava tužiteljice kao supruge, a s osnova bračne stečevine jer su tuženik 1., koji je u vrijeme bio suprug tužiteljice i tuženica 2., njezina svekrva vrlo dobro znali ili bar bili upućeni da tužiteljica, kao supruga, ima pravo na bračnu stečevinu te je upravo zaključenje ovog ugovora bilo usmjereno kako bi zloupotrijebili pravo i pravne institucije i onemogućilo tužiteljicu u njezinim pravima koja joj ex lege, tj. odredbama Obiteljskog zakona pripadaju.

8. Polazeći o navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je Ugovor o kupoprodaji ništetan u dijelu kojim je tuženik 1. raspolagao predmetnim nekretninama u ½ dijela jer je znao, isto kao i tuženica 2. da navedeni suvlasnički omjer predstavlja ex lege bračnu stečevinu tužite ljice, pa se radi o ništetnim Ugovorima (čl.322. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, i 29/18, 126/21,114/22 i 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Stoga nalaže zemljišnoknjižnom odjelu brisanje upisa vlasništva tuženice 2. i tereta osobne služnosti, upisanih temeljem ništetnih ugovora u ½ dijela predmetnih nekretnina i odlučuje kao pod toč.I/1. i I/2. izreke presude.

9. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje bračne stečevine ocjenom izvedenih dokaza, uz primjenu pravila o teretu dokazivanja sud prvog stupnja utvrđuje:

- da su tužiteljica i tuženik 1. prodali svoju imovinu koju su imali u Australiji te su s novcem od prodaje kupili predmetne nekretnine, adaptirali su kupljenu kuću u

[adresa] u [adresa],

- da tuženik 1. niti jednom valjanom ispravom, a koja je jedino mjerodavna, nije dokazao da bi on u Australiji bio vlasnik značajnije imovine prije sklapanja braka, tj. da bi imao posebnu imovinu, a što je trebao dokazati bankovnim izvacima, zemljišnoknjižnim izvacima, odnosno drugim javnim ispravama,

- da tuženik 1. nije dokazao da bi bio, prije zaključenja braka, vlasnik poduzeća, odnosno obrta te nije dokazao niti jednom valjanom javnom ili vjerodostojnom ispravom da bi u spomenutim pravnim osobama imao značajnija sredstva ili imovinu,

- da je tuženik 1. u danim iskazima mijenjao bitne navode pa je tako na početku iskazivao da je 2000. tj. prije vjenčanja imao u vlasništvu kuću, dvije parcele zemlje 1⁄2 nekretnine gdje su bile izgrađene 4 kuće, tj. dvije kuće i ušteđevine oko 25.000,00 AUD, da nastavno, pri kraju svog iskazivanja navodi da je u trenutku zaključenja braka imao u vlasništvu samo zemljište, naznačava vrijednost zemljišta te govori da je imao kredit i da je imao ušteđevine 20.000,00 AUD, da mijenja iskaz vezano uz kuću u [adresa] koja je prodana navodeći da je supruga svoj suvlasnički dio u Australiji prenijela na njega da bi ostvarila poreznu olakšicu pa iz toga proizlazi kako je isti priznao da je izgrađena kuća u [adresa] bila u suvlasništvu stranaka, ali je suvlasnički dio tužiteljice prenesen tuženiku 1. kako bi ostvarili izvjesni dohodak od države,

- da jedina okolnost koja je nesporno utvrđena je da je tuženik 1. prije braka imao zemljište i drvenu kuću, ali koja je bila pod hipotekom, dakle, opterećena dugovima, a koja hipoteka se otplaćivala nakon zaključenja braka te isto tako da su tužiteljica i on imali svako svoje vozilo i nešto imovine,

- da su stranke živjele u kući u [adresa] koja je izgrađena 2002., iz ortakluka supruga i njegovog brata, utvrđeno je da je tužiteljica bila suvlasnica kuće u [adresa], a svoj suvlasnički dio prenijela je na tuženika 1., kako bi od države mogla dobivati subvenciju kao majka četvero djece,

