Poslovni broj: Us II-23/2026-11
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice DA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, OIB: 68011638990, radi prava na pristup informacijama , na sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.
r i j e š i o j e
Tužba se odbacuje.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika odbija se žalba tužiteljice izjavljena zbog neodlučivanja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske o njezinom zahtjevu za pristup informacijama od 14. ožujka 2025., kojim je tužiteljica zatražila dostavu preslike originala dokumentacije iz koje je vidljivo temeljem kojih isprava je ŠA imenovan za Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske (diploma pravnog fakulteta, pravosudni ispit, životopis, odluke ili neke druge isprave o prestanku obnašanja dužnosti imenovanog).
2. Tužiteljica je protiv osporenog rješenja ustala s tužbom u kojoj, u bitnom, navodi da joj je tuženik u 2025. godini uporno odbijao dostaviti elektronskom poštom osam rješenja o žalbama, dok bi par drugih rješenja o žalbama tuženik dostavljao elektronskom poštom bez ikakvih problema. Ističe da je od tuženika zatraženo da tužiteljici rješenja dostavi isključivo putem elektronske pošte, jer dostava putem Hrvatske pošte ne funkcionira. Nakon što je tužiteljica zahtjevom za pristup informacijama zatražila od tuženika da joj dostavi sva rješenja o žalbama, ista su dostavljena 16. siječnja 2026., te je tek tada tužiteljica došla u mogućnost podnijeti predmetnu tužbu. Nastavno tužiteljica iznosi tužbene razloge zbog kojih smatra da osporeno rješenje tuženika nije na zakonu utemeljeno, te predlaže ovom Sudu usvojiti tužbu, poništiti osporeno rješenje i predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak, uz obvezu potpunog utvrđenja materijalne istine.
3. Tuženik, u odgovoru na tužbu, smatra tužbu nepravodobnom. Pritom upire na odredbu članka 85. stavka 1. (osobna dostava), te članka 90. stavka 1. i članka 91. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), kojima je regulirana dostava pismena u upravnom postupku. S tim u vezi ističe kako je o žalbi tužiteljice donio rješenje koje je pokušao dostaviti osobnom dostavom putem pošte s povratnicom, ali se takva pošiljka vratila s naznakom "nepoznat", nakon čega se kontaktiralo tužiteljicu putem elektroničke pošte u vez i s eventualnom promjenom adrese. Međutim, tužiteljica nije izvijestila tuženika o promjeni svoje adrese, već je tražila da joj se rješenje dostavi putem elektroničke pošte. Stoga je pobijano rješenje tuženika dostavljeno 2. svibnja 2025. javnom objavom na oglasnoj ploči tuženika, a tužiteljici je dostavljen arhivski primjerak rješenja u navedenom predmetu dana 2. svibnja 2025., putem elektroničke pošte, što je razvidno iz priloženih isprava. Tužiteljica je sukladno uputi o pravnom lijeku iz arhivskog primjerka rješenja, nakon primitka istog, mogla podnijeti tužbu sudu u roku od 30 dana od dana dostave tog rješenja (istekom 8 dana nakon što je isto dostavljeno javnom objavom 2. svibnja 2025.), što nije učinila, nego ju je podnijela 26. siječnja 2026., odnosno izvan roka od 30 dana od dana dostave rješenja tuženika, zbog čega je njezina tužba nepravodobna. Tuženik osporava i osnovanost tužbenih razloga, kojima tužiteljica pobija zakonitost rješenja, te predlaže ovom Sudu tužbu odbaciti kao nepravodobnu, podredno, tužbeni zahtjev odbiti i potvrditi rješenje.
4. Sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26.-odluka USRH – dalje u tekstu: ZUS), odgovor na tužbu tuženika dostavljen je tužiteljici, koja se na isti očitovala podneskom od 18. veljače 2026., navodeći da tuženik u svom odgovoru potvrđuje kako je tužiteljici dana 2. svibnja 2025. putem elektroničke pošte dostavljen dokument naziva "arhivski primjerak" rješenja, međutim, taj dokument sadržava vlastoručni potpis ovlaštene službene osobe i otisak službenog pečata tuženika, što po svojoj pravnoj naravi predstavlja primjerak rješenja, a ne interni arhivski primjerak bez pravnih učinaka. Mišljenja je da to ukazuje kako dostava rješenja nije izvršena zakonito sukladno odredbama ZUP-a, pri čemu upire na članak 94. stavak 1. i članak 98. stavak 1. ZUP-a, te članak 5. stavak 1. Zakona o elektroničkoj ispravi ("Narodne novine", broj: 150/05. i 128/22.). Dodatno upućuje na ustaljenu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj rok za podnošenje tužbe može početi teći od dana zakonite dostave upravnog akta stranci pa, budući da formalna dostava rješenja tužiteljici nikada nije izvršena sukladno ZUP - u i Zakonu o elektroničkoj ispravi, to smatra da rok za podnošenje tužbe nije mogao početi teći. Ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti navode tuženika o nepravodobnosti tužbe.
5. Tužba je nepravodobna.
6. Odredbom članka 46. stavka 1. točke 1. ZUS-a propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena nepravodobno ili prijevremeno.
7. Prema odredbi članka 40. ZUS-a, tužba se podnosi sudu u roku od 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje (stavak 1.), s tim da ako pojedinačna odluka nije dostavljena stranci sukladno propisanim pravilima o dostavi, tužba se može podnijeti u roku od 90 dana od dana kad je stranka saznala ili je mogla saznati za odluku. Tužitelj je u tužbi dužan učiniti vjerojatnim i navesti dokaze da je tužba podnesena u roku (stavak 3.).
8. Sukladno pak članku 41. stavku 1. ZUS-a, tužba se predaje nadležnom sudu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom odnosno dostavlja u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, dok se, prema stavku 3. citirane zakonske odredbe, dan kad je informacijski sustav potvrdio podnositelju primitak tužbe, smatra danom predaje tužbe sudu, s tim da tužba u elektroničkom obliku mora biti potpisana kvalificiranim elektroničkim potpisom u skladu s posebnim propisima, u kojem slučaju se smatra vlastoručno potpisanom.
9. Iz podataka sveza spisa razvidno je da je tužiteljici rješenje tuženika dostavljeno 2. svibnja 2025., i to javnom objavom zbog nemogućnosti dostave na naznačenu adresu (članak 95. ZUP-a) te dodatno (iako neobavezno) i na adresu elektroničke pošte naznačene u zahtjevu tužiteljice. Potonja dostava, naime, nije i zakonom propisana osobna dostava kakvu ima u vidu članak 85. stavak 1. ZUP-a, jer se dostava elektroničkim putem obavlja u korisnički pretinac informacijskog sustava povezanog na državnu informacijsku infrastrukturu, te se samo tako obavljena dostava smatra osobnom dostavom u smislu članka 94. stavka 6. ZUS-a.
10. Uvažavajući tako utvrđeno činjenično stanje, kao i relevantne postupovne odredbe kojima je propisana dostava upravnih akata, proizlazi da je posljednji dan roka za podnošenje tužbe istekao u lipnju 2025., dok bi u slučaju neuredne dostave rok od 90 dana od dana kad je tužiteljica saznala za rješenje tuženika istekao u kolovozu 2025. godine.
11. Tužba tužiteljice, međutim, osim što nije predana na način propisan odredbom članka 41. ZUS-a (nije predana putem informacijskog sustava i nije potpisana kvalificiranim elektroničkim potpisom), podnesena je elektroničkom poštom 23. siječnja 2026., dakle, izvan zakonom propisanog i u uputi o pravnom lijeku označenog roka od 30 dana, što ukazuje da je ista nepravodobna, kako to osnovano navodi i tuženik u odgovoru na tužbu.
12. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni navodi tužbe i podnesaka tužiteljice dostavljenih tijekom predmetnog upravnog spora, a u kojima tužiteljica osporava pravilnost dostave paušalno se pozivajući na članak 94. i članak 98. ZUP -a, iako istodobno i sama tvrdi da joj je rješenje dostavljeno ne samo javnom objavom, nego i elektroničkom poštom 2. svibnja 2025., slijedom čega ovaj Sud nalazi da je, neovisno o tomu kako je to rješenje nazvao tuženik (arhivski primjerak), već toga dana tužiteljica imala saznanja za navedenu odluku te je, ako je smatrala da dostava nije uredna, mogla u daljnjem roku od 90 dana podnijeti tužbu sudu (članak 40. stavak 3. ZUS -a), što je propustila učiniti.
13. Nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari ni okolnost da je tužiteljici navedeno rješenje (zajedno s više drugih rješenja) ponovno dostavljeno 16. siječnja 2026., a na koju upućuje u tužbi, jer se radi o dostavi više rješenja po sasvim drugoj osnovi (po podnesenom zahtjevu za pristup informacijama), i to nakon što je postupak u ovoj stvari dovršen i rješenje otpremljeno na zakonom propisani način (javnom objavom).
14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 46. stavka 1. točke 1. ZUS -a, ne ulazeći meritorno u ocjenu tužbenih navoda, tužbu odbaciti kao nepravodobnu.
U Zagrebu, 2. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
