Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-212/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća, te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv 1. optužene ABC i drugih, zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevara – iz članka 236. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 , 61/15, 101/17 i 118/18 - u daljnjem tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama koju su protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: K- 127/2024-33 od 11. studenog 2025., podnijeli 1. optužena ABC i Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe 1. optužene ABC i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Bjelovaru proglasio je krivom 1. optuženu ABC, zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – prijevara – iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11 te ju je, na temelju članka 236. stavka 2. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a uz primjenu članka 56. KZ/11 izrekao joj je uvjetnu osudu na način da kazna zatvora na koju je osuđena neće biti izvršena ako 1. optužena ABC u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 1. optuženoj ABC, u slučaju opoziva uvjetne osude, u kaznu zatvora na koju je osuđena uračunat će se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. travnja 2014. do 24. travnja 2014.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13; 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24 i 72/25 dalje u tekstu ZKP) prihvaćen je u cijelosti imovinskopravni zahtjev oštećenog [naziv], Zagreb, [adresa]., [osobni identifikacijski broj], te mu je dosuđen iznos 132.492,78 eura i određeno je da navedeni iznos 1. optužena ABC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz Križevaca, [adresa],dužan isplatiti oštećeniku u roku 1 (jedne) godine.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP naloženo je 1.optuženoj ABC da u roku 15 dana po pravomoćnosti presude u državni proračun naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka2. točka 1. do 6. ZKP s naslova paušala u iznosu 300,00 eura.

1.4. Istom presudom protiv 2. optužene IR, na temelju članka 452. točka 6. ZKP, odbijena je optužba da bi počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti

– nesavjestan rad u službi – iz članka 339. KZ/97 Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - u daljnjem tekstu: KZ/97).

1.5. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP oštećena Republika Hrvatska je upućena da imovinskopravni zahtjev u iznosu 38.973,95 eura sa zakonskim kamatama može ostvarivati u parnici.

1.6. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. Točka 1. do 5. ZKP te nužni izdaci 2. optužene IR i nužni izdaci i nagrada braniteljice padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela 1. optužena ABC po branitelju Krunoslavu Kunštiću, odvjetniku iz Koprivnice, a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP, povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 3 ZKP i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Protiv navedene presude, zbog odluke o kazni u odnosu na 1. optuženu ABC, žalbu je podnio državni odvjetnik, te u odnosu na 2. optuženu IR zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 3. ZKP s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da 1. optuženu ABC osudi na strožu kaznu, a 2. optuženu IR proglasi krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 339. KZ/97.

2.2. Odgovore na žalbu podnijeli su 1. optužena ABC, po branitelju Krunoslavu Kunštiću i 2. optužena IR po braniteljici Tatjani Figač-Gregurić s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

2.3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

3. Žalbe 1. optužene ABC i državnog odvjetnika nisu osnovane. 4. 1. optužena ABC samo parafrazira odredbu članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP, međutim, sadržajno ne navodi u čemu se ta povreda sastoji. Iz sadržaja žalbe proizlazi da 1. optužena ABC vrlo detaljno izlaže svoje mišljenje vezano uz trajanje izvanbračne zajednice nje i pokojnog hrvatskog branitelja GR , u koju svrhu predlaže i ispitivanje više svjedoka koji bi trebali potvrditi postojanje te zajednice, a sve vezano uz odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 94/01), a što predstavlja žalbenu osnovu nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Također navodi da sud nije iznio razloge o primjeni blažeg zakona jer joj je inkriminirano da je djelo počinila za vrijeme važenja i KZ/97 i KZ/11 te da je nastupila zastara kaznenog progona iz kojeg razloga se i žali zbog povrede kaznenog zakon iz članka 469. točka 3. ZKP. Prije svega treba istaknuti da je prvostupanjski sud shodno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP, jasno, valjano i dostatno, bez proturječja, izložio iz kojeg razloga je sporne činjenice našao dokazanim, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa imajući na umu navedeno, a i ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena b itna povreda odredaba kaznenog postupka, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tako da u tom dijelu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalba 1. optužene GR nije osnovana.

4.1. Što se tiče pitanja primjene blažeg zakona 1. optužena GR treba imati na umu da joj se inkriminira da je kazneno djelo počinila zaključno sa 30 travnja 2014., dakle u vrijeme kada je već stupio na snagu KZ/11, pa je prema tome sud pravilno primijenio KZ/11 što je sukladno odredbi članka 3. stavka 1. i 2. KZ/11 jer zakon se nije promijenio nakon počinjenja kaznenog djela već tijekom počinjenja inkriminiranog joj kaznenog djela. Prema članku 82. KZ/11 zastara kaznenog progona počinje teći kad je kazneno djelo počinjeno, a ako posljedica koja je obilježje kaznenog djela nastupi kasnije, zastara počinje teći od tog trenutka. Kako nastupila šteta za oštećenika predstavlja posljedicu počinjenja inkriminiranog kaznenog djela, a ta šteta je nastupila zaključno sa 30 travnja 2014., kada je 1. optužena GR primila posljednju obiteljsku mirovinu, pa imajući na umu zapriječenu kaznu zatvora za kazneno djelo iz članka 236 stavka 2. KZ/11 (od jedne do osam godina) te odredbu članka 81. stavka 1. alineja 3. i stavka 3. KZ/11 zastara kaznenog progona optuženice nastupa 30 travnja 2036. Slijedom navedenog žaba 1. optužene GR nije osnovana kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

4.2. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na koju osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ne postojanju izvanbračne zajednice između nje i pokojnog hrvatskog branitelja GR , a koja okolnost je bitna za utvrđivanje njezinog prava na isplatu obiteljske mirovine prema naprijed navedenom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, treba istaknuti da je GR, kako to proizlazi iz Izvoda iz matice umrlih (list 106 spisa), preminuo **.**.1991. i to od posljedica ranjavanja prilikom obnašanja službenog zadatka u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a što proizlazi iz Potvrde o okolnostima pogibije (list 88 spisa). U svrhu realiziranja svojih prava, za koja je smatrala da joj pripadaju, a koja se odnose na primanje obiteljske invalidnine i mirovine iza pokojnog bivšeg supruga GR (brak razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda u Križevcima broj 531/82 od 29. 6. 1982.) 1. optužena GR je pred Općinskim sudom u Križevcima pokrenula postupak za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice između nje i pokojnog GR. Rješenjem navedenog suda broj R1.43/97-7 od 7. travnja 1998. potvrđenog Rješenjem Županijskog suda u Koprivnici od 11. lipnja 1998., a kako to proizlazi iz izreke navedenog rješenja, odbijen je prijedlog 1. optužene GR za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice između nje i pokojnog GR u razdoblju od 29. lipnja 1982. do 1. listopada 1991. 1. optužena GR u žalbi navodi da je prema navedenoj presudi postojanje izvanbračne utvrđeno prema Obiteljskom zakonu, prema kojem je za postojanje te zajednice potrebno da su prije pogibije stranke živjele u zajedničkom kućanstvu najmanje tri godine, dok se prema članku 8. stavku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 94/01) članom uže obitelji, između ostalog, smatra izvanbračni drug poginuloga koji je do njegove pogibije živio s njim u zajedničkom kućanstvu najmanje godinu dana i u svrhu dokazivanja navedenog, odnosno zajedničkog života u trajanju jedne godine, 1. optužena GR je predložila ispitivanje više svjedoka te je navela da ta činjenica proizlazi i iz osobnih isprava pokojnog koje su u trenutku smrti bile kod nje, činjenice da je sudjelovala u organizaciji sahrane i da je naručila nadgrobni spomenik. 1. optužena GR treba imati na umu da iz naprijed citirane odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji jasno proizlazi da se članom uže obitelji smatra osoba koja je sa, u konkretnom slučaju pokojnikom, živjela u izvanbračnoj zajednici najmanje godinu dana prije njegove pogibije. Dakle, u trenutku pogibije pa godinu dana prije tog vremena 1. optužena GR je sa pokojnim GR morala živjeti u izvanbračnoj zajednici da bi mogla ostvariti svoja prava prema navedenom Zakonu. Iz naprijed citiranog pravomoćnog rješenja suda proizlazi da do trenutka smrti [adresa]. optužena GR nešto više od devet godina sa GR nije živjela u izvanbračnoj zajednici. Tu okolnost koja je utvrđena pravomoćnim rješenjem 1. optužena GR ne može osporavati ispitivanjem bilo kojih svjedoka niti bilo kojim drugim činjenicama koje je navela i predložila da se izvedu kao dokaz. Dakle radi se o javnoj ispravi i o istom pitanju ne može se ponovno voditi spor (ne bis in idem) , niti se utvrđene činjenice tom presudom mogu pobijati kako to predlaže 1. optužena GR u žalbi. Slijedom navedenog činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno jer je 1. optužena GR znala za tu odluku međutim podnijela je zahtjev za dobivanje obiteljske mirovine iako je bila svjesna da za to ne ispunjava uvjete što je jasno proizlazilo iz navedenog rješenja. Tijelo koje je donosilo odluku te činjenice n ije bilo dužno provjeriti već odluku donosi samo na temelju predanih isprava, a 1. optužena GR nije predala navedeno rješenje jer je znala da u tom slučaju njezin zahtjev neće biti pozitivno riješen. Time je 1. optužena GR dovela i održavala u zabludi službenike HZMO-a, a sebi pribavila znatnu imovinsku korist i time je počinila kazneno djelo iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11 za koje ju je prvostupanjski sud pravilno proglasio krivom. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, te optuženice detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti te u svezi sa drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno analizirao i utvrdio činjenično stanje. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba 1. optužene GR niti u tom dijelu nije osnovana.

4.3. Državni odvjetnik se u odnosu na 1. optuženu GR, žali zbog odluke o kazni smatrajući da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti i to činjenicu neosuđivanosti optuženice, protok vremena od počinjenja kaznenog djela i njezino korektno držanje pred sudom, dok nije pravilno vrednovao visinu pribavljene imovinske koristi odnosno nastupile štete. S obzirom na činjenicu da se 1. optužena GR nije žalila zbog odluke o kazni, međutim, žalila se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, ovaj drugostupanjski sud je imajući na umu odredbu članka 478. ZKP razmotrio tu odluku. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je naprijed navedene kako olakotne tako i otegotne okolnosti pravilno i cijenio i vrednovao pa imajući na umu da se radi o osobi starije životne dobi (rođena 1955. godine) pravilno je 1. optuženoj GR izrekao uvjetnu osudu na način da joj je utvrdio kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine uz vrijeme provjeravanja u trajanju 3 (tri) godine u koju kaznu joj je, u slučaju opoziva uvjetne osude, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. travnja 2014. do 24. travnja 2014. Tako izrečenom kaznenom sankcijom u cijelosti će se postići svrha kažnjavanja i tom sankcijom će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kaznena sankcija će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na 1. optuženu GR tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Slijedom navedenog žalba držanog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana.

5. Državni odvjetnik se u odnosu na 2. optuženu IR žali zbog povrede kaznenog zakona iz odredbe članka 469. točka 3. ZKP tvrdeći, u bitnome, da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je nastupila zastara kaznenog progona navedene optuženice jer se radi o tzv. trajnom nepravom kaznenom djelu počinjenom nečinjenjem koje se sastoji u radnji nečinjenja, odnosno propuštanju dužnog činjenja te nastupile posljedice koja je bitno obilježje djela te se ima smatrati dovršenim nastupom posljedice, od kada treba računati rok zastare kaznenog progona. U konkretnom slučaju posljedica je u cijelosti nastupila tijekom lipnja 2014. godine, pa imajući na umu članak 81. KZ/11 zastara kaznenog progona nastupa 30. lipnja 2026. Prema mišljenju prvostupanjskog suda 2. optužena IR je djelo dovršila kada su nastupile posljedice tog djela, a to je prema stavu suda u trenutku izdavanja potvrde prema kojoj je 1. optuženoj GR priznat status člana obitelji kao izvanbračnoj supruzi poginulog hrvatskog branitelja, odnosno 9. listopada 2002., pa je imajući na umu odredbu članka 81. KZ/11 zastara kaznenog progona navedene optuženice nastupila 10. listopada 2014. U odnosu na sve navedeno prije svega treba istaknuti da državni odvjetnik 2. optuženoj IR inkriminira počinjenje kaznenog djela prema KZ/97, a ne prema KZ/11. Dakle, na tu optuženicu se, osim odredbi o zastari, primjenjuje taj Zakon. Prema članku 26. KZ/97 kazneno djelo je počinjeno kada je počinitelj radio ili bio dužan raditi bez obzira kada je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela. Iz odredbe članka 86. KZ/11, koji propisuje primjenu rokova zastare, proizlazi da se u slučaju promjene rokova zastare kaznenog progona ili izvršenja kazne primjenjuju zastarni rokovi iz KZ/11. To prema stavu ovog drugostupanjskog suda znači da navedena odredba propisuje samo primjenu odredbi iz KZ/11 koje određuju potreban protok vremena za nastupanje zastare kaznenog progona ili izvršenja kazne, odnosno konkretno članke 81. KZ/11 i 83. KZ/11, a ne i druge odredbe Glave Sedam (VII.) u kojoj su navedene i druge odredbe vezano na pitanje zastare pa tako niti odredba 82. KZ/11 koja propisuje da zastara počinje teći od nastupanja posljedice, ako posljedica predstavlja obilježje kaznenog djela. To u konkretnom slučaju znači da je 2. optužena IR kazneno djelo počinila 3. srpnja 1998. kada je zaprimila pravomoćno rješenje Općinskog suda u Križevcima kojim je odbijen prijedlog 1. optužene GR za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice i na temelju kojeg je trebala pokrenuti obnovu postupka, a što nije učinila. Imajući na umu odredbu članka 81. stavka 1. alineja 5. i stavka 3. KZ/11 pravilno je prvostupanjski sud u odnosu na 2. optuženu IR radi nastupa zastare kaznenog progona odbio optužbu, ali sa pogrešnim razlozima. Slijedom navedenog žalba držanog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana.

6. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP u svezi članka 467. ZKP).

7. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženica, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 2. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Lidija Vidjak