- da je tuženik u Australiji imao obrt i poduzeće i bio u ortakluku sa svojim bratom te je kupovao zemljišta, gradio kuće i prodavao ih, od prodaje plaćao hipoteke za kupnju novih zemljišta i na taj način zarađivao, odnosno ostvarivao dobit, ali je sva ta imovina koja je unovčena prodajom prije odlaska iz Australije stečena radom za vrijeme trajanja braka pa se stoga ex lege smatra zajedničkom imovinom stranaka,

-da je tužiteljica bila domaćica, brinula se o kućanstvu i četvero zajedničke mlt. djece, te nije imala uvida u financije supruga,

- da su bračni drugovi, odnosno tužiteljica i tuženik 1. dogovorno kupili nekretnine u Republici Hrvatskoj i to kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tj. kuću u [adresa] koju su kupili 24. siječnja 2005. (za iznos od 126.000 eura) te ju potom adaptirali tako da ista ima šest stanova, potom nekretninu kčbr. [katastarska čestica] koja je kupljena 12. veljače 2013. (za iznos od 465.000 kn) i kčbr. [katastarska čestica] koja je kupljena 27. veljače 2014. (za iznos od 12.000 kn), da su predmetne nekretnine kupljene u Republici Hrvatskoj za vrijeme trajanja braka i bračne zajednice te stoga po zakonu predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, iako su u zemljišnim knjigama upisane samo na tuženika 1.

10. Stoga primjenom odredaba čl. 248., čl. 249., čl. 253. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03,136/04,107/07,57/11 i 61/11 - dalje ObZ/03), te Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 10315-dalje ObZ/15) prihvaća zahtjev tužiteljice i odlučuje ako pod toč.III. izreke presude.

11. Tuženici 1. i 2. žalbom osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnom navodeći prigovore koje su isticali i tijekom postupka, a odnose se na prigovor nedostatka aktivne legitimacija tužiteljice i promašene pasivne legitimacije, tuženika 1. i 2., nepostojanja pravnog interesa, protiveći se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, da bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika 1. predstavljaju predmetne nekretnina i da je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela, kao i valjanosti raspolaganja predmetnim nekretninama u odnosu na suvlasnički dio tužiteljice u ½ dijela. Suština žalbenih navoda tuženika svodi se na tvrdnju da nije riječ o bračnoj stečevini jer su nekretnine stečene, a i adaptirane isključivo sredstvima koje je tuženik 1. ostvario svojim radom, dakle da tužiteljica nije financijski ili radom doprinijela njihovom stjecanju već je tužiteljica smo odgajala djecu, pa joj na ime doprinosa u stjecanju predmetnih nekretnina, kako to smatra tuženik 1. možda pripada samo 1%.

12. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

13. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2 ZPP na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365.st.2 ZP pazi po službenoj dužnosti.

14. Prema odredbi čl.7. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Prema odredbi čl.219.st.1. ZPP svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Sud ne utvrđuje činjenice niti izvodi dokaze koje stranke nisu predložile već jedino odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

15. Tuženik 1. tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza na okolnost vrijednosti firme ZID-Construction (koje je, kako to tvrdi bio suvlasnik s bratom) u trenutku sklapanja braka, kao njegove posebne imovine, što je prema ocjeni ovog suda bilo moguće utvrditi jedino izvođenjem odgovarajućeg (računovodstvenog) vještačenja i odabirom odgovarajuće metode vještačenja ( jer se procjene financijske vrijednosti poduzeće temelji na različitim metodama analize, uk ljučujući prihode, dobit, imovinu, tržišne usporedbe i dr.), koji dokaz tuženik 1. nije predložio. Registar neplaćenih potraživanja na koji se tuženik 1. poziva u žalbi zasigurno nije dokaz iz kojeg bi sud mogao izvesti zaključak o vrijednosti neke pravne osobe, pa stoga tuženik bez osnove ukazuje na nezakonito postupanje suda, glede izvođenje i ocjene tog dokaza.

16. Uvjerenje suda u odnosu na utvrđenje odlučnih činjenica ima podlogu u provedenom dokaznom postupku, slijedom čega ocjena provedenih dokaza na način kako je to učinio sud prvog stupnja nema za posljedicu niti nepravilnost, niti nezakonitost pobijane presude, pa se niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.1. u vezi čl.8. ZPP na koju tuženici 1. i 2. ukazuju u žalbi ne može prihvatiti osnovanim.

17. Žalbeni navodi tuženika 1. i 2. da sud prvog stupnja nije postupio u skladu s uputom ovog suda iz ranije ukidne odluke donesene u ovome sporu (rješenje ovog suda poslovni broj: Gž-1113/2016-4 od 17. srpnja 2019., list 133-134 spisa) nisu osnovani. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da Općinski sud u Velikoj Gorici nije dostavio na uvid zatraženi spis poslovni broj P-233/19, obavijestivši sud prvog stupnja kako nije moguće dostaviti traženi spis zbog vođenje postupka u istom (list 334 spisa). Također iz sadržaja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja uvidom u e- spis, utvrdio da je u navedenom predmetu poslovni broj P-233/19 doneseno rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1657/23 kojim je ukinuta presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-233/19 i predmet vraćen na ponovan postupak. Tako u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl.377.st.2. ZPP, na koju određeno ukazuju tuženici 1. i 2. u svojoj žalbi.

18. Nadalje, suprotno pravnom stajalištu tuženika 1. i 2., odbijanjem dokaza predloženih po tuženicima 1. i 2 . u podnesku od 16. studenog 2023., sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 299. st. 1. i 3. ZPP .

19. Naime, tuženici 1. i 2. nisu tvrdili niti dokazivali da dokaze predložene u podnesku od 16. studenog 2023. bez svoje krivnje nisu mogli predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (na ročištu od 7. listopada 2021.), sukladno čl. 299.st.2. ZPP. Stoga presuda nije donesena niti uz relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.1. u svezi čl. 299. ZPP.

20. Neosnovano tuženici 1. i 2. opetovano u žalbi iznose prigovor da je vrijednost predmeta spora previsoko određena, a na što je već odgovoreno u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda. Prema odredbi čl.40.st.2. ZPP u drugim slučajevima, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Međutim, ako je tužitelj u slučaju iz st. 2. čl.40.st.2. vrijednost predmeta spora naznačio očito suviše visoko ili suviše nisko, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud je ovlašten po prigovoru tuženika ili po službenoj dužnosti, najkasnije na pripremnom ročištu brzo i na prikladan način, provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Navedena odredba ZPP znači da je sud po službenoj dužnosti ovlašten preispitivati u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora samo do zaključenja pripremnog ročišta, pa kada sud nije tako postupio niti je tuženik prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora mjerodavna je vrijednost predmeta spora označena u tužbi i tuženik sa uspjehom ne može prigovarati visini predmeta spora tek u žalbi.

21. U odnosu na žalbene navode koji se tiču nepostojanja pravnog interesa i aktivne legitimacije tužiteljice te promašene pasivne legitimacije tuženika 1. i 2. valja reći slijedeće:

22. U konkretnom slučaju radi se o tužbi na utvrđenje (su)vlasništva, a koja tužba je temeljena na činjeničnim navodima da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika 1., pa je neprihvatljiv žalbeni navod da tužiteljica nije aktivno legitimirana. U postupku bračne stečevine, naime, stranke u postupku (kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani) su bračni drugovi (ili bivši, kao što je slučaj u konkretnoj situaciji).

23. Nadalje, prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom se cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist. Tužiteljica, koja tvrdi da predmetne nekretnine kojima je tuženik 1. (njezin bivši bračni drug) raspolagao u korist tuženice 2. predstavljaju suvlasništvo stranka, i to svakog u ½ dijela po osnovi bračne stečevine ima pravni interes utvrditi ništetnost takovog raspolaganja u odnosu na svoj suvlasnički dio od ½ dijela predmetnih nekretnina i posljedično tome u otklanjanu posljedica ništetnosti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše pravo vlasništva i osobne služnosti uknjižene za korist tuženice 2. u pogledu ½ predmetnih nekretnina, pa je tužena 2. zasigurno pasivno legitimirana za zahtjeve pod toč.I/1. i I/2, te toč. III. izreke presude.

24. Pobijanom presudom u cijelosti je udovoljeno prvom tužbenom zahtjevu tužiteljice, pa sud o drugom (eventualnom) zahtjevu i nije trebao odlučivati. Utoliko je neosnovan žalbeni navod da bi u postupku bila počinjena bitna povreda iz čl. 354.st.1. u svezi čl. 188.st.2. ZPP.

25. U vrijeme stjecanja predmetnih nekretnina bio je na snazi ObZ/03. Prema odredbi čl. 247. ObZ/03 bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu. Odredba čl. 248. ObZ/03 propisuje da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Prema odredbi čl. 253. ObZ/03 imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u čl. 248. tog Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

26. Stoga se sukladno navedenim odredbama na bračnu stečevinu primjenjuje presumpcija suvlasništva bračnih drugova svakog u ½ dijela.

27. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu naprijed citirane odredbe, prvenstveno valja ukazati na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP, prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, te u smislu citirane odredbe ZPP svaka stranka je dužna dokazati one činjenice koje joj idu u prilog. Dakle, ako se radi o imovini stečenoj za vrijeme trajanja braka ili izvanbračne zajednice, teret dokaza je na onoj stranci koja tvrdi da imovina ne predstavlja (izvan)bračnu stečevinu time što treba dokazati da ta imovina predstavlja vlastitu imovinu (tako i Rev-1455/15, Rev-1762/14 i Rev-845/22).

28. U postupku je utvrđeno da su predmetne nekretnine bračna stečevina stranaka jer su stečene radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, odnosno potječu iz te imovine koja je počela sklapanjem braka 15. siječnja 2000., što ukazuje da je tužiteljica predmetnu imovinu, stekla po samom zakonu.

29. Naime, utvrđeno je da su se tužiteljica i tuženik 1. odlučili vratiti iz Australije i živjeti s djecom u Republici Hrvatskoj, da je tuženik 1. kao HRVI dobio mirovinu, a za razliku od Australije djeca su primala dječji doplatak, dakle da je svrha stjecanja predmetnih nekretnina bila zajednički obiteljski život u Republici Hrvatskoj, da su tužiteljica i tuženik 1. prije odlaska iz Australije prodali nekretninu (kuću u kojoj su do tada živjeli) i ostale stvari, te imovinom koju su stekli u Australiji kupili predmetne nekretnine, što isključuje tvrdnju tuženika 1. da bi se radilo o isključivoj imovini jednog bračnog druga.

30. Naime, pitanje doprinosa pojedinog bračnog druga nije relevantno za samo postojanje bračne stečevine. Bračna stečevina nastaje samim stjecanjem imovine radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, neovisno o tome je li doprinos bio financijski ili nefinancijski, budući da Obiteljski zakon polazi od načela jednakog doprinosa bračnih drugova zajednici života. Stoga taj prigovor nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

31. Žalbene navode tuženika 1. i 2. da su predmetne nekretnine kupljene od sredstava ostvarenih prodajom kuće u [adresa], koju kuću i zemljište je tuženik 1. stekao prije sklapanja braka s tužiteljicom, koju kuću je prodao te je dobivenim novcem, a i kapitalom kojeg je imao prije sklapanja braka s tužitelj icom kupio predmetne nekretnine pa iste predstavljaju njegovu vlastitu imovinu nije moguće prihvatiti.

32. U konkretnom slučaju, na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, proizlazi da tuženik 1. na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je imovina koja je predmet postupka kupljena od njegove posebne imovine, dakle od sredstava koje je isti imao prije sklapanja braka ili ih je stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice na drugom pravnom temelju odnosno da bi novčano potraživanje predstavljalo tuženikovu vlastitu imovinu, a ne bračnu stečevinu.

33. Iz iskaza tužiteljice i tuženika 1., koji dijelom potvrđuje svjedok ZV (brat tuženika 1.) proizlazi kako su tuženik 1. i njegov brat imali zajedničku firmu (kompaniju ZID Construction), a pored toga tuženik 1. imao je i samostalan obrt, da su tako kupovali zemljišta, gradili i prodavali kuće, od prodaje plaćali hipoteke za kupnju novih zemljišta i na taj način zarađivali, odnosno ostvarivali dobit, koja je ulagana u nove nekretnine. Utvrđeno je nadalje da je tuženik 1. bio vrijedan čovjek , koji je financijski doprinosio za obitelj, a tužiteljica je omogućila tuženiku 1. da se u potpunosti posveti poslovanju firme i obrta preuzimanjem drugih obiteljskih obveza, brigom oko kuće i odgojem četvero zajedničke djece.

34. Utvrđeno je nadalje da je tuženik 1. prije sklapanja braka imao zemljište i drvenu kuću, no iz nekonzistentnog iskaza tuženika 1. niti dostavljene dokumentacije nije bilo moguće utvrditi da je tuženik 1. prije sklapanja braka imao i neke druge nekretnine, kao i ušteđevinu i u kojem iznosu, a poglavito da je svoju ušteđevinu stečenu prije sklapanja braka s tužiteljicom utrošio za kupnju predmetnih nekretnina (10 tak godina kasnije). Nadalje, nije bilo moguće utvrditi vlasničku strukturu firme ZID Construction niti visinu prihoda i dobiti, ostvarene poslovanjem u firmi i obrtu.

35. Nadalje, utvrđeno je da su tužiteljica i tuženik 1. s djecom živjeli u kući u [adresa] koja je izgrađena 2002. putem kredita koji je podigla firma tuženika 1. i njegovog brata, kao i njihovim radom, da je tužiteljica bila suvlasnica kuće u [adresa] te da je svoj suvlasnički dio dogovorno prenijela na tuženika 1. kako bi od države mogli ostvariti olakšice, na što upućuje iskaz samog tuženika (na ročištu održanom dana 7. listopada 2021.) i koja nekretnina (jedan dio ) prodana je prije odlaska iz Australije, dok je preostali dio prodan dok su stranke već bile u Hrvatskoj.

36. Osim toga, tuženik 1. u danom iskazu (na ročištu od dana 7. listopada 2021.) navodi da je za kupnju kuće iz Australije prebačen iznos od 126.000 eura (direktno prodavatelju ) i iznos od 100.000 eura (na njegov račun u Raiffeisen banci, za što tijekom postupka nije dostavljen dokaz), dok su preostale dvije nekretnine (kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] ) koštale oko 50.000 eura do 60.000 eura i plaćene su novcem koji su donijeli sa sobom kada su se vratili iz Australije 2008., što je u suprotnosti sa navodima njegove žalbe glede porijekla sredstava kojima su kupljenje predmetne nekretnine.

37. Iskazom tužiteljice utvrđeno je da je njezina majka za kupnju kuće u [adresa] (kčbr. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina]) pozajmila iznos od 70.000 AUD, te brat iznos od 5.000 AUD za plaćanje poreza, koji novac nije vraćen. Tuženik se, kako to navodi u iskazu pozajmice ne sjeća.

38. Suprotno navodima žalbe, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je predmetna nekretnina, iako je očito kupljena novcem koji je pozajmila (a ne darovala) tužiteljičina majka tuženiku 1. predstavlja bračnu stečevinu stranka te su tužiteljica i tuženik 1. suvlasnici predmetne nekretnine i to svaki u ½ dijela. Tuženik 1. tvrdnju da je navedena nekretnina njegova posebna imovina, iz ranije navedenih razloga nije dokazao.

39. Kako su prema čl. 249. st. 1. ObZ/03, bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (ako nisu drukčije ugovorili), i u obvezi vratiti dugove s osnove sklopljenih pozajmica, izvjesno utrošenih za njihove zajedničke potrebe tijekom njihove bračne zajednice u jednakim dijelovima. Naime, povezujući zakonsku definiciju bračne stečevine s definicijom imovine, proizlazi da u bračnu stečevinu, uz stvarna prava poput vlasništva i drugih stvarnih prava, ulaze i tražbine koja izviru iz obveznopravnih odnosa u koju je stupio ili se našao jedan od bračnih drugova.

40. Prilikom utemeljenja odgovornosti za novčane dugove trećima (ovdje tužiteljičinoj majci), nastale u stjecanju (zajedničke) imovine može se uspostaviti zajednička (solidarna) odgovornost bračnih drugova (supružnika). Ukoliko solidarna obveza nije posebno propisana zakonom, bračni drugovi su solidarno odgovorni ako je pravni posao iz kojeg proistječe dugovanje, usmjeren na stjecanje imovine koja ulazi u bračnu stečevinu, pri čemu je bračni drug, kojeg se tereti na solidarnu odgovornost s bračnim drugom koji je izravni dužnik, upoznat s osnovom zaduženja te ju je odobrio odnosno od toga prihvaća ostvarenu korist.

41. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je upravo na njezin prijedlog, za kupnju kuće u [adresa] tuženik 1. zatražio pozajmicu od njezine majke na što je njezina majke i pristala, pri čemu je dogovor bio da će se pozajmljeni novac vratiti kada se proda kuća u [adresa], što nije učinjeno, i radi čega tužiteljičina majka protiv tuženika 1. vodi postupak za povrat pozajmljenog novca (poslovni broj P-233/19, koji postupak je za vrijeme trajanja ovog postupka bio u tijeku).

42. Iz navedenog se može zaključiti da su pozajmljena novčana sredstva bila usmjerena na stjecanje imovine koja ulazi u bračnu stečevinu. Stoga okolnost da navedena pozajmica nije vraćena za vrijeme trajanja bračne zajednice ne utječe na suvlasnički omjer stranaka na navedenoj nekretnini već se radi o obveznopravnom zahtjevu koji bi u toj situaciji tuženik 1. imao prema tužiteljici, a što nije predmet ovog postupka.

43. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik 1. osporava suvlasnički omjer tužiteljice navodeći da je tijekom trajanja bračne zajednice, a i nakon prestanka bračne zajednice uložio znatna novčana sredstva u adaptaciju nekretnine kčbr. [katastarska čestica] u [adresa] (za koju tvrdi da predstavlja njegovu vlastitu imovinu), čime je bitno izmijenjen identitet predmetne nekretnine valja reći da tuženik navedene tvrdnje nije ničim dokazao. Naime, tek u podnesku od 16. studenog 2023. tuženik 1. predložio je na okolnost izvedenih radova izvesti dokaz očevidom na licu mjesta i građevinsko vještačenje, koje dokaze nije bilo moguće uzeti u obzir (čl. 299. st. 1. i 3. ZPP), kao što je već ranije obrazloženo.

44. Polazeći od navedenih utvrđenje pravilan je zaključak suda prvog stupnja da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika 1. na kojoj su tužiteljica i tuženik 1. suvlasnici i to svako u ½ dijela iste, a koji žalbenim navodima tuženika 1. i 2. nije doveden u sumnju.

45. Nadalje, utvrđeno je, da je Kupoprodajnim ugovorom od 31. listopada 2017. tuženik 1. raspolagao predmetnim nekretninama koje nisu bile upisane kao suvlasništvo tužiteljice u ½ dijela na način da je iste prodao tuženici 2. (majci), a potom su tuženici 1. i 2. sklopili Ugovor o osnivanju osobne služnosti i Aneks tom Ugovoru, kojim je na predmetnim nekretninama u vlasništvu tužen ice 2. osnovano pravo osobne služnosti (plodouživanje) za korist tuženika 1.

46. I u ponovljenom postupku sud prvog stupnja izvodi pogrešno pravno shvaćanja da se (radi toga što je za kupoprodaju nekretnina naznačena nerealno niska kupoprodajna cijena od 350.000,00 kn i nema dokaza da je tužen ica 2., majka isplatila tuženiku 1. naznačenu kupoprodajnu cijenu, kao i porijeklo isplaćenih sredstava) radi o prividnom ugovoru iz čl.247. ZOO, kao i o posljedicama prividnog ugovora.

47. Posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost - već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinaka, on je pravno nepostojeći pravni posao jer između ugovornih strana takvog ugovora nije postignuta suglasnost volja (iz čl. 247. ZOO) za sklapanje ugovora u sadržaju koji bi se u ičemu ostvarivao i (time) kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja.

48. Takav ugovor, jer kao pravno neegzistirajući (nepostojeći) nema učinaka među ugovornim stranama, ne može biti „protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva“, pa slijedom toga niti ništetan u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, koja posljedicu ništetnosti vezuje uz te okolnosti.

49. No navedeno je bez utjecaja na pravilnost odluke jer je pravilno ocjenjeno da su Kupoprodajni ugovor, a posljedično tome i Ugovor o osnivanju osobne služnosti i Aneks tog ugovora, kojima je tuženik 1. raspolagao nekretninama koje nisu bile upisane kao suvlasništvo tužiteljice u ½ dijela, te je na teret njezinog suvlasničkog dijela osnovana osobna služnost ništetni (čl.322. ZOO).

50. Prema odredbi čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10,143/12 i 152/14 - dalje: ZV) vlasništvo nekretnine stečene temeljem Zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Sukladno odredbi čl. 122. st. 3. ZV nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

51. Odredbama čl. 122., 123. i 124. ZV, kao i odredbom čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 91/96; 68/98; 137/99, 114/01; 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 - dalje: ZZK) jamči se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost stanja u zemljišnoj knjizi, pa u skladu s načelom zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu ocjena valjanosti, odnosno nevaljanosti stjecanja prava vlasništva na zajedničkoj imovini od strane treće osobe zavisi od utvrđenja da li je treća osoba pošteni stjecatelj, odnosno da li je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.

52. Kako prema ustaljenoj sudskoj praksi (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-III/08 od 11. lipnja 2011.) u svakom pojedinačnom slučaju mora se procjenjivati valjanost pravnog posla ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog posla, što se odnosi i na bračnog druga koji nije bio sudionik tog pravnog posla.

53. To uostalom jasno proizlazi i iz odredbe čl. 37. st, 3. ObZ/15, koji je vrijedio u vrijeme raspolaganja „bračnom stečevinom“, odnosno kada je zaključeni sporni Ugovori (2017. i 2018. godine) . Navedenom odredbom propisano je da nepostojanje suglasnosti za poslove redovne i izvanredne uprave ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe, a bračni drug bez čije suglasnosti je izvanredni posao iz stavka 2. tog članka poduzet (poslovi izvanredne uprave, a to bi bio predmetni Ugovor kojim je imovinom raspolagano) ima pravo na naknadu štete koja mu je od strane drugog bračnog druga time uzrokovana.

54. Dakle, nepostojanje suglasnosti za poslove izvanredne uprave, a to je svakako raspolaganje imovinom, ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe, iz čega slijedi zaključak da utječe na prava i obveze nepoštene treće osobe.

55. Na temelju iznesenih utvrđenja ocijenjeno je, da je u vrijeme sklapanja navedenih Ugovora bio u tijeku postupak razvoda braka tužiteljice i tuženika 1. kao i postupak o roditeljskoj skrbi zajedničke mlt. djece i uzdržavanju, da je tuženik 1. (kao bračni drug) znao i morao znati, kao i tuženica 2. (svekrva tužiteljice) koja je živjela u [adresa], a nakon povratka tužiteljice i tuženika 1. u Republiku Hrvatsku živjela je s njima u obiteljskoj zajednici u kući u [adresa], da su predmetne nekretnine bračna stečevina tužiteljice i tuženika 1. s obzirom da su stečene za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice sredstvima stečenim njihovim radom, odnosno koja potječu iz te imovine, slijedom čega je u konačnici i utvrđeno da su tužiteljica i tuženik 1. suvlasnici i to svaki u ½ dijela predmetnih nekretnina. Tužen ica 2. suprotno nije dokazala.

56. Tuženik 1. nije ni tvrdio da je tužiteljicu, sada bivšeg bračnog druga , upoznao s prodajom predmetnih nekretnina tužen ici 2. Upravo suprotno, u danom iskazu (na ročištu od 24. listopada 2023.) navodi da je osjećao da ona to nema potrebe znati jer je on vlasnik kuće u koju je uloženo 99% njegovih novaca, a eventualno 1% tužiteljice. Iskazom tužiteljice utvrđeno je da je za kupoprodaju saznala tek kada ju je bivša svekrva, tuženica 2., pozvala na plaćanje najamnine za predmetnu kuću u [adresa] ( tijekom 2018.). Time su tuženici 1. i 2. u utvrđenim okolnostima postupili protivno savjesnosti, poštenju i dobroj vjeri zaključenjem Ugovora bez znanja i suglasnosti tužiteljice, a takvo ponašanje tuženika 1. i 2. je bilo usmjereno na onemogućavanje tužiteljice u stjecanju njezini prava s osnova bračne stečevine, koja joj pripadaju po zakonu tj. odredbama Obiteljskog zakona.

57. Ništetnost ugovora je ocijenjena prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, vodeći računa o tome da otuđenje tuđe stvari ne čini pravni posao ništetnim u smislu odredbe čl.322.st.1. ZOO jer stjecatelj stječe pravo na nekretnini upisom njega kao vlasnika sukladno odredbi čl. 115. st. 2., čl. 123. ZV i čl. 8. st. 3. ZZK, ako je postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige.

58. Cijeneći sve okolnosti pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su oba tuženika bila nesavjesni stjecatelji. Zbog tih razloga pravni poslovi zaključeni između tuženika 1. i 2. utvrđeni su ništetnim, u dijelu u kojem je raspolagano suvlasničkim dijelom tužiteljice od ½ dijela te naloženo tuženicima 1. i 2., s obzirom na utvrđenu ništetnost Kupoprodajnog ugovora i Ugovora o osnivanju služnosti te Aneksa istog u ½ suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina, koji su bili temelj stjecanja vlasništva predmetnih nekretnina i osobne služnosti, trpjeti brisanje uknjižbe prava vlasništva i prava osobne služnosti na ½ dijela i uspostavu zemljišnoknjižno stanja kakvo je bilo prije provedbe tih ugovora, kao i uknjižbu prava suvlasništva tužiteljice u ½ dijela s osnova bračne stečevine.

59. Zbog svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

60. I odluku o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju tuženici ad/1. i ad/2. određeno osporavaju samo kroz osporavanje naznačene vrijednosti spora, a posljedično tome i primjene Tarife. Tuženici 1. i 2. nisu naveli druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl.365.st.2. ZPP).

U Zagrebu 2. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović