REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5281/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Koprivnica, Koprivnica, Zrinski trg 1, OIB 62112914641, kojeg zastupaju punomoćnici Krunoslav Kunštić i Zoran Kurcinak, odvjetnici u Koprivnici, protiv tuženika KOPRIVNICAPARKING d.o.o., Koprivnica, Gornji Banovec 19, OIB 42713175359, kojeg zastupaju punomoćnici Mladen Klasić, Željko Rožić i Sanela Kontin Miklin, odvjetnici u Križevcima, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025., kojom je potvrđena te preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv- 54/2018-8 od 17. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 2. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja, se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025., kojom je u dijelu točke 1. te u točki 4., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020., te preinačena u preostalom dijelu točke 1., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP). Postavlja 2 (dva) pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:

“1. Da li od strane tužitelja jednostrana izmjena Odluke o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice („Glasnik Grada Koprivnice“ br 2/10,6/10 i 3/14 ) do koje izmjene nije došlo zbog izvanrednih okolnosti koje su nastale nakon sklapanja Ugovora o koncesiji a koje se nisu mogle predvidjeti te kojom izmjenom Odluke se bitno mijenja i sklopljeni Ugovor o koncesiji na štetu tuženika, predstavlja povredu ugovorne obveze tužitelja koji je izvršio jednostrano izmjenu Odluke te da li takva izmjena Odluke o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice („Glasnik Grada Koprivnice“ br 2/10,6/10 i 3/14 ) predstavlja protupravnu radnju tužitelja u smislu pretpostavki za naknadu štete koju je tuženik pretrpio zbog izmjene Odluke.“

„2. Da li se tuženik koji uslijed jednostrane izmjene Odluke o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice („Glasnik Grada Koprivnice“ br 2/10,6/10 i 3/14 ) do koje izmjene nije došlo zbog izvanrednih okolnosti koje su nastale nakon sklapanja Ugovora o koncesiji a koje se nisu mogle predvidjeti te kojom izmjenom Odluke se bitno mijenja i sklopljeni Ugovor o koncesiji na štetu tuženika, nije tražio izmjenu Ugovora o koncesiji temeljem članka 369. ZOO -a, može osnovano zbog nastale štete zbog izmjene Odluke isticati prigovor prijeboja protiv tužiteljevog zahtjeva za isplatu dospjele naknade za koncesiju“.

2. Podnositelj prijedloga smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje kroz pravo na legitimno očekivanje kao dio aspekta zabrane arbitrarnog postupanja, pravo na obrazloženu sudsku odluku te pravo na jednakost oružja.

3. Tužitelj u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije navodi u bitnom kako je prijedlog očito neosnovan te kako isti valja odbiti te potražuje naknadu parničnog troška podnesenog odgovora na prijedlog.

4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao davatelja koncesije za plaćanje neplaćenog dijela naknade za koncesiju temeljem Ugovora o koncesiji broj 147/09 i broj 208/14 koju potražuje od tuženika kao koncesionara u iznosu od 1.116.405,95 kn te zahtjev za plaćanjem ugovorne kazne uslijed raskida ugovora u iznosu od 52.500,00 kn.

6. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP revizijski sud je utvrdio da postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

7. Prvotno valja navesti kako je u ovom parničnom postupku već ranije bilo doneseno drugostupanjsko rješenje poslovni broj Pž-1156/2020-3 od 7. studenog 2002., kojim rešenjem je u točki I. izreke ukinuta prvostupanjska presuda poslovni broj Povrv- 54/2018-8 od 17. siječnja 2020., u točki 1. i 2. (pod kojim točkama je djelomično održan na snazi platni nalog za iznos od 1.168.905,95 kn zajedno sa zateznim kamatama te ukinut platni nalog u dijelu predvidivih troškova ovršnog postupka) i u točki 4. (kojom je odlučeno o troškovima postupka) te su tužba i protutužba odbačene. Nadalje, prvotnim drugostupanjskim rješenjem je odbačena žalba protiv točke 3. prvostupanjske odluke kojom je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika te je odbijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja sadržanog u izreci te presude kojim je odbačen tuženikov prigovor radi prebijanja. Predmetno drugostupanjsko rješenje od 7. studenog 2022. je povodom dopuštene revizije, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1103/2023-2 od 18. veljače 2025. djelomično ukinuto i to u točki I., osim u dijelu koji se odnosi na odbacivanje protutužbe te u točkama II. i V. (u dijelu kojim je ukinut platni nalog i u dijelu ovršnih troškova).

7.1. Dakle, drugostupanjska odluka vezana uz protutužbu te prigovor radi prebijanja nije ukinuta rješenjem ovog suda, a u ponovljenom postupku drugostupanjski je sud odlukom poslovni broj Pž-2436/2025-2 od 15. srpnja 2025., protiv koje je odluke tuženik sad podnio prijedlog za dopuštenje revizije, odlučivao o točki 1. i 4. prvostupanjske odluke Povrv-54/2018-8 od 17. siječnja 2020.

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili;

- da su tužitelj kao davatelj koncesije i tuženik kao korisnik koncesije sklopili Ugovor br. 147/09 o koncesiji za obavljanje komunalne djelatnosti – upravljanje i održavanje javnih parkirališta na području Grada Koprivnice dana 27. veljače 2009., na rok od 5 godina i to od 1. ožujka 2009. do 1. ožujka 2014., te Ugovor o koncesiji br. 208/14., dana 9. srpnja 2014., na rok od 5 godina s time da rok počinje teći s danom potpisivanja Ugovora odnosno od 9. srpnja 2014.,

- da se tuženik kao koncesionar obvezao obavljati poslove naplate parkiranja, blokiranja, deblokiranja i premještanja nepropisno parkiranih, zaustavljenih i napuštenih vozila sukladno važećim odlukama pa tako i sukladno važećoj Odluci o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice ("Glasnik Grada Koprivnice" br. 2/10, 6/10 i 3/14) koju je Gradsko vijeće tužitelja donijelo 23. ožujka 2010.,

- da je Gradsko vijeće tužitelja 8. veljače 2016. donijelo Odluku o izmjenama Odluke o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice, a kojom Odlukom su djelomično mijenjane odredbe Odluke o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice ("Glasnik Grada Koprivnice" br. 2/10, 6/10 i 3/14),

- da nije bio sporan predmet koncesije kao niti visina koncesijske naknade,

- da tužitelj kao jedinica lokalne samouprave ima pravo donositi odluke o načinu i naplati parkiranja pa se donošenje upravo takve odluke ne može smatrati protupravnom radnjom niti povredom ugovorne obveze,

- da predmetna odluka nije donesena jednostrano odnosno bez suglasnosti tuženika,

- da tuženik nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu uslijed čega je njegov protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan,

- da je ugovorni odnos parničnih stranaka prema Ugovoru o koncesiji br. 208/14 raskinut u lipnju 2017., i to jednostranim raskidom Ugovora od strane tužitelja kao davatelja koncesije iz razloga što tuženik kao koncesionar nije platio naknadu za koncesiju više od 2 puta uzastopno odnosno neuredno plaća koncesiju.

7.2. Slijedom svega navedenog nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik nije platio tužitelju koncesijsku naknadu koju je bio dužan platiti u skladu s nesporno sklopljenim ugovorima, da je ugovor o koncesiji broj 208/14 raskinut krivnjom tuženika, da s obzirom na prethodnu revizijsku odluku drugostupanjski sud ne može odlučivati navodima koji se odnose na odluku o protutužbenom zahtjevu i prigovoru radi prijeboja već je taj sud ispitivao postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 875.025,53 kune za koju je 8. kolovoza 2017. dao izjavu o prijeboju (građanskopravni prigovor prijeboja), da je u potonje navedenom zapravo riječ o tražbini za naknadu štete, za koju tuženik tvrdi da mu je nastala zbog toga što je tužitelj izmijenio Odluku o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice („Glasnik Grada Koprivnice“ broj: 2/10, 6/10 i 3/14), da takva radnja tužitelja nije protupravna obzirom je tužitelj kao jedinica lokalne samouprave u obvezi voditi brigu o svim komunalnim djelatnostima te je isto tako ovlašten donositi Odluke, a osobito iz razloga jer se tužitelj ugovorom nije obvezao da prvotnu Odluku o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima za vrijeme ugovornog odnosa neće mijenjati. Nadalje, nižestupanjski sudovi su utvrdili da se tuženik suglasio s navedenom izmjenom te da i nije bilo sporno da nije tražio izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti te da o postojanju promijenjenih okolnosti iz odredbi čl. 369. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO) sud ne može odlučivati bez zahtjeva jedne ugovorne strane za izmjenu ili raskid ugovora, stoga je utvrđena kako tužiteljeva tražbina nije prestala prijebojem. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog za iznos od 52.500,00 kn na ime ugovorne kazne zbog raskida ugovora iz razloga što se zbog raskida ugovora ne može ugovoriti plaćanje ugovorne kazne niti se ona može ugovoriti za neispunjenje ili zakašnjenje u ispunjenju novčane obveze. Svakako, raskidom ugovora prestaje mogućnost ostvarivanja prava na ugovornu kaznu.

8. Prijedlog podnesen na temelju odredbe čl. 385.a st. 1 . ZPP svodi se na pitanja koja u bitnom problematiziraju izmjenu Odluke o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice, a kojom Odlukom su djelomično mijenjane odredbe Odluke o načinu i naplati parkiranja na javnim parkiralištima na području Grada Koprivnice ("Glasnik Grada Koprivnice" br. 2/10, 6/10 i 3/14). Kada se ima na umu predmet tužbenog i protutužbenog zahtjeva razvidno je da o naznačenim pitanjima ne ovisi odluka u sporu i pitanja kao takva nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, osobito što je utvrđeno da tuženik svakako nije dokazao protupravnost na strani tužitelja te imajući na umu (kada se promatra sadržajno drugo postavljeno pitanje) da je sud odlučivao procesno pravnom prigovoru radi prebijanja i građanskopravnom prigovoru prijeboja kao i protutužbenom zahtjevu tuženika. Isto tako podnositelj prijedloga, nije se pozvao na odgovarajuće razloge važnosti tih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Tuženik se u tom dijelu prijedloga pozvao isključivo na odluke ovog suda poslovni broj Rev-1063/83 i Rev-561/2021, a navedene odluke ne predstavljaju razloge važnosti u okolnostima konkretnog slučaja, osobito kada se uzme u obzir gore navedeno vezano uz istaknute prigovore prijeboja i radi prebijanja.

8.1. Stoga postavljena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

9. Podnositelj prijedloga za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu članka 385.a st. 2 . ZPP. Naime, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje kroz pravo na legitimno očekivanje kao dio aspekta zabrane arbitrarnog postupanja ovog temeljnog ljudskog prava kojemu je smisao zaštita od proizvoljnih postupanja. Ovdje se napominje, a imajući na umu obrazloženja nižestupanjskih odluka, osobito utvrđenje da tuženik nije dokazao osnovanost protutužbenog zahtjeva, nespornu činjenicu postojanja ugovornog odnosa, raskida istog krivnjom tuženika te nespornu visinu preostalo neplaćene naknade za koncesiju. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo onemogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima tužitelja, iznose činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tuženik nije imao pravično suđenje, niti da im je povrijeđeno pravo na dosljednu primjenu pravila o ravnopravnosti i procesnoj ravnoteži stranaka, pravo na jednakost oružja te pravila o pravu stranaka na kontradiktorno raspravljanje. Navodi se kako legitimno očekivanje postoji kada pravo jasno proizlazi iz Zakona ili sudske prakse i kad su stečeni zakonski uvjeti za ostvarivanje tog prava, no puka nada ne može se smatrati legitimnim očekivanjem.

9.1. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

10. Tužitelju nije priznato pravo na trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, obzirom taj trošak ovaj sud smatra nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 2. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug